Skoro je 80 godina od kobnoga dana kada je, na najvećem i najkrvavijem stratištu hrvatskoga roda, u tisućama jama i škrapa skončao njegov vjekovni san o nezavisnosti, zbog kojega se, gotovo stoljeće kasnije, nakon konačnog osamostaljenja, još uvijek i sama riječ „nezavisnost“ drži opasnom po novo-normalnu politiku, dijametralno suprotnu toj „vjekovječnoj težnji“, koja bi lako mogla zauvijek ostati samo to – puka težnja.

Zbog imidža vlastodršca s ljudskim licem koje je njihov krvnik jeftino prodavao svijetu, čak se ni za njegova života nisu branile komemoracije za blajburške žrtve, kao što se to čini danas, dok Hrvatska vlada bespomoćno sliježe ramenima, kao što to čini u svim situacijama kada je hrvatska suverenost na najsramotniji način ponižena i obezvrijeđena.

Ako je vjerovati onoj izreci kako svaki narod zaslužuje onakvu Vladu kakvu ima, onda je hrvatski narod nešto debelo Bogu sagriješio kad se i nakon poraza jugo-komunizma njegovi politički predstavnici jednako klanjaju tom zlatnom teletu koje je na blajburškom polju i po svim križnim putevima brutalno desetkovalo njegov narod ne štedeći nikoga tko na čelu nije nosio crvenu petokraku zvijezdu – znak pripadnosti „pravoj strani“.

Tri desetljeća nakon Domovinskog rata, glas hrvatskog naroda sve je tiši da bi se na kraju politika vratila na stare ideološke postavke koje su mu i bile uzrokom. Superhik utjelovljen u političkom vodstvu koje poput istoimenog junaka krade od siromašnih da bi dao bogatima, otima od svojih da bi dao tuđima, brani krive protiv pravih, štiti moćne od nemoćnih, brani agresore od branitelja i sve drugo što dolikuje jednom super-junaku te kategorije.

Možda nikad nećemo saznati što smo Bogu skrivili da imamo takvo političko vodstvo, ni što je skrivio toliki broj hrvatskog naroda, najvećma mladosti, koji tolike godine trune po jamama bez obilježja, bez križa, bez imena i spomena, kao kakva crkotina – živina bez duše.

I unatoč svega što Superhik poduzima da bi narod uvjerio kako se ne radi o narodu, o ljudima, osobama, dušama… nego o „neprijatelju naroda“ (koji po definiciji nema nikakva prava, uključujući i pravo na grob), u očima tog naroda, diže sebi nadgrobni spomenik s uklesanim imenima svih kojima je oduzeo pravo na dostojanstvenu sahranu, a njihovim najmilijima pravo na oproštaj, sahranu, oplakivanje, pa i puko spominjanje njihovih imena – kako to bijaše u vrijeme jugo komunizma.

U slobodnoj Hrvatskoj, kako se čini, nije puno bolje. Odijelo se doduše promijenilo ali ideologija je ostala ista.

Izgleda da je legenda o kletvi kralja Zvonimira, nekim čudom postala stvarnost. Nema drugog načina za tumačenje bezumlje kojem svjedočimo gotovo cijelo stoljeće.