Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, navodi Isus najveću zapovijed pred farizejima i zakonoznancima, svjedoči evanđelist Matej. Zatim je ujedinio tu zapovijeda i prema čovjeku. Bog i čovjek su u uzajamnoj ljubavi koja ne prestaje. Nema čovjeka bez Boga, a živi čovjek je slava Božja. Božansko prožima ljudsko, kao što i ljudsko u sebi nosi božansko. Bog se učinio vidljivim i opipljivim u Isusu Kristu. Prošle nedjelje je navješteno: ‘Bog ili car’, a ove nedjelje: ‘Bog ili čovjek’. Nije se lako bilo snaći jer je u židovstvu bilo 613 propisa: 365 zabrana i 248 odredbi. Zađe li se daleko u prošlost, u drugo tisućljeće ili 18 stoljeća prije Isusova rođenja, nalazi se jedan zakonik koji je vladar Hamurabije uklesao u kameni stup. Hamurabijev zakonik donosi: Bogovi su imenovani (postoje) da bi slavodobitovala pravednost na zemlji, da se unište zlikovci i pokvarenjak pa da jaki ne tlači slaboga. Bilo je propisano, ako netko ukrade, siječe mu se šaka, ponovno do lakta, pa cijela do ramena. To se može naći još i danas u nekim arapskim zemljama. Eto, uza svu strogoću kažnjavanja, ljudi kradu i čine nepravdu. Ali po svijetu nalazimo i nešto što je blizu našem bogoljublju. Zaviri li se u bilo koju religiju, od hinduizma u Indiji preko budizma i šintoizma, do plemenskih religija, svugdje se nalazi načelo: Čini dobro, izbjegavaj zlo! Japanci su čuli u 16. stoljeću da je kršćanski Bog ljubio ljude tako da je postao čovjek i dao se razapeti. Čudili su se i ponavljali: Oh, kako je dobar, kako je milosrdan Bog kršćana. U Mojsijevu zakonu ima zapovijed ljubavi prema Bogu. Tu zapovijed je vjerni Židov molio dvaput dnevno: Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! A u knjizi Levitskoga zakona postoji i zapovijed ljubavi prema bližnjemu: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. To je u redu. A, što je to novo što je Isus donio u Novom zavjetu?
Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, je druga zapovijed koja je jednaka prvoj: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim. Isusova novost je u povezivanju tih dviju mjera ljubavi prema Bogu i čovjeku. Te dvije zapovijedi Isus ujedinjuje i stavlja skupa. Čak će sveti Ivan apostol napisati: Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Najveći znak Božje ljubavi je Krist na križu. Sam križ je veliki znak. Pogledaj: uspravna greda prema Bogu, vodoravna prema ljudima, a ovo tijelo to smo mi. Može se reći da su tri ljubavi: prema Bogu, sebi i bližnjemu. Ima ljudi koji sebe ne prihvaćaju, osobito mladi. Bog mu je dao velik nos i on jadan i tužan, kao da je sam sebe stvarao. Tek kad prihvati sebe s radošću, tad može poštivati i drugoga i ljubiti Boga iznad svega. Evanđeoska ljubav nije neka osjećajna naklonost prema drugom. Ljubav prema Bogu je ustrajno priznanje Boga. Ljubav prema bližnjemu se očituje u djelima pravednosti: Ne tlači svoga bližnjega! Ne cvili siroče i udovicu! Ne lihvari prema svom bližnjemu! Ljubav je kao kvasac koji uskisne tijesto. Ono što je u sebi dobro, to se širi. Jedna skolastička izreka kaže: Dobro se razlijeva, širi. Kod nas je često sve stavljeno na kartu ljudske pameti i znanosti, a to je prolazno. Uzmi Britansku enciklopediju od 40 svezaka. Prvi svezak je izišao prije Francuske revolucije. O atomu je pisalo prije dvjesto godina samo pet redaka, a o ljubavi pet stranica. Danas, u toj enciklopediji je pet redaka o ljubavi, a o atomu pet stranica. Takvo je ljudsko znanje i pamet. Kršćanin treba nositi ljubav svojoj obitelji i cijelom čovječanstvu. Henryk Senkiewicz u romanu Quo vadis piše kako tribun Vinicije pita Petra i Pavla što oni nose čovječanstvu: Ljubav, odgovaraju oni. Ono što je sveto, to je privlačno. To vidimo u svetim ljudima: sv. Franjo, Majka Terezija i drugi. Sveto dolazi od Boga, a Bog je ljubav.
O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci, kaže Isus farizejima, donosi sv. Matej. Sveto i svjetovno su stvarnosti s kojima se čovjek susreće svaki dan. U biti ono što je sveto pripada samo Bogu, a svjetovno je prolazno. Sveto se rađa iz čiste ljubavi, a svjetovno je često plod ljudskih sebičnih i prolaznih želja. Sveto je vrhovna vrijednost religioznoga čovjeka. Vjernik doživljava sveto kao uzvišenu i nedokučivu tajnu, koja se očituje ne izravno, nego preko znaka ili simbola. Onaj koji sve stvara iz ljubavi poručuje u Levitskom zakoniku: Posvećujte se, dakle, da sveti budete, jer svet sam ja! A u dekretu II. vatikanskoga sabora o službi i odgoju svećenika piše: Bog, koji je jedini svet i posvetitelj, htio je uzeti ljude kao za svoje suradnike i pomoćnike da ponizno služe djelu posvećivanja. Isus Krist je uputio poziv svim vjernicima da budu savršeni kao Otac nebeski. Učiteljstvo Katoličke Crkve piše u dokumentu II vatikanskoga sabora u Svjetlo naroda: Gospodin Isus, božanski Učitelj i uzor svake savršenosti, svima je i pojedinim svojim učenicima kojega god položaja propovijedao svetost života, kojoj je On sam i početnik i usavršitelj: Budite dakle savršeni kako je savršen vaš nebeski Otac. Tom idealu treba težiti svaki dan. Svojom snagom i pameću čovjek to ne može postići. Ali, Krist pomaže čovjeku. Svima je poslao Duha Svetoga, kako piše sv. Marko da iznutra potiče čovjeka da Boga ljubi svim srcem, kao što je Krist ljubio nas. To potvrđuje i apostol Petar: Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim – srebrom ili zlatom (…) nego skupocjenom krvi Krista. Zato je potrebno ostaviti ljudske idole i ono profano, iščekujući ponovni dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Tako će ono svjetovno biti posvećeno i vjernik će biti dionik Svetoga.
Fra Ante Pranjić Pilipović
