Opet nam stiglo njegovo blagorodno prevashodstvo, patrijath SPC Porfirije.
I ćuta-puta, baš u Vukovar – slučajno, razume se – i baš slučajno na obljetnicu Blage Zadre – simbola herojske obrane Vukovara i cijelog Domovinskog rata.
I svima ta slučajnost nekako čudna, samo slučajno ne Vladi.
Njima je valjda čudnije što se tolika prašina diže oko nekog tamo poginulog branitelja i najradije bi, kad bi im moglo biti, zabranili takva hodočašćenja.
I gdje će se život jednog branitelja mjeriti s jednim sveštenim licem kakvo je njegovo svetosavsko prevashodstvo.
Zato se njemu, a ne Blagi Zadri došla pokloniti vrla potpredsjednica Vlade RH, a žrtvi branitelja, gle čuda – niti ministar branitelja.
Bio je spriječen hodočašćem u Grubore.
Sapienti sat!
Zamislimo da su, kojim slučajem, uloge u ratu bile zamijenjene – i da su Hrvati bili agresori na Srbiju. I onda, dok njihove majke još nisu našle kosti sinova da ih dostojno sahrane i oplaču, dolazi poglavar agresorske vojske kaditi nad svojima i onako, reda radi, “velikodušno” pozvati da se moli i za vaše žrtve.
One iste čije je ubojice, onomad, isto tako sam blagoslivao, a notornog ratnog zločinca odlikovao kao srpskog heroja i svetitelja, dok vašega blaženika bjesomučno naziva zločincem.
Teško da itko može i zamislite ovakav scenarij s obrnutim ulogama.
Kako li je samo u onom pozivu na molitvu bolno zaječao poznati Isusov krik: “Jao vama licemjeri!”
Pravo je čudo da, onako ohrabren kukavnim hrvatskim dodvorništvom, za svoj dolazak nije odabrao 18. studeni. Sasvim slučajno kao i uvijek.
Koliko je hrvatsko političko rukovodstvo imuno na domoljublje i lišeno svakog osjećaja dostojanstva, ne bi čudilo da im ni to ne bi bilo ni čudno, ni sramotno.
Ne poštuje li jedan narod sam sebe, neće ga ni drugi poštovati. Niti zaslužuje poštovanja.
U Vukovaru, simbolu stradanja i zvjerstva, ugostiti vrhovnog patrona četničkog velikosrpstva na dan posvećen žrtvi legendarnog vukovarskog branitelja, znak je potpunog ponižavanja kako žrtve tako i zemlje za koju je dala život.
Žalosnije svakako ne može.
Koliko se nisko mora pasti da ti na jedan takav dan – dolazi jedan takav čovjek – u jedan takav grad da bi blagoslovio neku srpsku crkvu dok su, još jučer, uz njegov blagoslov, bestijalno porušene gotovo sve tvoje crkve, ne samo u Vukovaru, nego i diljem Hrvatske?
Kletva kralja Zvonimira nikada u povijesti nije bila očitija kao u jučer oslobođenoj Hrvatskoj u kojoj se danas veća čast iskazuje velikom poglavici agresorskog klana, nego li žrtvi palih sinova stradalih upravo od njihovih ruku.
Da su takvo nešto mogli i slutiti, ne bi im trebala Ovčara ni ostala stratišta.
Suprotno evanđeoskom obećanju, gorka bi ih istina ujela za srce kao zmija ljutica, kao i sve one u kojima hrvatski duh nekim čudom nije usmrćen unatoč bezbroj otrovnih ujeda što iz tuđeg, što iz domaćeg gujina legla.
Nada Beljan/Tomislavcity
