Svako jutro, već neko vrijeme, iz bunila sna probudi me cvilež neke motorne pile.
Sedmi mjesec tek nastupio, a već se, na sve strane pilaju drva.
Odmah me uhvati nelagoda i strah od zime. Ne samo zato što općenito ne volim zime, nego zato što ću se, izgleda, morati pridružiti sve većem broju ljudi koji masovno prelaze na drva.
Ne znam kako je bilo u drugim zemljama; kod nas je sve nemilice poskupilo čim je Putin najavio rat. Kako nemam TV i ne pratim politiku dok nije glava u pitanju, nisam ni znala za napad dok mi nije nestalo ulja.
Kad sam, tog kobnoga dana, već bila pružila ruku ka ulju na polici, najednom me strese struja…
Zaprepašteno gledam u onu crvenim kvadratićem istaknutu cijenu i ne vjerujem očima.
Primičem se bliže, uvjerena da možebit ne vidim dobro; da su cijene možda pobrkane ili već nešto… Čitam ponovno: Ulje. Akcija. Najniža cijena.
Krstim se u sebi vraćajući ulje gdje je i bilo.
Računam: možda je skrivena kamera, pa ću se, ne daj Bože osramotiti… Ta, ne može preko noći toliko poskupiti – tristo posto. Ne bi da je sudnji dan! Pa i za sudnji dan bi bilo previše.
Tako ja sama sa sobom, kad, eto ti nekog penzića…
I kao da mi je čuo misli – a prije će biti da je spazio moj izraz lica – kao da sam zagrizla kakav ljuti krastavac, feferon ili već nešto užasno, što starčad lako prepozna jer slično “zagrizaju” na gotovo svakoj polici.
Obrati mi se on, onako prisno, kao svoj svome. Braća u nevolji se odmah nanjuše.
“Ste vidla, moja gospoja, ha…!”, pokaza na cijenu ulja kao da je prokazao kakvog opakog masovnog ubojicu.
Iz njegove umirovljeničke perspektive, ove su cijene ravne tom zločinu.
Prisni način na koji mi se obratio ukazivao je na veličinu moje sablazni koja se nije dala sakriti.
Da ne bi postao pretjerano prisan, te me još počeo i utješno tapšati po ramenu, umjesto odgovora samo podigoh obrve.
Opsova on i Putina i rat i Rusiju, odmahnu rukom na zločinačku cijenu, kao na kakvu strvinu i ode mrmljajući psovke, koje tada nisam razumjela.
Teglim na blagajnu košaru iz koje sam izvadila ulje, po koje sam zapravo i došla, pa još pod dojmom astronomske cijene, odoh provjeriti što je to s Putinom i Rusijom.
I opet ledeni tuš.
“Gle, stvarno zaratilo, a ja nemam pojma!”, ustuknuh.
Zato je, dakle, ulje otišlo u nebesa. Zato ljudi masovno kupuju drva.
Zato im se najedared korona, naspram ove skupotinje, čini kao “mila majka”, te siroti djed psuje na sva usta.
Kako neće…
Dvije godine jadnika plaše virusom, pa ipak, eto, preživio. Ali, s ovolikim poskupljenjem, teško će na kraj i oni dubljega džepa.
I što preostaje onom siromašku i svima nama koji kod svake nove police dobiju nove simptome ulkusa?
Ništa – izbacuj iz košare jedno po jedno, sve dok u njoj ne preostane samo bokun kruha.
Budući je i kruh trostruko poskupio, ni za živu glavu bacati korice ukoliko bi se, nekim čudom, sasušile!
Po svemu sudeći, drobljenje kruha u mlijeko ili kavu “Divku”, moglo bi se vratiti u modu na velika vrata, baš kao i grijanje na drva.
Žalosno li je kad se život sroza na golo kruhoborstvo, te skupoća postane tema svih tema, a jedina preokupacija mnogih: nabasati na trgovinu u kojoj je ulje mrvicu jeftinije.
Drevna mudrost moga, hercegovačkog, podneblja koristi izraz: “koga je zmija ćonula i gušćerice se boji”.
A, stiglo vrime kad gušćerice ujdaju gore od zmija, dodala bih u istom duhu.
Jer dok onih par postotaka jedva čeka zimu i čari skijanja, većina strahuje da neće moći kupiti ni ulje, kamo li drva.
Kažu da je oduvijek tako. Za jedne vrijedi ona poznata: “Čovjek – kako to gordo zvuči!”, a za druge: ‘Ulje – kako to nedostižno zvuči!’.
Karikiram li previše?
Ne pitaj mene – pitaj umirovljenike i ostale koji se ozbiljno razbole zbog cijene ulja!
Nada Beljan/Tomislavcity
