Božićno je vrijeme.
Ostave i stolovi prekrcani, poput božićne jelke.
Nije da se oskudijeva i u ostalim danima, ali za Božić se obično prepušta rastrošnosti o kakvoj se nekoć nije moglo ni sanjati.
I sve je to lijepo (kao što se i židovski Purim slično blaguje u sjećanje na veličinu Božjeg spasenje tada ugroženog židovskog naroda, o čemu čitamo u Knjizi o Esteri) – dobro je dotle dok vanjski sjaj i gomilanje ne zasjene onaj unutarnji sjaj zbog kojeg Božić i postoji.
Lijepo je i da su nam okićeni gradovi u slavu Djeteta koje se rodilo u štali, bez ikakva vanjskog sjaja, a ipak apostol Ivan za njega kaže “Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakog čovjeka, dođe na ovaj svijet…” (Iv 1,9)
Za razliku od nas, nije Mu bilo potrebno vanjsko svjetlo, a još manje blještavilo kakvim se sami okružujemo Njemu na spomen.
I to nam rado oprašta, “ta zna kako smo sazdani”, no ima što se neće tako lako oprostiti, a što nerado čitamo u evanđelju:
“Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema nijedne! Tko ima hrane neka učini isto tako!” (Lk 3,10-11)
U Božićno vrijeme dok svijet pršti obiljem koje ne stane u brojku “dva ili dvije”, toliki oko nas ‘žude da se nasite mrvicama što padaju s bogataških stolova, ali im ih nitko ne nudi’.
Neće nam se “uračunati u pravednost”, naše raskošne jaslice, okićene jelke i pretrpani blagdanski stolovi. Naprotiv.
Usred tolikog blještavila i raskoši mnogi su među nama i na taj najradosniji dan, gladni, oskudni, usamljeni, nevidljivi…
Nije li to briga socijalnih i inih društvenih struktura, a ne naša osobna? – bunimo se.
Umjesto odgovora, Isus nam ponovno priča poznatu prispodobu o milosrdnom Samarijancu. (Lk 10, 29-37)
Ljudi se oduvijek pitaju “tko je moj bližnji” i Bog oduvijek daje isti odgovor da bi ga napokon dao u Isusovu utjelovljenju.
Njegovo svjetlo trebalo bi rasvjetliti srca da Ga vide u bližnjemu, ponajprije u potrebitomu.
Nada Beljan/Tomislavcity
