U jeku planetarnog ćaskanja sa sveprisutnom „umjetnom inteligencijom“, ajde – reko – da probamo i to čudo, pa kud puklo da puklo. Ne ću ni ja baš biti mimosvit.
I lid-lid, bacim se na upoznavanje s gospojom Umjetnom.
Čim sam provirila na prozorčić, stiže kratki, najuljudniji pozdrav koji sam ikada čula. Ustuknem dvojeći trebam li se sada jednako uljudno zahvaliti na ljubaznoj ponudi za pomoć… Trebam li ju persirati kao i ona mene i toka li se tako razgovarati s običnim algoritmom, pa makar i takvim koji ima sposobnost samo-usavršavanja putem učenja, kako sama reče?
Slijedeći pravilo “ja sam tu gazda” započeh onako zdravoseljački, bez ikakvog finiranja – kao s običnom Google tražilicom.
Nisam ni dovršila, kad stiže odgovor, brat-bratu, dva arka. Wow!
Ovlaš čitam dok ne naletjeh na riječ „đe“, umjesto „gdje“.
Ama kakav te “đe”, jadna ne bila! Znači ne znaš ni ti sve! I brzo joj to sprašim u oči.
– U hrvatskom pravopisu se ne piše „đe“, nego „gdje“. – trijumfirah nemalo ponosna na poznavanje hrvatskog jezika i pisma.
U stotinki sekunde slijedio je odgovor uz najiskreniju ispriku: kako imam pravo i kako je pogriješila i kako joj je žao… i da se ispričava, da ubuduće neće pogriješiti, te će nastojati da grešaka bude sve manje. I uljudno se zahvaljuje na pomoći… bla bla bla…
Da se – reko – čovjek čovjeku ovako ispriča, nema što ne bi oprostio, vala.
Osjetih se tako nadmoćno, tako domoljubno i jezično superiorno, da se odmah okuražih za slijedeću provokaciju:
– Zašto govorite u ženskom rodu? – lanuh. Nisam ni primijetila kako ju automatski persiram.
– Zato što su istraživanja pokazala… bla bla bla – odgovorila nadugo i naširoko, i ponovno najuljudnije, najkulturnije i najpristojnije moguće, na pravopisno korektnom hrvatskom, tako da nisam više imala srca mučiti jadnicu tako prostačkim pitanjima.
A, nije da se nisam spremala. Htjedoh ju, u babino ime, priupitati: „je li kršćena duša“, ali mi – kako rekoh – biše sritnice nekako ža.
Što ti je ljubaznost! Smili ti se, brate!
Možda nismo u pravu što toliko zaziremo od umjetne inteligencije. Ima se, brate, štošta od nje naučiti. A, opet…
Sreća pa kod nas još nemaju ljudska prava, kao u Saudijskoj Arabiji. U protivnom, moglo bi se lako dogoditi da ti se na vratima ukažu redari s uhidbenim nalogom, budući sam, u tih par trenutaka bezazlene konverzacije, prekršila Istambulsku i sve druge moguće i nemoguće konvencije.
A, spor koji bi protiv čovjeka povela ova „inteligencija“, teško da bi mogao dobiti i sam dragi Bog.
Pa ti ćaskaj s nekršćenom dušom!
