Išli ljudi na hodočašče.
Uplatili davnih dana. Veselili se i spremali danima…
U autobusu kao u kakvoj kapelici na kotače – red pjesme, red molitve.
Šuškaju vrećice i krunice u rukama – kao da ih mogu čuti…
A, onda, najednom, svega nestade – i molitve i pjesme i tla pod nogama…
Vriska, jauk – muk. Nekima zanavijek. I dok na um padaju poznate Isusove riječi: “Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!” (Mt 25,13), otme se uzvik nevjerice: Zar baš sada – na hodočašću?!
Kako je strašno javiti to majkama, djeci, muževima… koji su ih radosno ispratili preporučivši se u njihove molitve – ili možebit nisu imali tu milost.
“Bdijte!” – odzvanja svom veličinom tragedije koju nitko nikada ne očekuje, a najmanje na putu ka svetištu.
Bdijte zbog sebe i zbog svih koje volite jer ‘onaj se dan i čas’ skriva u svakome času i ne mari što smo i kako planirali.
Jedino izvjesno na ovome svijetu jest da će mo umrijeti; da “ne znamo ni dana, ni časa”, a ipak to ne shvaćamo ozbiljno sve dok se ne dogodi nekome bliskom. I najčešće žalimo što nismo (ili jesmo) ovo i ono i ono…
Uvijek je, na žalost, tako.
Živimo kao da nas nitko nije upozorio; kao da nismo znali da se takvo što svakodnevno događa; kao da je rezervirano za neke druge. Pročitamo, uzdahnemo, zaboravimo.
A, kad sustigne nas… zurimo u zjapeću prazninu nijemo vrišteći “zašto” na koje nema odgovora do spomenutog upozorenja.
Shvatimo tada svu krhkost zemljane posude zvane život i nužnost obzirnog i nježnog ophođenja s njom – ‘uputstvo za rukovanje’ koje gotovo nitko ne čita.
Kao kršćani vjerujmo da će Bog jednom, u kraljevstvu svojemu, “otrti svaku suzu s lica”. Ipak bi nas – u onaj dan – radovalo da smo u toj našoj dolini suza, i sami po koju obrisali, trudeći se, da ma kako krhki, “ne idemo maleni ispod zvijezda” kako bi smo jednom, kad Gospodin dođe, imali dovoljno “ulja u svjetiljci” da obasja ime kojim nas je zazvao.
Nada Beljan/Tomislavcity