Koji se ponizi, bit će uzvišen, piše sv. Luka. Poniznost puna povjerenja stavlja nas u svjetlo odnosa s Bogom i s ljudima. Ponizan čovjek voli ono što je veliko u Božjim očima. I to ga čini velikim. A veličina čovjeka se mjeri sposobnošću da ljubi i da bude mudar. Milosrdni Bog uzvisi neznatne, kaže evanđelje. Evanđelje nam donosi Isusovo slavljenje nebeskoga Oca i da samo maleni poznaju i prihvaćaju Riječ Božju: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima, donosi sv. Matej. ‘Maleni’ znaju prihvaćati Božju poruku svom dušom i ponizno moliti za Božju pomoć. Iz ponizne duše izlijeva se iskrena molitva prema milosrdnome Bogu. Uviđa svoj grijeh i potrebu Božjega milosrđa. Sjetimo se onoga carinika koji je na dnu hrama, oborenih očiju i vapi: Bože, smiluj se meni grješniku, zapisa sv. Luka. Poniznost je temelj molitve. Unutarnja molitva može biti primljena samo u poniznosti. A klanjanje Bogu ispunjava nas poniznošću. Božja Riječ donosi istinu i oslobađa laži i iluzija. Istinoljubiv čovjek je svjestan da sve što ima dobroga dolazi od Boga. Stavlja se Bogu potpuno na raspolaganje. Svaki dar koji mu je Bog povjerio stavlja u službu svih. Sama riječ ponizan dolazi od latinske riječi humilis, a to znači biti na zemlji, na čvrstu podu. Ne biti na visoku nego na nizini. Tko je u zraku, u iluzijama, taj će pasti. Poniznost je suprotna oholosti. Onaj tko je na nizini i na posljednjem mjestu, mogu ga pomaknuti samo naviše. Kad si već pozvan, hajde i sjedi na zadnje mjesto da ti gostoprimac, kada dođe rekne: ‘Prijatelju, pomakni se na više!‘, piše sv. Luka. A onaj tko je „naviše”, taj druge promatra i prosuđuje. Nikad ne znaš jeli netko pred Bogom veći od tebe. Zato, ne daj mjesta oholosti.
Svaki koji se uzvisi bit će ponižen, zapisa sv. Luka. Oholost je naša propast. Psalam 101 kaže: Čovjeka oholih očiju i srca naduta ja ne podnosim. Oholost se očituje u častohleplju, taštini, umišljenosti, bahatosti, nadmoćnosti, uobraženosti, u traženju slave itd. Zanimljivo je da i zavist često dolazi od oholosti. Adam je htio biti „kao bog”, te je ostao gol. Upoznao je svoju bijedu i malenost. Iznevjerio se Božjoj ljubavi, a povjerovao je zlu koje ga vara. Doživio je propast. Pao je vrlo duboko. Trebali su sila Božja i križ Kristov da vrate čovjeka iz propasti, da ga oslobode oholosti. Oholost je prvi grijeh anđela i ljudi koji se okrenuše od Boga. Htjedoše sami biti bogovi. To je dovelo do propasti. Svi smo mi dionici te ranjene ljudske naravi. Ranjena je istočnim grijehom. Učinimo loše i kad smo nakanili i kad to nismo planirali. Napoleon je mislio biti vladar cijele Europe. Čak je dao napisati na novčiću: Gospode Bože, moja je zemlja, a tvoje je nebo. Vidjevši to, jedan ruski general je uzviknuo: Napoleone, tvoja su leđa, a moja je batina. Znamo da je Napoleon izgubio i umro u zatočeništvu. Hitler je učinio samoubojstvo, kad je shvatio da je rat izgubio. Mussolini je obješen na trgu gdje je držao svečane, ali nepravedne govore, svome narodu. Oholost je kao pijanost. A pijan niti pametno misli, niti ravno ide. Može se reći da oholost rađa taštinom ili slavoljubljem i pohlepom za vlašću. A pohlepa za vlašću je pravo dijete sotone. Ivan Mažuranić započinje svoj spjev Osman ovako: Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljudska oholosti, sve što više stereš krila, sve ćeš pako niže past. A Abraham od sv. Klare zapisa: Čovječe, tko si? Vreća puna smeća. Bolnica svih bolesti, kuća ilovača. Majka je zemlja, a polubraća su crvi. To govori i veliku istinu o nama: Svi smo prolazni na ovoj zemlji i svi smo jednaki. Postojala je i udruga za pregažene i obespravljene, a zvala se Vitezovi okruglog stola. Svi su jednaki i svi žele pravo svima. Doći do te istine nije uvijek lako. Treba biti ponizan i dospjeti do toga, a poniznost je najsigurniji put do potpune istine. Ona je i najkršćanskija krepost ili vrlina.
Hajde i sjedi na zadnje mjesto, zapisa sv. Luka. Pokaži dobrotu i ljubav prema drugima. Poniznost kao najkršćanskija krepost donosi istinu o sebi i drugima. Njemački filozof Max Scheller zapisao je da je poniznost bilo duše i ona je najkršćanskija. Drugi su napadali evanđeosku poniznost, poput Karla Marxa i Friedricha Nietzschea. Nietzsche će napisati i djelo Der Wille zur Macht – Volja za moću ili izvrtanje svih vrednota (Umwertung aller Werte). Tražio je samo moć i osvajanje. A poznato nam je na Hitlerovu primjeru do čega je dovela takva filozofija ‘nadčovjeka’ i ljudske moći. To je suprotno ljubavi i dobroti. Dobrota i ljubav se dožive i u običnom životu. Sjetimo se samo svakodnevnih primjera dobrote i ljubavi jedne majke ili čovjekoljublja jedne bolničarke. Svaka dobrota i požrtvovnost se isplati i donosi Božji blagoslov. Činim dobro jer sam pred Bogom. Svaka spremnost za Boga vodi me dobru. Treba samo ići naprijed. Ono što će reći Linđo: Nit na lijevo, nit na desno. Svatko na svoje mjesto. Zar nam nisu primjeri sveti ljudi. Oni su u svakom djelu vidjeli dar Božji, a ne svoje zasluge. Zato su ih ljudi prihvaćali i u njima osjetili ono božansko privlačno i veliko. Nosili su poniznost u srcu i tako su živjeli. Nisu tražili ništa više. A dobri Bog ih je uzvisio i preko svete Crkve nam ih postavio za primjere koje treba nasljedovati: poput Majke Terezije, svetoga Franje, blaženoga Stepinca itd. Isusova škola je škola poniznosti. Isusov život je sveučilište skromnosti i poniznosti. Sve što mi imamo i što jesmo, sve smo od Boga primili. Svako dobro dolazi od Boga. Zato se nemam čime ponositi, osim križem Isusa Krista, reći će sveti Pavao, a ponavljat će sveti Franjo. Krist pokazuje primjerom kako biti malen među malenima. Cijeli život je služio jer nije došao gospodariti, nego služiti. I u trenutku smrti na križu je služio i molio: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.
Fra Ante Pranjić Pilipović
