Donedavno smo vjerovali kako se pucnjava po školama, od strane učenika, može dogoditi jedino na „ludom Zapadu“, odnosno Americi kao njegovom simbolu.
S druge strane „bare“ takvo se nešto nije moglo ni zamisliti baš kao ni sve ove trans-rodne devijacije koje bi teško pratio i kakav fanatični ljubitelj trans-rodnosti.
Tko bi i pomislio da smo se, konzervativni kakvi jesmo, tako brzo prilagodili prihvaćajući pod normalno sve što nam je do jučer bilo nastrano, izopačeno, bogohulno…
Je li to dobro ili loše, pokazati će vrijeme. Tek očite su velike proturječnosti i nedosljednosti koje nam zagovornici novo-normalne agende uporno serviraju.
Dok s jedne strane odriču odgovornost za strašni masakr jednom 14-godišnjem maloljetniku, istovremeno mlađu djecu smatraju dovoljno zrelima za promjenu spola (hormonalnu i kiruršku) koja rezultira trajnim, nepovratnim promjenama kojih se dijete brzo zasiti kao nove igračke, samo što ovaj put nema više povratka. Pa, tko je tu lud?
S jedne strane bjesomučno brane čast i ugled LGBTQ+ i trans-rodnih osoba do te mjere da, između ostalog, blokiraju fb-profile ukoliko se samo našale na njihov račun, a istovremeno sve vrvi od nastranih, bogohulnih izložbi koje vrijeđaju milijarde kršćanskih vjernika, poput skaredne izložbe u EU parlamentu na temu gay-Isusa. Slike nisu preporučljive onima osjetljivog želuca, ni onima sa srčanim i inim problemima, a najmanje onima koji Isusovo ime ne izgovaraju uzalud.
Ne mora čovjek biti vjerski fanatik da se do dna duše sablazni nad tom blasfemijom koja pod krinkom umjetnosti dobije, ne samo službeno pravo na brutalno oskvrnuće nečije svetinje, nego i promidžbu na najvišim vrhovima i moćne sponzore. Kad imate monopol na uvrede i pogrde, onda na njih nema pravo svaki tamo kokošar. Ta, ne mogu svi biti umjetnici! I tko nam je kriv što smo na krivoj strani vage, pa da nas je još toliko.
Na što se umjetnost danas srozala najbolje svjedoči Eurosong koji se pretvorio u natjecanje u nakaradi.
Eto, šanse za pobjedu, ukoliko se ojunače – kako to znaju za domaću raju – pa skalaju mudante i dva-triput prdnu prema publici. Bez toga bi eventualno mogli pucati na drugo, treće mjesto.
Volim osebujnu kreativnost, originalnost, duhovitost i sve što miriše na duh, ali ono što se tamo, u naše ime, prodaje pod „otkačeno i originalno“ uvreda je za glazbu, za umjetnost, kulturu, civilizaciju…
Dopuštam da sam možda analfabet po pitanju glazbe premda mi je, kao izniman blagoslov „odozgor“, previše bitna da bi mi bilo svejedno, pa ne razumijem sve te fanove koji aplaudiraju nečemu što se, po meni, ne može, i ne smije smatrati glazbom, a još manje umjetnošću.
Revati mogu i magarci, ali to nije glazba. Kao ni „Mama ŠČ“.
Činjenica što se Eurosong, po diktatu vremena, pretvorio u to u što se pretvorio, ne mijenja istinu da drek uvijek jednako smrdi, pa ma kako ga nazivali i predstavljali.
Nije se onda čuditi što su u takvom svijetu, gdje je nenormalno postalo normalno i poželjno, jednoj robot-ici dali sva ljudska prava koja se, u istoj „naprednoj“ zemlji, uskraćuju pravim ženama.
Po tom kriteriju, nimalo ne sumnjam da će vrhunaravna „ŠČ“ dobro proći, a možda i pobijediti u svojoj ŠČ-kulturi.
