Podajte, dakle caru carevo, a Bogu Božje, reče Isus farizejskim i herodovskim učenicima, koji su ga iskušavali, donosi evanđelist Matej. Čovjek ima dvije stvarnosti koje su ujedinjene u njegovu životu. Tko ispunjava dužnost prema Bogu, ispunit će i odgovornost prema ljudima: Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. piše sv. Ivan. Sudjelovati u ovom društvu, izgrađivati vremeniti grad, ali ujedno hitati prema vječnome. To je stvarnost kršćanina. Zato nema sumnje da jedan vjernik treba dobro voditi računa o sudjelovanju u društvenom životu, pa i u javnom političkom životu društva u kojemu živi. Kršćani su toga bili svjesni od samih početaka. Tako imamo u dokumentu iz 2. stoljeća u Poslanici Diognetu napisano za kršćane: U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Sveti Justin oko 160. godine na suđenju pred sucem govori: Vi nemate u cijelom svijetu od nas boljih pomoćnika i saveznika da se održi red. (…) Bogu je isto tako dobro poznat varalica, gulikoža, ubojica kao i krepostan čovjek. Društveni – politički i vjerski život međusobno se nadopunjuju i obogaćuju, a ne isključuju. Isus priznaje činjenicu da države postoje da mogu osiguravati mir i pravdu svojim građanima. Jasno govori da se zemaljsko i Božje kraljevstvo ne isključuju već nadopunjuju. Stoga Isusov učenik treba u isto vrijeme djelovati i na jednom i na drugom području. Svoje obveze prema državi vršimo kao građani, svjesni svoje ovisnosti i upućenosti Bogu. Isus nije za Crkvu kojoj bi država zapovijedala, ali ni za državu kojoj bi Crkva diktirala državno uređenje. Čovjek današnjice kao da nema vremena razmišljati o vječnosti. Sve mu je važnije od njegove vječnosti s Bogom. Neprestano se žuri, ali svetost mu ostaje nepoznanica. Račune mora podmiriti i ‘caru mora dati carevo’, ali ne stigne Bogu dati Božje. Nije upućen kako ujediniti te dvije stvarnosti. Pisac Plutar u 1. stoljeću bilježi da su pitali Solona u kojemu bi gradu bilo dobro naći zaposlenje. On je odgovorio: U onom gradu, u kojem neoštećeni progone i kažnjavaju zločince s istim žarom kao i onaj koji je oštećen. Kako bi to bilo dobro i potrebno u našoj domovini. Tek tada bismo mogli poći naprijed kad nestane podmitljivosti i prijevare. Prijevare su nam danas velike zamke kao i kod farizeja.
Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi, izvještava evanđelist Matej. Farizejska zamka je bila u tome što su htjeli uhvatiti Isusa u krivoj riječi da ga optuže i osude. Za Židove je jedino Gospodin bio pravi gospodar i kralj. Istina, oni su birali kralja, ali uvijek se porez davao Hramu – to jest porez pripada Bogu, a ne čovjeku. S tim se htjelo reći da je Bog pravi kralj i gospodar. Onaj tko je bio za porez rimskom caru, taj je donio teološki problem: huli na Gospodina. To je ujedno i politički problem. Tuđinska vlast progoni Izraelce, a da joj ti ubireš novčani porez. To ne ide. Novčić vrijedi tek kad je na njemu pečat države ili careva slika. Rimski novčić je imao carev lik i natpis. U vrijeme cara Tiberija na novčiću je stajao lik cara i natpis: Car Tiberije, sin božanskog Augusta. Uzmi metalni novčić „euro”. Jeste li vidjeli da je na jednoj strani broj i lik zemlje, koja je u EU, a na drugoj grb te zemlje u kojoj se nalazi? Kad se istroši da se ne prepoznaje čiji je grb, tad gubi vrijednost. Primijenimo to na sebe kao kršćane. Vrijedimo li još uvijek ili smo izgubili lik djece Božje? Ljudska pravda vrlo često može biti najveća nepravda. Naše izreke mogu biti jedno, a praksa drugo. Najbolje to pokazuje Francuska revolucija 1789. – 1799. U toj su revoluciji uzvikivali velike riječi: jednakost, bratstvo, sloboda, a ljudska krv je tekla potocima. Kad su doveli pred giljotinu jednu plemkinju, ona je uzviknula: O, jednakosti! – koliko je zločina izvršeno u tvoje ime?
O, bratstvo! – koliko je neprijateljstava napravljeno u tvoje ime?
O, slobodo! – koliko je zarobljeno u tvoje ime? Mogli bismo i sami naći primjere ljudske sebičnosti, nepravde i zloće, koja se prikrivala velikim riječima od istoka do zapada.
Od istoka do zapada izvan Boga sve je ništavilo, najavljuje prorok Izaija. Bog prihvaća perzijskoga kralja Kira koji nije Židov nego je poganin, ali čini dobro i zato ga prorok naziva pomazanikom Božjim. Sveti Pavao hvali vjerne kršćane u Solunu zbog njihove djelotvorne vjere jer vjera bez djela je mrtva. Zbog zauzete ljubavi jer ne žive samo za sebe. Zbog postojane nade, računaju s Bogom u svakom danu i svakom trenutku. Jesmo li spremni na takvo kršćanstvo u životu? Gospa nam je dala uzvišen primjer kako se postaviti prema Bogu: primjer čiste vjere prema Bogu: Evo službenice Gospodnje! – primjer pouzdanja u Boga: Neka mi bude po riječi Tvojoj! – primjer djelotvorne i zauzete ljubavi prema ljudima: U Kani šalje sluge Isusu da učine što im Isus rekne. Sa svojim Jedinorođencem je mnogo trpjela i s materinskim se srcem pridružila njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje Žrtve koju je sama rodila, donosi dokument II. vatikanskog sabora Svjetlo naroda. Često pomislimo kako bismo trebali raditi nešto uzvišeno da bismo bili sveti. A potrebno je u običnim malim stvarima ispuniti Božji plan i Božju volju. Primjer je sveta Terezija Avilska, radeći poslove s loncima u kuhinji: Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću, niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku. A to je put do nebeskoga grada.
Fra Ante Pranjić Pilipović
