Tko mene blaguje živjet će po meni, jer ja sam kruh živi koji je sišao s neba, reče Isus mnoštvu, a zapisa sv. Ivan. Gozba (lat. convivium, grč. simposion) se uvijek odvija u zajedničkom razgovoru i blagovanju. Tu se pokazuje prijateljstvo nazočnih. Prijateljstvo je kriterij po kojemu pozivamo goste na gozbu. Bilo je to i kod pogana kao što su Grci. Kad bi uspostavljali trajno prijateljstvo, tad bi razbili dvije glinene posude ili dvije vaze. U kršćanstvu je sveta gozba ili euharistija shvaćena kao žrtvena gozba kod katolika ili u spomen – komemorativna kod protestanata. Ali uvijek naviješta eshatološku gozbu na kraju vremena. Kod prvih kršćana je gozba Gospodnja ili sv. misa nazvana Lomljenje kruha. Lomljenje kruha je uspostavljanje prijateljstva s Kristom. Jedan je kruh od mnogo zrnja i od toga jednog kruha hranimo se mi mnogi, koji činimo tu Kristovu zajednicu, sv. Crkvu, kao što piše sv. Ivan: Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo jer smo svi mi dionici jednoga kruha. To čini naše jedinstvo i zajedništvo, da bismo mogli postati jedno srce i jedna duša, donose Djela apostolska. Tada ćemo postati slični Kristu. Sve nam to govori da u svetoj misi ne možemo biti publika koja promatra i navija, nego sudionici koji daju sebe u taj događaj. Postaju živi dio Kristova tijela, član svete Crkve.
Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko blaguje moje tijelo, u meni ostaje i ja u njemu, ponavlja Isus mnoštvu, kao što zapisuje sv. Ivan. Znači postaje Kristolik. Kršćanin koji se pričešćuje, prima tijelo Kristovo, trebao bi primiti i Kristova duha. Blagovati s Kristova stola znači primati kruh vječnoga života. Krist donosi vjerniku promjenu života i rada. Vjernik postaje ‘kristolik’, tj. događa se asimilacija, kao kod cvijeta. Biljka se hrani iz zemlje i ta hrana postaje dio biljke. Mi se pričešćujemo tijelom i krvlju Kristovom, kao što kaže današnji časoslov Crkve: Gospod zbori i kruh biva svetim tijelom Njegovim, likom vina krv se skriva, okom toga ne vidim,ali sama vjera živa kazuje bezazlenim. To Kristovo tijelo (meso) treba nas učiniti ‘kristolikim’ da bi u nama djelovao Kristov duh i život. A, ako djeluje Kristov duh, tada i naša ljubav mora biti golema jer je Kristova ljubav bila prema nama neizmjerna, kako piše sv. Marko: Jer Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih! To znači da mi ne možemo ostati skrštenih ruku nakon primanja Krista u svoj život. Kao što je Krist donosio radost siromašnima, to bi trebao činiti i učenik Kristov, a to smo mi. Služiti siromašnima je težak zadatak, ali i veliki dar. Moj život nije samo za mene. Tvoj život je za druge, kao što je Kristov život bio za sve nas. Dobar primjer nam je brazilski nadbiskup Helder Camara. Svoje biskupsko služenje (1964. – 1985.) je započeo u siromašnim četvrtima grada Rio de Janeira. Preko euharistije je shvatio da treba pomoći siromašnima nastupajući teologijom oslobođenja siromašnih od veleposjednika. Don Helder Camara organizirao je Euharistijski kongres 1955. u Rio de Janeiru. Bilo je veličanstveno. Francuski kardinal Gelrier iz Lyona mu kaže: Moj brate Camara, zašto ne uložiš svoj veliki talent organiziranja u službu siromašnih? Bio je to veliki preokret za svećenika Camaru. Od tada je ujedinio svoju Pričest sa svojim radom za siromašne u sirotinjskim predgrađima Brazila. Prepoznao je Krista u sirotinji, a drugi su ga ismijavali. Poznata je njegova izreka: Kad siromašnima dajem hranu, nazivaju me svecem, kad pitam zašto siromašni nemaju hrane, nazivaju me komunjarom. Vojna hunta ga je nazvala crvenim biskupom. Tom biskupu sakramenti nisu dali spavati dok drugi gladuju. Poticali su ga na požrtvovnost, kao što je i Krist činio.
Tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu, i večerati s njim. Tu Kristovu poruku donosi knjiga Otkrivenja. Tu se odvija sveti susret ili sakrament susreta Krista i vjernika na gozbi za Kristovim stolom. Kršćanin se pričešćuje tijelom Kristovim. Bog prima čovjeka, ljubi ga i računa s njim. Hrani ga i jača da bi mogao druge jačati i usrećivati. Neka svako sjedinjenje sa živim Kristom, bude novi korak i poticaj za dublju vjeru i veći rad u kršćanskom življenju. U sv. misi Bog poziva čovjeka u svoje gostoprimstvo, na gozbu. Lijepo to opisuje sv. Toma: Dragocjene li i čudesne gozbe, spasonosne i svakog milja pune! Što od te gozbe može biti dragocjenije? U njoj nam se ne nudi na blagovanje meso junaca ili jaraca, kao nekoć u Zakonu, već nam se daje Krist, pravi Bog. Što je divnije od tog otajstva? To je za sve vjernike sakrament susreta i nazočnosti Gospodnje. Svatko može iskusiti Gospodnju nazočnost ako čuje glas Gospodnji i otvori vrata duše. Napisano je u knjizi Otkrivenja: Evo stojim na vratima i kucam. Svatko može iskusiti nazočnost Gospodnju u žrtvenoj gozbi svete mise, u vidljivim prilikama kruha i vina. Tijelo i krv su semitski, židovski izričaji koje možemo prevesti: To sam ja! To je Krist u svom predavanju i žrtvovanju za sve ljude. Kristov spasonosni zov vrijedi za sve, kako piše sv. Matej: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. To ‘dođite’ je trajni poziv za tajnu euharistije. Unatoč svojoj grješnosti, smijemo i moramo doći na Kristovu gozbu. Euharistija, kao spomen-čin ljudskoga spasenja i otkupljenja, ustanovljena je za grješnike. Istina, kao i čista ljubav isključuje grijeh, ali je zato mogućnost pomirenja – sveta ispovijed, kako piše na početku kršćanstva u knjizi Didache: Ako je tko svet, neka pristupi. A ako nije, neka se obrati, ‘Maranatha‘! Za Euharistiju se može reći da je sve ovo: ponazočenje, memorija, žrtva, zahvala, utjelovljenje, poljubac, kult, communio, sjedinjenje, Pasha, gozba, lomljenje kruha jer je euharistija susret čovjeka i Gospodina. A Gospodin Isus Krist nas poziva na gozbu živoga kruha i predragocjene krvi, za stolom
Fra Ante Pranjić Pilipović
