Onih strašnih ratnih godina, Zagreb je, s izuzetkom bombardiranja Banskih dvora, prošao neokrznut.
Sudbina se pobrinula da “ispravi tu nepravdu” i to u jednom jedinom danu.
Točnije u jednom jedinom trenutku.
Tog popodneva, ’91.g., zatekla sam se na KBF-u, nedaleko od Banskih dvora, kada su grunule bombe od kojih se zatresla zemlja.
Obezglavljeni, studenti i profesori, jurnuli su potražiti sklonište, ne znajući kada će, i hoće li, prasnuti opet.
Trideset godina kasnije, usred jednog drugog rata, ranom zorom, ponovno se zatresla zemlja, ali, ovaj put neusporedivo strašnije i katastrofalnije.
Većina je još slatko spavala.
Jedan se mladi život, na nesreću, nije više ni probudio.
Grad se ispunio jezom.
Tih desetak strašnih sekundi, dugih kao vječnost, svi smo se, manje, više, opraštali od života.
Zaplašeni i s nevjericom, izjurili smo iz toplih postelja, ravno na cestu.
Neobična studen i nagli pad temperature, doprinijeli su još apokaliptičnijem prizoru.
Skutreni svatko ispred svog ulaza, većina s maskama na ustima, držali smo se propisane distance.
Prepast se gotovo fizički mogla osjetiti.
Onako raščupani, u kućnim ogrtačima i papučama, čega se već dočepalo, možda smo, po prvi put, u drugome vidjeli čovjeka, brata u nevolji, bijući potpuno lišeni potrebe da jedni drugima nalazimo mane; brojimo bubuljice, bore, loše frizure i sve ostale “krimene” koje obično kačimo jedni drugima, videći na čovjeku, i u čovjeku, jedino to.
I dok se tlo nastavlja tresti, slijede mučni, cjelodnevni izvještaji s terena.
Po, tko zna koji put, shvatiš kako ti život doslovno zavisi od drugih, što se najplastičnije osjeti u velikim nesrećama poput ove.
Tko zna, možda su baš zato zaredale.
Ne bi li čovječanstvo shvatilo ono što uporno odbija shvatiti i naučilo se poniznosti i zahvalnosti za dar “drugih”.
Neprocjenjivi dar po kojem nas Bog uči pravoj naravi ljubavi – sebedarju.
Nesreće prisiljavaju da to shvatimo.
Poneki, na žalost, ne žele učiti, ni naučiti; od ikoga i od ičega.
Iz kuta tih krajnje skučenih i praznih srca, svako je vrijeme i svaka situacija, dobra prigoda za pokudu i pljuvanje.
Oni uvijek okreću “pilu naopako” tražeći zlo u dobrome, ne dopuštajući tako ijednoj zraci da se probije do njihova skučenog srca, čiji sustav “vrijednosti” ne poznaje ikakve vrijednosti izvan svojih uzanih granica.
Po psihološkom profilu, odgovaraju kukavicama koji bi za najmanji probitak izdali vlastitu majku, dok istodobno dovode u pitanje istinske veličine, herojstvo i stručnost pravih heroja, velikih duhova i istinski čovječnih.
Oduvijek ih je bilo i bit će ih, na žalost, kao i onih zbog kojih shvatiš da je bivanje čovjekom jedina sveta zadaća čovjeka.
Sve ostalo su puki ciljevi.
I koliko god nesreće bile neugodne, mučne i nesretne, one su prilika da, brže i bolje, savladamo zadaću čovječnosti.
Vještinu kojom je čovječanstvo oduvijek oskudno, posebno u današnje, duhovno tromo, usaljeno vrijeme izobilja, kada su “okrečeni grobovi”, sve veći i sve blještaviji izvana, a sve truliji iznutra.
Idealne okolnosti za sve vrste zaraze tjelesne i duhovne.
