Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju, bilježi sv. Ivan Isusove riječi pred farizejima. Upozorava ih da razlikuju lopova i razbojnika od dobroga pastira koji se brine za svoje stado. Isus poznaje pojedince i cijelu zajednicu. Brine se za sve. Nikad nije spreman napustiti ih. Toliko mu je stalo do pojedinaca i zajednice da je pošao na križ za njih i njihovo otkupljenje. Evanđelje kaže da nas Krist poznaje i voli, kao što dobri pastir voli svoje stado i brine se za njega. Uklanja osamljenost i bijedu. Evanđelje govori o Isusu – Dobrom Pastiru, koji predvodi svoje stado. Umire na križu ne iz neke kratkotrajne, materijalne i koristoljubive računice. On voli i poznaje svoje stado jer kaže da je vrata ovcama, zapisuje sv. Ivan Isusove riječi. Isus može biti onaj pravi predvoditelj. Za njim možemo ići i njega slijediti. Toplo nam govori i poziva. Daruje sebe za nas. Služi nam. Pruža nam sigurnost i hranu. On sam postaje hrana svom stadu i kaže apostolima: Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti, donosi sv. Ivan. Uzima ljudske grijehe i donosi spasenje. Daruje sebe za nas i poručuje nam: Jer ja živim i jer ćete i vi živjeti, piše sv. Ivan i nastavlja: Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju. To je sasvim drukčija brižljivost od izgaranja suvremenoga čovjeka ili sindroma izgorjeti.
Sindrom izgorjeti – Burn-out syndrome je poznat svima. Svi su iscrpljeni, umorni. Traže odmora. A promidžba dobro koristi te okolnosti i zarobljava pojedinca svojim izrabljivačkim nametanjem. Rob ili slobodan je veliko pitanje za današnjega čovjeka. Često se mlad čovjek nalazi pred izborom. Teško mu je i dosadno. Svaki dan čita mnoge promidžbe, od sredstava za pranje kose do velikih putovanja za osvježenje i odmaranje. Svi nas pozivaju da kupujemo i da se zabavimo. Toliki se nameću za vođe. Zavode ili manipuliraju ljudima. Imaju svoje računice. Mi želimo biti slobodni. A često postajemo robovi u ovom svijetu. Da, velika je bijeda svijeta. Bijeda znači biti otuđen, ne biti na svome, biti bez doma. Ljudi su često u mnoštvu: stanuju u zgradama, trče po robnim kućama, ali su osamljeni. Onaj koga nitko ne voli, u bijedi je i osamljenosti. Čovjek mora biti voljen da se ne osjeća usamljen. Vjernik je siguran da ga Krist voli. Isus je onaj dobri pastir koji se brine za svoje. Misli na svakog čovjeka. On – Sin Božji – kraj je moje muke, bijede i suza. A što bih ja trebao činiti ili kako odgovoriti na tu Kristovu ljubav?
Upoznati Krista je nužno ako Ga mislimo slijediti. Tvoja uloga ili dužnost pred Bogom isto treba biti poput Kristove: sve voljeti i svima pomoći i prenositi riječ spasenja. Sveti papa Ivan Pavao II. piše u dokumentu Dat ću vam pastira: I oženjene i zavjetovane, sve je Bog pozvao da navještaju Evanđelje i prenose spasenje u Crkvi i s Crkvom. U Djelima apostolskim se čita: Postavio sam te svjetlom poganima, da im budeš spasenje do kraja zemlje. U knjizi Otkrivenja nalazi se misao o velikom mnoštvu u nebu: Pojavi se pred mojim očima veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti iz svakog naroda i plemena, puka i jezika. Kojim su putem išli i tko ih je doveo u nebo? Onaj koji reče: Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I ja dajem život svoj za ovce, prenosi sv. Ivan. Ta Kristova ljubav ih je dovela u nebo. Poznaješ li Krista i ima li u tebi Kristove ljubavi? Časopis Brat Franjo br. 87/88 piše o jednoj časnoj sestri u Zagrebu koja posjećuje i pomaže jednoj staroj i nemoćnoj starici. Na prolazu joj dobaci jedan nedozreli mladić: Kad bi ona znala što je ljubav!? Sestra mu priđe i povede ga toj starici i pokaže mu kako je treba umiti i nahraniti i reče mu: Eto, vidiš da znam što je ljubav. Sestra je živjela Kristovu ljubav prema toj starici. Ali, ako nema tko prenijeti riječ evanđelja, kako ćemo Krista upoznati? Potreban je svećenik i osobe koje žive po evanđeoskim zavjetima – redovnici, redovnice. Ako sam ne možeš biti svećenik, potrebno je često moliti u obitelji da nam Bog dade dobrih i svetih svećenika i redovnika, tj. onih koji će prihvatiti duhovni poziv i voditi nas Dobrom Pastiru, Kristu Gospodinu.
Božji poziv i ljudski odaziv nužni su za duhovno zvanje: biti svećenik, redovnik i redovnica. Bitna je suradnja pojedinca s Božjim darom pozivanja. Ivan Pavao II. piše u dokumentu Dat ću vam pastira: Posebna zvanja (svećeništvo, redovništvo, misionarstvo) zahtijevaju poštovanje i prihvaćanje, punu raspoloživost u predavanju vlastitoga života, neprestanu molitvu prošnje. (…) Svi članovi Crkve, bez iznimke, imaju milost i odgovornost u brizi za zvanja. U Rimu je velika bolnica Gemmelli. Nosi naziv po imenu liječnika Eduarda Gemmellija. Taj čovjek je rastao u protivcrkvenom okruženju. Ali Bog je imao s njim veliki plan. Potaknut Božjom milošću i u razgovoru s kolegom liječnikom Vicom Necchijem, vraća se iz vojske u studenome 1903. godine. Ne ide roditeljskoj kući, nego vlakom ide kod franjevaca u novicijat u Rezzato. Znao je da se roditelji ne slažu s tom odlukom, zato je više volio ovakav „bijeg”, ostavljajući roditeljima pismo u kojemu piše: Nastavit ću redovnički život u svrhu da idem u ono spasenje koje bi trebalo biti u dužnosti svakoga. Nemojte misliti da nemam dovoljno osjećaja za vas. Nastavit ću vas ljubiti jednako i vi ćete biti uvijek u mojim molitvama na onaj način koji vas je dostojan. Ustrajao je, iako su ga njegovi pokušali proglasiti luđakom. Novine su govorile o samoubojstvu jednog razuma. Eduardo je postao fra Augustin. I taj fra Augustin je osnivač Katoličkoga sveučilišta u Rimu i veliki apostol Crkve. To se događa kad se čovjek prepusti u ruke Božje i otvori vrata Kristu. A Krist je kraj naše muke, bijede i suza na zemlji. On je prolaz do života vječnoga. Jasno nam kaže, a sv. Ivan bilježi: Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se. Krist je onaj dobri pastir koji poznaje čovjeka, brine se za njega i daje svoj život za sve ljude.
Fra Ante Pranjić Pilipović
