Umrije i bogataš i bijaše pokopan, piše sv. Luka. Bogataš posjeduje puno, ali nema ni imena. Odlazi u vječnost kao bezimen, bez Boga. Nije se obazirao što griješi prema bližnjemu, prema siromašnom Lazaru. Grijeh je uvijek nedostatak vjere. Bogataš nije vidio u siromašnom Lazaru ono što je Božje u njemu. Ostao je u svojoj sebičnosti: Iz dana u dan sjajno se gostio, objašnjava sv. Luka, a Lazar je gladovao i vapio. Veliki je to grijeh propusta: Mogao je učiniti, ali nije učinio. Nije dao kruh gladnome. Siromašni Lazar pati, ali Bog računa s njim. Samo ime Lazar znači Bog pomaže. Svijet bogatih i siromašnih je postojao i postojat će dok je čovjeka na zemlji. Bilo je tako i u vrijeme proroka Amosa prije 2750 godina. Prorok Amos vrlo oštro napada raskošnike koji se razmeću pred umirućim siromasima: Jao bezbrižnima na Sionu i ‘spokojnima’ na samarijskoj gori. Jedni su u izobilju, a drugi su u bijedi i oskudici. Jedni gomilaju brda maslaca, žita i voća, kave, a drugi nemaju ni ručka. Kad imućni ne mogu prodati po cijeni koju traže, onda višak uništavaju. Svijet siromašnih gladuje i svake minute umire čovjek od gladi. Imamo li srca za gladne i potrebne, susrećući ih u životu? Može li sit razumjeti gladnoga, mogu li imućnici ovoga svijeta, osjetiti patnju gladnih i izbjeglih? Ira Wolfert, američki ratni dopisnik i pisac, prije 40 godina iznosi dojmove s puta dugoga 50 000 kilometara. U Honolulu na Havajima vidi najskuplje cvijeće u skupocjenim vazama. U Tokiju možeš večerati pred bljeskom svjetala od 3 milijuna perla. U Hong Kongu je bazen olimpijskih razmjera uklopljen u viseći vrt na 25 katu, a sav od mramora. U Beirutu je kupaonica sa zlatnim slavinama samo za arapske prinčeve. U Ateni je hotel s 480 mramornih banja i 480 bijelih mramornih balkona itd. Bio sam u Zürichu u hotelu Dolder, u kojemu se plaća samo jednu noć 2500 CHF. Suprotno tome su beskućnici po svijetu, kao i gladni i siromašni po Africi i Aziji. Njihov vapaj stiže u nebo. Sv. Augustin je napisao: Višak bogatog je pravo siromašnog. A naš književnik Vladimir Fran Mažuranić, prije sto godina opisuje Maloga Isusa kao siromašnoga dječaka prosjaka blizu škole u Berlinu, u zbirci Od zore do mraka. Piše da nije zao onaj koji ne može dati. Nije najbolji onaj koji daje što mu je nepotrebno. Ali, drag mi je onaj koji je spreman s drugima podijeliti. Sveta Majka Terezija je rekla za novčani doprinos, prigodom primanja Nobelove nagrade za mir 1979. u Oslu: Bit će to za moje najsiromašnije. Istina, to je kap u moru. No kako bi bilo žalosno da ni te kapi nema! Žalosno je kad čitamo ili gledamo koliko umire djece od gladi. Roditelji im nemaju što dati za jesti.
Jao bezbrižnima na Sionu, uzvikuje prorok Amos. Slaba je to utjeha puno posjedovati, a siromašnu dušu imati. Ispunit će se i ona iz evanđelja: Ali jao vama, bogataši, jer imate svoju utjehu!, zapisa sv. Luka. Bogataševa utjeha je kratka jer umuknut će veselje raskošnika, najavljuje prorok Amos i nastavlja: Bogataši za slom Josipov ne mare. Stoga će prvi sad biti prognani. Bogatstvo nije zlo u sebi nego u ljudskom sebičnom srcu koje ne vidi potrebnije od sebe. Bogataš primjećuje Lazara tek na drugom svijetu. Ali i tada misli da mu treba služiti: Pošalji Lazara neka namoči vrh prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu, piše sv. Luka. Oni koji ne dijele svoj kruh s gladnima, neće biti sposobni niti u uskrsnuće vjerovati. Ima ljudi koji vole više pse, nego siromašne ljude. Bogatstvo može biti velika zamka za čovjeka. Isus će reći: Kako mučno bogataši uzlaze u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz iglene ušice proći nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje, navodi sv. Luka. Čovjek se da zarobiti materijalnim. Služi stvarima, umjesto da se služi stvarima. Tako mu srce postane ledeno, a džepovi prepuni. Najveća pravda postaje najveća nepravda. Klanjanje posjedu ili bogatstvu često ubija ljude. Zlato je dobar sluga, ali loš gospodar. Zemlja je vrijedna, ali ne smiješ zbog zemlje zaboraviti nebo. Neka ti novac uvijek bude sredstvo, a ne put, istina i život
Prije 40 godina Talijan Dino Poli objavio je u novinama Il Nostro Tempo Dekalog kapitaliste:
- Ja sam novčanica tvoj bog; ne imaj drugog boga osim mene.
- Ne izusti ime bogatstva uzalud; samo gomilaj dobra.
- Sjeti se posvetiti banke, burze, trgovine i skrivanje kapitala.
- Časti novčanik kao oca i majku, skupa s vlasništvom, bogatstvom i svaki oblik posjeda.
- Ne ubij s oružjem i otrovom: dosta je neki propust prve pomoći i špekulacijska igra.
- Ne čini ružna djela milosrđa i altruizma – izbjegavaj priliku za milostinju i dobročinstvo.
- Ne ukradi, ako se bojiš da ćeš biti otkriven, zatečen na djelu. Daj se u trgovinu i industriju gdje je sve dopušteno.
- Ne svjedoči za vrijednosti pravednosti, ljubavi i mira: svatko za se i lihva za sve.
- Ne želi poštivanje drugih. Izbjegni dužnost prema državi, pomoć trećem svijetu i siromašnima po svijetu.
- Ne zaboravi da je vrijeme novac: kapital opravdava sredstvo!
Što to znači za veliku većinu ljudi koji nisu ni bogati ni posjednici? Evanđelje po Luki poručuje svima: Imaju Mojsija i Proroke. Neka njih slušaju! Onaj zadnji vapaj će biti: Koliko sam mogao učiniti, a nisam učinio. Koliko sam mogao rana zaviti, suza obrisati, siromašnih pomoći, života razveseliti, života obradovati, koliko, koliko (…), a nisam! Propust je veliki grijeh. To nam govori Isusova prispodoba o škrtom bogatašu i siromašnom Lazaru. Zato, teži svim silama za pravednošću, pobožnošću, vjerom i ljubavlju, piše sv. Pavao Timoteju.
Fra Ante Pranjić Pilipović
