Božje milosrđe je plod ljubavi Božje. A milosrđe i ljubav su u temelju evanđelja. To je ono što razlikuje kršćane od svih drugih vjera: hinduizma, budizma, šintoizma, islama itd. U drugim vjerama se ne nalaze evanđeosko milosrđe i ljubav. Isus doziva u pamet farizejima riječi proroka Hošee: „Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu’. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike”, piše sv. Matej.
Izvještaj o izgubljenom sinu može se nazvati biserom svjetske književnosti i to ne samo za vjernike nego i za mnoge nevjernike. Otac se ne može odreći svoga sina, pa ni onda kad je sin sve izgubio i pao na dno bijede i ljudskosti. Evanđelje nam govori o dva sina. Jedan je u tuđini, a drugi je u očevoj blizini. Ali oba su zalutali. Mlađi u tuđini shvaća tek na svinjskom koritu promašenost i otkriva zavičaj i očevu ljubav. Mlađi sin je rasuo očevo imanje i raskinuo zajedništvo s ocem. U najvećoj bijedi spoznao je svoj pad i grijeh. Ustaje i vraća se k ocu, pun pokajanja i poniznosti: „Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom!”, zapisa sv. Luka. Neograničena očeva ljubav i milosrđe primaju tjelesnu i duševnu olupinu mlađega sina. U radosti i ljubavi nadmašuje svoju nesreću. Očeva ljubav prihvaća i veseli se.
Stariji sin je dobar radnik, ali nije sve u radu. Ocu je stalo da uvidi da on nije samo obični radnik nego suvlasnik. Zato otac govori starijem sinu, a sv. Luka zapisa: „Sve je moje tvoje”. Treba biti suvlasnik ne samo u posjedovanju materijalnih dobara nego imati ljubavi i razumijevanja za obraćene i pokajanje. Stariji sin sudi i osuđuje mlađega, a to nije dobro. Sud prepustimo Bogu, a mi sudjelujemo s ocem u ljubavi i milosrđu, u očevu zajedništvu. Otac ne želi sinovljev grijeh. Grijeh je, zapravo, odvajanje od oca i od Boga, a „Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom”, piše sv. Pavao Korinćanima.
Božji Jaganjac oduzima grijeh da nas pomiri s Bogom. Zato sveti Pavao piše Kološanima: „U ime Krista molio: Pomirite se s Bogom“! Udaljavanje i osamostaljenje bez Boga vodi u propast. Sjetimo se prvoga čovjeka ili Adama: on je izvor grijeha. Sin Božji je došao kao izvor milosti. Sotona je naveo čovjeka da ne sluša Boga, a „Sin se Božji pojavio zato da uništi đavolska djela”, piše sv. Ivan. Prvi čovjek želi biti kao Bog. Želi osamostaljenje bez Boga. Postao je gol i gladan. Doživio je svoju bijedu, a „Bog nas je ljubio i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe”, nastavlja sv. Ivan.
Ljudi znaju hvaliti grješnika, ali mu ne pomažu. Isus oslobađa grješnika i vraća mu mir u duši. Nobelovci za književnost Orhan Pamuk s romanom Muzej nevinosti, Mario Vargas Llosa Don Rigobertove bilježnice, Idelfonso Falcones Katedrala mora itd., svi oni hvale grješnika, ali mu ne pomažu. Ivan Gundulić piše djelo Suze sina razmetnoga, F. Dostojevski Zločin i kazna, Shakespeare Macbeth, L. N. Tolstoj Uskrsnuće. I koliko god razmišljali o svom grijehu, uvijek smo skloni baciti krivnju na druge.
Arapska poslovica kaže da ima 5 prstiju koji imaju grijeh. Dva su prsta na ušima, gluh si. Dva su na očima. Slijep si. Jedan prst je na ustima. Nijem si. Preuzmi krivnju za svoj grijeh. Ako si imao snage griješiti imaj snage i priznati svoj grijeh i napraviti zaokret. Iz iskustva znamo da se grijeh i pokajanje odvijaju u ljudskoj duši. Ali imaju posljedice i na ljudsko tijelo i cijelu prirodu. I kao da vlada zakon kružnice: sve se vraća, sve se plaća.
Zakon samostalnosti je lako uočiti kod mladih kad dolaze do punoljetnosti. Bježe od roditelja i od kuće, misleći da su pokupili pamet svega svijeta. Žele se riješiti roditelja. Nađu sebi stan i počnu sami podmirivati svoje račune. Ali, nažalost, ne mogu odmah podmiriti svoje račune. Postanu i gladni i u oskudici, ali ih je stid vratiti se k roditeljima. Dožive nešto slično kao mlađi sin iz evanđelja. Nađe se u prljavštini ili među svinjama. Tad proradi savjest i mladi se sjete roditeljske ljubavi. To je zapravo zakon kružnice. Zakon kružnice se doživi kad čovjek padne najdublje, kad osjeti da su ga svi napustili. Tad se pita: „Ima li još koga tko ga voli i misli na njega?” U tom najtežem padu sjeti se roditeljske ljubavi. To imamo u filmu Mate Perković u Münchenu. Potpuno shrvana, vuče te ta spoznaja da te netko voli. Otkriti oca i njegovo milosrđe i dobrotu najveća je korist bijede u koju si stigao. Spašava te od propasti. Izgleda da je danas cijeli svijet kao odbjegli sin: srlja u lažnu slobodu. Može ga spasiti čovjekoljublje iz 15. poglavlja Lukina evanđelja.
Lažna sloboda znači biti u društvu nečistih životinja. Kad čovjek padne na dno ljudskosti, tad proradi savjest i dolazi do pokajanja: „Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi”, piše sv. Luka. U grijehu ili padu vidimo umiranje punini života s Bogom. Obraćenje je povratak k Ocu, u očevu kuću. To je mali čin uskrsnuća na novi život. Taj povratak je posljednje. A povratak je moguć svakom grješniku, svakom čovjeku. Treba izići iz svinjca i oprati se. Započeti ponovno. To je za nas kršćane ispovijed i obraćenje u ovo korizmeno vrijeme.
Romano Guardini piše: „Bog ne traži da ne budemo slabi, nego da mi s dobrom voljom uvijek započinjemo”, da imamo pouzdanja u Božje neizmjerno milosrđe. Zato su i čitali pripravnicima za krštenje ovu usporedbu iz evanđelja da bi razumjeli u čije će ime primiti krštenje i čija će djeca postati. Tko je taj Bog u kojega mi vjerujemo? To je Bog neizmjerne ljubavi i milosrđa, svemoći i milosti. Takav Bog i krive putove ispravi i upravi čovjeka prema pravome cilju u slavi sa sobom.
Fra Ante Pranjić Pilipović
