Bolje da propadne selo, nego običaji, kaže narodna mudrost koje se u zadnje vrijeme rijetko tko pridržava – napose u hrvatskom puku. Nedavni Dan državnosti prošao je tako bezlično da ni odlični govormons. Kutleše nije tu mogao puno pomoći.
Što li ti kleti Dan mladosti kada su se po cijeli Božji dan održavale priredbe i nosala štafeta uz neizostavnu himnu božanstvu – „druže Tito mi ti se kunemo“ i mantru: „mi smo Titovi, Tito je naš“, te kojekakva druga čudesa kako bi se dostojanstveno proslavio „dan dostojan slavljenja“.
Naspram vrhunaravnog Dana mladosti (koji jugonostalgičari i dan danas svečano slave diljem Hrvatske), Dan državnosti može samo „nikom poniknuti i u crnu zemlju pogledati“ ko onomad Mijatovi ajduci prid zlokobnom sudbom.
Tek fali nam „Mali Marijan“ da ozari srce arambaše. Grdne rane! Na ulicama glavnog grada ni jedne hrvatsje zastave. Odavno već nema tko, ili što prodrmati domoljublje iz mrtvila apatije i beznađa uslijed dugotrajnog potiskivanja.
Za razliku od Hrvata, jedno pleme u Meksiku, svake godine raskošnim plesom i simboličnim, bučnim ceremonijama obilježava i slavi događaj koji se prema njihovoj legendi zbio 13747. godine prije Krista. Dakle, prilično duže od perioda hrvatske samostalnosti.
Bez svoje tradicije narod ne može ostati narodom, sve kad bi se njegovi čelnici iznimno trudili, kao što se hrvatski uopće ne trude. Slično onom vicu o Muji i Fati – kad im je stiglo novorođenče, pa se starija djeca s njime igrala. Dijete im palo iz ruku i… eto Bože! A, Mujo će djeci: „Ccc… e, je vam dugo trajalo!“
Tako i Hrvatima domoljubni zanos za novostvorenu domovinu – barem onima koji sebi vole laskati da vladaju Hrvatskom, umjesto da joj služe.
Mujo je za njih mila majka.
