Daj mi da se napijem, reče Isus Samarijanki, a zapisa sv. Ivan. Bijaše to susret Isusa Božjega zaručnika i žene, predstavnice poganske Samarije. Žena je došla po vodu na zdenac, a Isus je bio žedan njezine vjere u spasenje. U tom susretu se rađa novi život u ženi grješnici koja je pomogla i svojim sumještanima upoznati Krista Spasitelja. Samarijanka je ostavila krčag za vodu i pozvala sumještane. Upoznali su novi odnos prema Bogu. Nije više važna ljudska tradicija nego prihvaćanje Božje ljubavi. Važno je prihvatiti Oca nebeskoga i klanjati se Bogu ‘u duhu i istini’. A to znači imati vjernu ljubav prema Bogu. „Bog je Duh i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini, kako donosi sv. Ivan. Bog, kao Duh označava životnu i stvarateljsku energiju. Oni koji se klanjaju Bogu u duhu i istini, oni vjeruju Božjoj ljubavi. Kako je važan taj susret Isusa i Samarijanke. Susret s drugima se odvija u cijelom našem životu i od životne je važnosti. Od rođenja do smrti protječe naš život u susretima s drugima. Ne možemo biti otoci, sami sa sobom. Društvena smo bića. Ima mjesta koja su posebno označena kao mjesta susreta. A to su često izvori, potoci, zdenci, čatrnje itd. Tamo se ide po vodu i zbivaju se veliki događaji upoznavanja i razgovora iz kojih se znaju razviti veliki osjećaji i doživljaji. U SZ poznat nam je Jakovljev zdenac pod brdom Ebaligarizim. Jakov i Mojsije našli su sebi djevojke za ženidbu na zdencu ili bunaru. Ta mjesta i događaji su opjevani u narodnoj pjesmi Škripi đeram, ‘ko je na bunaru. Đeram je poluga s protutegom za vađenje vode iz zdenca. Prije 200 godina napisao je Goethe ep Hermann und Dorothee. U njemu opisuje idilu na zdencu. A Franz Peter Schubert, bečki skladatelj je uglazbio narodnu pjesmu Am Brunnen vor dem Tore – Lindenbaum. Na zdencu bijaše početak velike ljubavi i sreće. Tu gdje je voda, tu je i izvor života. Nije bio slučajno ovaj susret Isusa sa Samarijankom na zdencu. U židovskoj simbolici, zdenac predstavlja božanski zakon, a voda predstavlja ono što život daje. U Isusu je i božanski zakon i izvor žive vode koja struji u život vječni.
Voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom, kaže Isus Samarijanki, a zapisa sv. Ivan. Taj izvor žive vode, kao ljubav izvire iz čovjeka, jer je prihvatio Krista kao odgovor za puninom života. Čovjek je prihvatio Božju ljubav. Ta Božja ljubav struji u čovjeku za život vječni. Voda je u mnogim vjerama simbol i izvor života. U Starom zavjetu je Bog izvor žive vode. Preko proroka Jeremije kori Izraelce: Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive. U Novom zavjetu prikazuje se Isus kao živa voda: Voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode koja struji u život vječni, piše sv. Ivan i nastavlja: Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko. A naša krsna voda je znak novoga života U vodi je tajna života od stvaranja do krštenja. U početku je Duh Sveti lebdio nad vodama i tada počinje stvaranje. Po krsnoj vodi postajemo djeca Božja. Krsna voda očišćuje čovjeka od istočnoga – iskonskoga grijeha, preporađa ga za nadnaravni život i čini dionikom nad- naravnoga života u Bogu. U običnom životu voda je znak čišćenja, blagodati i života u pustinji. U Arabiji je voda skuplja od kruha i nafte. Nitko i ne zna prosuditi vrijednost vode ako nije bio u pustinji. Žeđ je strašna i to zna samo onaj tko je to iskusio. Slušamo kako su Židovi šokirani u pustinji bez vode. Zaboravili su da je Gospodin s njima. I tada nastupa Gospodin preko Mojsija koji udara štapom po pećini iz koje poteče voda da se narod napije. U evanđelju je događaj susreta Isusa i žene Samarijanke – poganke na zdencu. Tu treba biti nešto važno za život žene koja je slobodnih nazora: imala je nekoliko muževa. Moralno je labilna. Nema dlake na jeziku. Nametljiva je i zajedljiva. Ali to ne smeta Isusu. Njemu je stalo do ženine vječnosti, do njezine duše da se promijeni u tom susretu.
On je uistinu Spasitelj svijeta, svjedoče Samarijanci, a zapisa sv. Ivan i nastavlja: Oni iziđoše iz grada i dođoše k Isusu. Došli su na poziv žene. Susret s Isusom mijenja život. Obnavlja vezu s istinom, puni smislom. Oči duše dobivaju nove poglede. Grešnica na zdencu postaje vjesnica radosti. Trči u selo i javlja susjedima da je srela proroka. Vrč vode postaje sredstvo novih spoznaja. Sv. Ivan bilježi Isusove riječi Samarijanki: Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode. U susretu na zdencu rađa se novi život u toj poganskoj grješnoj ženi. Isus je išao namjerno na taj zdenac, na taj susret s tom ženom. Tražio je da spasi izgubljeno. Isus traži i nas. Gospodin dolazi na mjesto naše žeđi, naše boli. Želi nam pomoći u našim poteškoćama, u teškim danima. Isus ima živu vodu kao pravu i potpunu istinu koja nam treba. Tko iskusi Isusovu istinu, postaje Božji hram. Po osobnoj vjeri u Boga putujemo u život. Jedni drugima smo vodiči prema Bogu, a ostalo je Božje. Tražimo svoj susret s Kristom u ovim korizmenim danima. Tako će se i u nama roditi novi život. Alfred Nobel (+ 1896.) ostavlja 40 milijuna zlatnih franaka. Svake godine se daje 5 nagrada u iznosu od 270 tisuća franaka. Krist nam je svima ostavio puno, puno više i vrjednije: riječ evanđelja, sakramente, svoga Duha. A najveća je nagrada da u svemu pripadamo Bogu. Antoniju Aleksijeviču (+1851.), ruskom monahu, dođu dvije grješnice. Prva reče svoj veliki grijeh. Druga se ne sjeća da ima većih grijeha. Taj sveti čovjek reče prvoj: „Hajde, sluškinjo Božja, za ogradu i nađi veliki kamen da ga jedva možeš donijeti.” A drugoj reče: „Ti donesi sitnog kamenja!” Kad su se vratile, on im je jednostavno rekao: A sada to vratite nazad, gdje je bilo. Ona koja je donijela onaj veliki kamen znala je odakle ga je uzela i tu ga je vratila. Ali ona koja je donijela sitnih kamenčića nije mogla vratiti na mjesto gdje su bili. Pouka je bila jasna. Za veliki grijeh treba se dobro pokajati, namučiti i pokoru izvršiti. A onaj koji ima sitnih grijeha, često to zanemari. I oni ostaju neoprošteni. Traži susret s Kristom i zamoli ga za oproštenje i velikih i malih grijeha. On može i hoće oprostiti.
Fra Ante Pranjić Pilipović
