Iz tjedna u tjedan sritna muškadija kleči po trgovima moleći pomoć odozgo ne bi li se Bog smilovao pa dozvao u pamet ženskadiju, kako se žalidu kad ih one ne čuju. Crna vakta! – rekla bi baba. Bogme!
Sretnem tako poznanicu – s djetetom u kolicima. Oženio joj se sin jedinac – hvali se. Zapravo, nisu se još vjenčali, ali žive zajedno. – tumači – Oni malo otišli na Ultru, pa…
Vidjevši kako sam u nevjerici blenula u nju, odmahuje rukom govoreći kako se mladi trebaju malo zabaviti.
– Godišnji? – pitam
– Ma, ne! Pa, oni studiraju.
– Oboje?
– E.
Pitam za muža, di je, kako je…
– A, znaš njega… uvijek na putu. I ne viđam ga po cijelu godinu… – cvrkuće.
– Znači, sve po starom.
Budala, mislim se u sebi. Sivonja toliko radi da nije mogao doći ni kad mu se unuče rodilo, ni kad se nevista doselila u novu kuću koju im je sagradio i namistio. Nema za nj ni Božića, ni Uskrsa, ni ičega zbog čega bi, barem na dan-dva, došao doma i odmorio ki čovik. A, kad i dođe, dočeka ga lopata i kramp. Uvik se nekako nađe nešto što je baš njega čekalo. A, koga drugo?
I ko mu je kriv što ga tretiraju kao tegleću marvu kad mu je OK da dica banče po Ultri dok on cili život spava u kamionu i tare salamu – ultra podrigušu tri puta dnevno.
Zaglušujuća elektronska glazba koja razara stanične membrane, light show od kojeg u nepovrat iscuri i ono malo sivih moždanih stanica, cuga, droga, seks, golotinja… Pa, ko bi tome odolio!
A, onda, poskrivećki, na nekom trgu, udri na kolinim moliti Boga da budeš muževan, poštovan, cijenjen… Moš mislit što će te uslišat!
Pa, je li Bog zapovidio da živiš ko živinče ne bi li dici osigurao i tičjeg mlika, štono kažu, dok sam iz dana u dan tareš suva kruva i paštete? Nije. Je li to ljubav? Nije. Pa, onda…
A, i ta Ultra… Od svih europskih zemalja baš se jedna Hrvatska našla dovoljno naprednom, modernom, kulturnom, kulerskom… da ponese časnu titulu domaćina Ultre.
Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj kakvu Brešan onomad nije mogao ni sanjati. Komšije crkoše od ida!
Da ne bi ponestalo inspiracije, pobrinuo se novi trend – svjetsko natjecanje u seksu. I gle čuda! Opet Hrvatskoj pripala čast ponijeti zlatnu medalju. Valjda se svirala hrvatska himna i vijorila hrvatska zastava kako i doliči renomiranim svjetskim natjecanjima.
Ponosnoj slavljenici s milijunčekom u džepu zavide, ne samo komšije, nego i dobitnici Nobelove nagrade. Nisu, naime, dobili ni centa više od nje, pa ti vidi…
Tko bi rekao da će se jedna mala zemljica, preko noći prometnuti u vodeću silu na svim poljima koje smo do jučer etiketirali kao „truli Zapad“. A, nu nas sad!
Pokondirena tikva više nije dovoljno dobar termin. I kako to sad nadmašiti?
Runjavi muškarci po ženskim zahodima, svlačionicama i u ženskim sportovima jer se, eto, osjećaju kao žene, odavna nisu atrakcija. Čak ni oni kojima ne pada na pamet ni hormonska terapija, ni kirurški zahvat, nego nako ko od majke rođeni… Pa, šta udi što izgledaju malo drugačije od drugih žena, majka mu stara… i što se omakne pokoje silovanje! Štaš ti kad ih opet ujti osjećaj da su muško, pa…
Ne meš ti to, bolan, kontrolirat! Cili dan se sritnjak osjeća ko žena, a bir dođe noć… A, nu… nisu oni, sritni, krivi! To – kažu – dođe nako… samo od sebe. Ko ono kad nazdravo zaboli.
Ukoliko netko stvarno planski truje društvo, kako tvrde teorije zavjere, moramo priznati da su majstori svog zanata. Ili po narodski – sve je ošlo u vražju mater i tetku i strinu, a mi se pravimo Francuzi.
Možda ćemo uskoro svi na gola kolina samo što bi moglo biti prekasno, kao onomad Sodomi i Gomori koju smo, izgleda, do nogu potukli kao zlatna Hrvatica ostale natjecatelje. To je reć domoljublje! S pravom komšije crkoše od muke.
Iz Knjige Postanka doznajemo da je prvi osjećaj prvih ljudi pred Bogom bio sram zbog golotinje. U nekoj hipotetskoj Knjizi Nestanka moglo bi time i završiti – gubitkom srama.
Nalet te bilo, šejtane! Kako god okreneš, privari te. Et.
