Nema veće noćne more do one kad negdje procuri kakva slavina, pa hitno trebaš majstora. Nemaš li pri ruci kakva dobrog poznanika, ni para na bacanje, znaš što te čeka… Nisam veliki fan motike, ali bih radije ‘od sunca, do sunca’ kopala, štono se kaže. Prije ćeš dobiti PTSP, nego u gradu nabasati na dobrog, a iole jeftinog majstora.
Po mudroj Božjoj namisli, dobili smo različite talente da bi smo, jedni drugima bili na blagoslov. Ta, jedan čovjek ne može ništa; ljudi mogu sve – kaže narodna mudrost, no život sve više pokazuje i drugu stranu medalje degradirajući to na sasvim profanu, isključivo materijalnu razinu iz koje je Bog potpuno isključen, a njegovo mjesto zauzelo moćno božanstvo koje “može sve”: novac – božanstvo kojem se sebičnost i gramzivost jedino klanja.
Poznata evanđeoska priča o talentima završava opomenom: “Tko ima dat će mu se, tko nema, oduzet će mu se i ono što ima.” (Lk 19,26)
Darovi su nam darovani (otuda i naziv) ne zato da bi smo se uznosili i gordili, nego da služimo jedni drugima po načelu “badava ste primili, badava i dajte!” (Mt 10,8)
U ekstremno potrošačkom društvu kakvom svjedočimo gleda se uložiti što manje, a naplatiti što više, što svakako nije poštena plaća za pošten rad.
Ponašamo se kao da nam nije zapovijeđeno (ne)činiti drugima što (ne)želimo da se nama čini. Drugim riječima: truditi se oko tuđega jednako kao i oko svoga i naplatiti samo onoliko koliko je pošteno. Uh… – zvuči kao raj. Pa, tko nam to brani? Dovoljno je samo biti čovjek.
Na žalost, čovječnost prosječnog čovjeka spala je na najniže grane, pa imamo tehnički i tehnološki sve napredniji svijet i sve veću ljudsku bijedu – paradoks objašnjiv jedino kroz prizmu duhovnosti.
Većina ljudi nije kadra proći Isusovu kušnju u pustinji. Zavodljivost “srebroljublja” nadmoćna je slabašnoj snazi duha i eto vragu laganog utrška.
Naoko izgleda da čovjek tu nije i prošao tako rđavo. I što je loše u probitku, zaradi, guležu, grabežu…
“Gdje ti je blago – odgovara Sv. Pismo – tu ti je i srce”, a iskustvo svjedoči kako takav, na grabežu utemeljeni, svijet ne može postati pravedan, ni čovjek sretan.
Prispodoba o sluzi kojem je gospodar oprostio veliki dug, e, da bi on, odmah potom, pograbio čovjeka koji mu dugovaše daleko manje, ilustrira tragičnu nesposobnost samoživosti da dobro uzvratiti dobrim.
“Zli slugo! Sav sam ti dug oprostio. Nije li trebalo da i ti učiniš isto?” (Mt 18,23-35)
Pored Svetog Pisma, čovjekoljublje nam je zadano i Božjim zakonom utisnutim u savjest i ne iskazuje se samo onda ako se baš mora. Slično je i s pravdom iz koje je izbačen i Bog i čovjek, a bez čovječnosti pravda ne može biti pravdom, niti čovjek čovjekom – bez Boga, ni jedno, ni drugo.
