Nekoć su – kažu – zemljom hodili divovi.
Ne samo stasom i dugovječnošću, nego i karakterom i duhom. Nisu imali državnih zakona, sudova ni političara u današnjem smislu.
Njihova riječ i moral bijahu im zakonom daleko jačim od svih današnjih zakona koji se poštuju najvećma zbog straha od kazne – prisilno.
Pravda koja ne niče u srcu, nego se utjeruje silom, perverzija je iskonskog pojma pravde kao i dobro koje bi se činilo prisilno.
Sjetimo se priče o mudrom Salomonu i kako je uz pomoć mudrosti pravedno presudio tko je majka onom djetetu za koje se otimahu njih dvije i usporedimo s današnjim sudom koji uglavnom sudi sirotinji – jer je sirotinja, dok velike gadove, po službenoj dužnosti, štiti.
Ta nitko se neće drznuti osuditi onoga koji je učinio da postaneš “visoka ličnost” tako živopisno opisana u legendarnoj “Kabanici” iz pera najvećeg majstora ironije, satire i karikature.
Na nesreću, nestalo i “gogolja” i britkih pera kadrih da onako savršeno opišu sve brojnija nesavršenstva čovjeka i društva.
Kad je onomad prorok Natan banuo pred kralja Davida ispričavši mu potresnu priču o okrutnom gazdi koji je bezdušno pokrao svog ubogog pastira; planu kralj pravedničkim gnjevom tražeći smrt za toga zlotvora.
‘To si ti, kralju.’ – mirno će prorok bacivši mu u lice njegov, ništa manje gadan grijeh.
David se baci na koljena, posu se pepelom, obuče kostrijet javno čineći pokoru danonoćno se kajući i moleći oproštenje.
Tako je nastao najpoznatiji, pokornički psalam “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!” (Ps 51, 3) koji se obično moli u korizmeno vrijeme.
David je, kako znamo, bio povijesna osoba. Bijaše kralj. Imao je vlast i moć, daleko veću od kasnijih kraljeva kroz svu povijest.
Kralj toliko velik duhom da ima dovoljno poniznosti pasti na gola koljena ištući oprost od Boga i ljudi.
Kralj čije su riječi postale dio molitve Crkve, dio liturgije i osobne molitve.
Tako se nekoć mjerila ljudska veličina.
U takvome svijetu nije teško zamisliti onu nama potpuno stranu snagu zadane riječi, zakletve, svjedočanstva… kada je o riječi samo dvojice (pouzdanih) svjedoka visila ljudska sudbina.
Nasuprot današnjoj posvemašnjoj dekadenciji vrijednosti, nepouzdan ili lažan svjedok bio je svojevrsni logički i moralni oksimoron, a pogaziti riječ jednako samoosudi. Držalo se do svoje riječ i vjerovalo drugima na riječ, te živjelo po moralnim zakonima posredovanim Rječju Božjom koju se držalo jedinim svetim i prirodnim zakonom.
Ne ubij!
Ne reci lažna svjedočanstva!
Ne ukradi!
…da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji – rečeno je.
Više ‘ne živimo dugo, niti nam je više dobro na zemlji’ i nikada neće biti dok se ponovno ne vratimo tim načelima i Onome tko ih je postavio kao zakon života.
Umjesto negdašnjih gorostasa duha, postali smo crvi i mravi.
Nikakvo čudo što se vijek tako smanjio a društvo strukturirano poput pčelinjaka gdje radilice pokorno služe matici dok same po sebi nemaju nikakvu vrijednost, niti ju iskaju. Tek matica, kojoj svi robuju, za razliku od pčelinje, ne brine o produženju vrste, nego o sve većem podjarmljivanju radilica.
U takvom ozračju ne rađaju se kraljevi poput Davida i Solomona, a još manje proroci poput Natana.
Vrijeme duhovnih divova netragom nestade kao da nikada nije ni bilo. Naš problem nije što nas ima previše, nego u tome što imamo previše “visokih ličnosti”, a premalo velikih ljudi.
Savršena kombinacija za neki novi potop – ovaj put bez Noe i korablje.
Nada Beljan/Tomislavcity
