Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima, kaže Isus učenicima, a zapisa sv. Matej. Svjedočenje vjernika je čin kojim potvrđuje istinu o Bogu. Isus Krist je svjedok Oca nebeskoga, a Otac nebeski svjedoči za Sina svoga. Zato Isus kaže: Ima Drugi koji svjedoči za me, i znam da je istinito svjedočanstvo koje daje o meni, donosi evanđelist Ivan. Ivan Krstitelj svjedoči za Mesiju – Isusa. Isusovi apostoli, kršćanski mučenici i mistici svjedoče za Uskrsloga. Sva ta svjedočanstva idu za budućim životom i vječnošću. Budućnost se u kršćanstvu tumači grčkim pojmom eshatologija ili posljednje stvari. Govor je o konačnoj sudbini čovjeka i svijeta. U posljednje stvari spadaju: smrt, sud, raj ili pakao i čistilište. Duša je besmrtna. Nakon smrti postoji posebni, a na kraju vremena ili na kraju svijeta sveopći sud i uskrsnuće tijela. Tad dolazi novo nebo i nova zemlja i počinje život u raju. Taj budući život u nebu je svrha ljudske povijesti, svijeta, a i svemira. Veliko je pitanje kako i koliko mislimo o budućem vijeku. Ako je suditi po onome što primjećujemo, tada to nije značajno. Da čovjek malo misli o budućnosti možemo vidjeti i u običnom svakodnevnom životu i na materijalnim stvarima. Nedavno mi priča jedan otac. Sin traži novca. Otac mu daje, ali sin hoće više. Otac mu kaže da treba štedjeti, a trinaestogodišnjak veli: Primaš plaću svaki mjesec, zašto ćeš štedjeti? Tako je to – dok se mlad osvijesti, kući se zanesvijesti, kaže naš narod. Živimo u vremenu u kojemu čovjek hoće sve odmah. Nema strpljenja odgađati za sutra. Okolnosti i uvjeti na ulici, u školi, na radnom mjestu, u robnim kućama ne potiču nas na budućnost ni na vječnost. Tu rijetko susrećemo evanđelje i evanđeosku istinu, ako je uopće i susrećemo.
Evanđeoska istina treba doći do sviju. Zato Isus zahtijeva: Propovijedajte, bilježi sv. Matej. Što? Propovijedajte evanđeosku istinu. U Novom zavjetu istina je cjelokupna objava sadržana u Očevoj riječi, očitovana u Isusu Kistu i prosvijetljena Duhom Svetim. U katolicizmu imamo ukratko sadržano u Pet glavnih istina:
- Samo je jedan Bog, a tri su božanske osobe.
- Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja.
- Duša je čovječja besmrtna.
- Sin je Božji postao čovjekom te nas otkupio svojom mukom,
smrću i uskrsnućem.
- Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom. Bog nas šalje služiti toj istini. Jedino će nas istina osloboditi i dovesti do života. A istinu je teško živjeti. Prorok Jeremija (609. – 598.) je progonjen i misli da je prevaren, a ipak ostaje vjeran Bogu. Sveti Pavao nam piše o događaju spasenja u Kristu. Taj događaj neizmjerno nadvisuje promašaj prvoga Adama: oslobođenje od grijeha i smrti; oslobođenje od samoga sebe; oslobođenje od Zakona. A evanđeoski izvještaj daje do znanja da za evanđeosku istinu treba i trpjeti. Sjetimo se apostola, sjetimo se kršćana u prava tri stoljeća:
- Progone ih, a oni propovijedaju Uskrsloga.
- Zatvaraju ih, a oni mole i pjevaju i dalje svjedoče.
- Dovode ih pred kip rimskoga cara da žrtvuju caru, da stave tamjan i počaste cara kao boga. Oni ostaju vjerni Kristu.
Njihove glave vrcaju i krv teče potocima. Mi vjerojatno nikad nećemo biti u takvim iskušenjima da budemo mučeni za svoju vjeru, ali ima trenutaka u životu kad i mi i pred drugima moramo svjedočiti da smo kršćani. U svom misionarskom govoru Isus apostolima iznosi upozorenje: Ne bojte se, piše sv. Matej. Svjedočite neustrašivo!
Javno svjedočenje zna biti sudbonosno za pojedinca i za narod. Hrvatska prošlost puno govori i opominje. Još u 15. st. u Bosni i Hercegovini je živjelo preko 80 % hrvatskoga puka. Danas se jedva 15 % priznaje Hrvatima. Osmanlije osvajaju Bosnu 1463. godine i Hercegovinu 1482. godine. Tim padom sve se mijenja u toj zemlji.
U turskim defterima iz 17. st. (1619.) čitamo popis obitelji radi plaćanja poreza: Hasan sin Ivanov, Mehmed sin Radivoja, itd. Očevi su možda mislili: Neće meni Bog zamjeriti ako sačuvam imanje i glavu. Zna Bog što je meni u srcu, itd. Danas se vidi da je u takvim ljudskim postupcima izmijenjena budućnost, kultura i vjera jednoga naroda radi materijalnoga interesa. Te odluke slabe vjere ili nevjere promijenile su budućnost naše domovine. Zar to nije velika opomena? A kršćanin kako svjedoči svoje kršćanstvo na radnom mjestu, u restoranu, u školi, na ulici, na zabavi? Ima li razlike između krštenih i onih koji nisu kršteni? Opaze li drugi da kršteni nosi nešto sveto u svom životu sa svojom vjerom? Ili se boji te iz straha ili obzira zataji? Bojte se radije onoga koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu, donosi sv. Matej. Zna li katolik čuvati svoje ljudsko i kršćansko dostojanstvo? Neki su pali na ispitu u europskim zemljama kod prijavljivanja u općini. Izbjegavaju crkveni porez i izjasne se nevjernicima. Brane se da će tih 300 do 400 eura godišnje dati svojoj župi. Ali zar to nije prodavanje svoga kršćanstva javno pred drugima? Što svjedoči javno ako hoće uštedjeti taj porez? Znak križa prije jela u restoranu: tko to čini? Ne treba činiti da bi privukao na sebe pozornost drugih, nego kao znak zahvale Bogu. Neustrašivo svjedoči svoje židovstvo student, koji među stotinama studenata stavi svoju židovsku kapicu da je svi vide? Zanimljivo je svjedočenje mladog muslimanskoga vozača kamiona koji na odmaralištu na autoputu uzme svoju prostirku i klanja, a okolo je mnoštvo kamiona i osobnih vozila s prolaznicima? Sve to mogu biti mali dokazi ili sitnice. Ali od sitnica se sastoji svaki naš dan. A Isusova riječ je za sve: Dakle, nemojte ih se bojati, donosi sv. Matej. Ne bojte se ljudi. Čovjek se sprema za budućnost s Bogom u slavi. Toliki svjedoče ljudsku prolaznu mudrost. Zašto vjernik ne bi radosno svjedočio uskrsloga Krista koji sve spašava i život obećava: Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim, piše sv. Matej.
Fra Ante Pranjić Pilipović
