U posljednjih nekoliko godina, sve češće čujem rečenice poput:
„Ne mogu udahnuti do kraja.“
„Osjećam pritisak u prsima, kao kamen.“
„Zavrtjelo mi se, mislila sam da ću se srušiti.“
„Srce mi lupa, a nisam trčao uz stepenice.“
„Ne mogu objasniti – nešto mi je, a ne znam šta.“
Neki u tim trenucima pomisle da imaju srčani udar. Drugi misle da će se onesvijestiti. Treći se boje da gube kontrolu nad sobom, da nešto s njima „nije u redu“. A velik broj ljudi o svemu tome – ne kaže nikome ništa. Šute i trpe, uvjereni da su jedini kojima se to događa. Neki zbog srama, neki jer se boje osude, a neki jer jednostavno vjeruju da se „mora izdržati“.
Ipak, istina je ova:
Simptomi koje sam gore opisala nisu rijetkost.
Nisu izmišljeni.
Nisu znak slabosti.
Oni su često jasan, fizički izraz emocionalne i mentalne napetosti – stanja koje nazivamo anksioznost, a ako takvo stanje potraje ili se pojača može doći i do napada panike.
Ovakve pojave se često javljaju i kod ljudi koji su godinama “držali sve pod kontrolom”, trudili se biti jaki, nosili svoje i tuđe brige i nikad nisu sebi dali pravo na slabost ili predah.
Anksioznost i napadi panike nisu bolesti “iz filmova” ni “moderne gluposti”. Oni su način na koji se tijelo i živčani sustav bune kada više ne mogu šutjeti. I zato zaslužuju da ih razumijemo.
Što je anksioznost, a što su napadi panike?
Anksioznost je stanje psihofizičke napetosti – kao da ste stalno u iščekivanju lošeg, a ne znate čega točno. Možete osjećati stalni unutarnji nemir, tjeskobu, napetost u prsima, plitko disanje, teškoće sa spavanjem, nemogućnost opuštanja.
S druge pak strane napad panike je nagli, intenzivni val straha i tjelesnih senzacija. Često uključuje:
- ubrzano lupanje srca
- osjećaj gušenja ili pritiska u prsima
- vrtoglavicu
- drhtavicu
- osjećaj da ćete izgubiti svijest, poludjeti ili umrijeti
Napad panike je stvaran, zastrašujuć i izuzetno neugodan – no važno je znati da on nije opasan. Tijelo pokrene signal za bijeg – kao da smo u šumi naišli na vuka – iako u stvarnosti sjedimo za volanom automobla, u crkvi smo ili kod kuće. Mozak u ovom slučaju ne razlikuje stvarnu od zamišljene prijetnje.
Zašto se to događa?
Naše tijelo u sebi ima sustav koji nas štiti od opasnosti. Kad prepoznamo prijetnju, tijelo pokrene reakciju “bori se ili bježi”: ubrzava se disanje, srce jače radi, mišići se napinju, krv se povlači iz probavnog sustava. To je korisno ako bježimo od divlje životinje, ako nas netko fizički napada, ako moramo brzo reagirati da spasimo dijete koje je potrčalo na cestu, ili ako se nalazimo u stvarnoj, izravnoj životnoj opasnosti.
Ali danas prijetnje nisu lavovi, nego mailovi, dugovi, problemi u odnosima, nesigurnost na poslu, očekivanja okoline. Tjelesna reakcija je ista samo što nemamo kamo pobjeći. I kad dugo živimo u takvom stanju, tijelo počne reagirati bez pravog i stvarnog povoda.
Međutim, treba razumjeti da uzrok anksioznosti i napadaja panike nije samo stres i užurbani način života. To je samo jedan dio slagalice – tek vrh ledenog brijega. Anksioznost i napadi panike rijetko imaju jedan jasan uzrok. Najčešće su rezultat kombinacije više faktora: dugotrajne emocionalne napetosti, neizraženih osjećaja, perfekcionizma, traumatskih iskustava iz prošlosti, naučenih obrazaca iz djetinjstva, biološke osjetljivosti, pa čak i životnog stila u kojem stalno jurimo, a rijetko se zaustavimo. Kod svakog klijenta ta kombinacija izgleda drugačije, i zato je važno pristupiti svakom slučaju s pažnjom, razumijevanjem i bez brzih zaključaka.
Primjer iz prakse
Prije nekoliko mjeseci razgovarala sam s mladom ženom, majkom dvoje djece, koja je usred kupovine u trgovačkom centru osjetila da joj se “zamračilo pred očima”. Rad srca joj se ubrzao, ruke se počele tresti, a tijelo obuzeo val topline i nelagode. Pomislila je da joj je pao šećer, da će se srušiti, pa je brzo sjela na klupu i pozvala supruga da dođe po nju. Sljedećih nekoliko tjedana se bojala ponovo otići na javna mjesta i među ljude.
U jednom od naših prvIh susreta mi je rekla: “Nikad nisam imala problema. Uvijek sam sve stizala – posao, kuća, djeca, roditelji… Ne znam što mi se dogodilo. Osjećam se slabo i nesposobno.” Kroz razgovor je postalo jasno da se godinama nosila s visokom razinom odgovornosti, nikad ne tražeći pomoć i rijetko priznavši kad joj je bilo teško.
Ako doživite napadaj panike – što može pomoći?
- Disanje: polagano, svjesno disanje vraća poruku tijelu da je sigurno. Udah na 4 sekunde, zadrži 2, izdah na 6.
- Kretanje: šetnja, lagana fizička aktivnost smanjuje napetost.
- Pisanje i razgovor: kad stvari stavimo u riječi, više nas ne preplavljuju.
- Prihvaćanje: priznati sebi: “Ovo je anksioznost. Proći će. Nisam u opasnosti.”
- Stručna pomoć: razgovor s terapeutom može pomoći razumjeti korijen problema i naučiti nas kako se nositi sa simptomima.
I za kraj
U svom radu sve češće susrećem ljude koji po prvi put u životu dožive napadaj panike. Mnogi su godinama potiskivali osjećaje, navikli “gutati” brige, mislili da je normalno stalno biti napet. Kad tijelo više ne može –ono progovori na ovaj ili onaj način.
Zato ne čekaj da te nešto slomi. Ako se prepoznaješ u ovome, obrati se nekome za pomoć. Piši mi ako želiš savjet, ako ti treba razgovor. Potražnja za ovakvom vrstom podrške je sve veća – i to je dobra vijest.
Katarina Braovac
