Krste ih strastvenima, žestokima, temperamentnima i sličnim simpatičnim, bezazlenim epitetima. Radi se o navijačima i navijačkim skupinama čija se „strastvenost“, evo, završila gubitkom jednoga mladog života, za drugi se još bore dok gomile ozlijeđenih zbrinjavaju na intenzivnoj… Strastveno, nema šta! I nije prvi put.
Sportske glavešine sliježu ramenima tvrdeći da je huliganstvo sastavni dio nogometa. Sapienti sat!
Ne čudi onda što svi radio i TV reporteri paze da se ne zamjere toj vrhunaravnoj (ne)vladinoj „instituciji“ koja uoči utakmica vlada ulicama gradova domaćina do zuba naoružana višenamjenskim navijačkim rekvizitima. Nitko se ne usudi zamjerati svetoj nogometnoj branši.
Svete krave i zlatnu telad bezuvjetno se štuje čak i kada pokažu iskonsku, životinjsku narav.
Ta, tko bi još normalan gledao Dnevnik tri puta na dan da 2/3 nije posvećeno sportu.
U cijelom tragičnom slučaju čini se kako je najbitnije to je li nož potegao grčki ili hrvatski huligan, pa ako se dokaže da je grčki, našima ne gine svečani doček u domovini kojoj su, eto, osvjetlali obraz.
Druga najbitnija stvar u ovoj tragediji jest pitanje hoće li se natjecanje dvaju klubova uskoro nastaviti kao da ništa nije ni bilo.
Pa, i nije bilo.
Što je jedan mladi život naspram bujice „strasti“ koja tjera cijelu vojsku ‘za nerede spremnih’ da za sveti cilj putuje ako treba i tisuće kilometara kroz staze i bogaze, pa kad joj to pođe za rukom tko ne bi proslavio tučnjavama, batinanjima, potezanjima noževa… Pa, zato se valjda i ide na utakmice, nu.
I tko bi se poslije svega usudio lanuti ono što je na Dan grada heroja drčni Dežulović izvikivao za Vukovar.
Ne bi, vala, ni on sam. Ta vrsta ad hoc drčnosti rezervirana je za specijalne potrebe.
Možda bi se usudili tek nesretni roditelji kad bi im sada bilo do ičega, pa nećemo ni mi dizati glas na svete krave, ni fanatične štovatelje što pobožno kleče podno njihovih kopita, rogova i repova. Samo ćemo onima koji su od loptanja načinili božanstvo, a u ime svih kojima je život svetiji od kluba, parafrazirati spomenutog novinara: ‘*ebo vas nogomet!’ Et.
„Vrli novi svijet“ nam, eto, svojski uranio – čak za pet stoljeća. Mora da se Huxsley negdje ponosi, a mi, eto, nismo ni primijetili. Živa potvrda da se ne radi o SF romanu.
Stvarnost ju je odavna nadmašila.
