Kralj pripravi svadbu sinu svome, donosi evanđelist Matej. Tu prispodobu ili usporedbu iznosi Isus namjerno glavarima i starješinama naroda, da bi razumjeli njegovo mesijansko poslanje, koje mu dade Otac nebeski. Ali slušatelji su gluhi i slijepi za takvo tumačenje Isusova poslanja. Gozba je prigodno blagovanje i proslava onoga što je važno. Poziv na gozbu se nikad ne odbija. U religioznom smislu gozba može biti žrtvena ili pogrebna. Kod katolika euharistija ili sveta misa je Isusova gozba svete žrtve zahvaljivanja s tijelom i krvlju Kristovom, sa živim Kristom, dok je u protestanata euharistija spomenčin ili gozba uspomene. Zahvaljuje se i blagoslivlja Oca nebeskoga. Isus je to učinio kod Posljednje večere: Zatim uze kruh, zahvali i razlomi ga pa im ga dade govoreći: Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje, donosi sv. Luka. Euharistija je čin zahvaljivanja i hvale svemogućega Boga, spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela, te prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha. Naziv lomljenje kruha je obred koji Isus učini: Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima, piše sv. Matej. Euharistiju nazivamo i Gospodnja večera jer se radi o večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke. Euharistija je nazvana svetom misnom žrtvom jer je upućena zahvalna žrtva Bogu: Po Isusu, dakle uvijek ‘prinosimo Bogu žrtvu hvale’, to jest ‘plod usana’ koje hvalom slave njegovo ime, piše u poslanici Hebrejima. Sveta misa završava otpustom vjernika: Idite u miru! Ili: Idite poslana je žrtva Bogu, a vi vjernici ispunite Božju volju u svakodnevnom životu. Jer, vjernici imaju dio u euharistijskoj Žrtvi, izvoru i vrhuncu cijeloga kršćanskog života, prinose Bogu božansku Žrtvu i sebe s njom, piše u dokumentu II. vatikanskoga sabora u Svjetlo naroda. Ta sveta žrtva na zemlji u Kristovoj Crkvi vodi u budućnost na Jaganjčevu svadbenu gozbu u nebu.
Sabraše sve koje nađoše, kaže prispodoba o svadbi, jer oni koji su bili pozvani nisu htjeli doći, zabilježi sv. Matej. Ali među pridošlima bijaše i jedan koji se nije dolično spremio za svadbu kraljeva sina. Sluge su ga izbacili van. Slično će biti i za Jaganjčevu svadbenu gozbu na kraju vremena, u vječnosti sa svemogućim Bogom: Blago onima koji su pozvani na Jaganjčevu svadbenu gozbu, piše u knjizi Otkrivenja. U Starom zavjetu preko proroka Izaije naviješta se poruku Božje utjehe svom narodu: Bog će raskinuti zastor žalosti, uništiti smrt i otrti suzu svakog lica. Kraljevstvo nebesko je slavna gozba. Bog priprema tu gozbu i sve nas poziva. Jaganjčeva svadbena gozba je znak veselja i otkupljenja koje je izvršio Krist. On je onaj zaručnik, njegova je svadba i on sam je gozba u svetoj misi. Bog nas poziva na pravu gozbu – blagovanje na svadbi svoga Sina. Na tu se gozbu ne smije zakasniti niti promašiti to zajedništvo. Važno je za cijelu našu vječnost. Odbiti Božji poziv je opasno. Božja gozba nije kao ljudska, koja zna biti puna sebeljublja i srebroljublja, poput cara Bokassa 1977. godine u Srednjoafričkoj Republici. Jean-Bedel Bokasso je od 1966. godine bio predsjednik, a 1976. godine odlučio se okruniti za cara Središnje Afrike. Za tu prigodu je potrošio preko 20 milijuna dolara dok je narod bio gladan i bijedan. To je ono ljudsko sebično srce koje ne vidi tuđu bijedu. Takva gozba je gozba ljudske sebičnosti i sebeljublja, a ne radosti za sve. Odbijanje na gozbu kraljeva sina je nama upozorenje: Oglušuje li se čovjek na Božji poziv? Ljudi često znaju otići za svojim sitnim stvarima odbijajući Božji poziv. Jedni odoše na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Biti s Bogom u molitvi, odazvati se pozivu Božjem, tu ostaju gluhi. Zar ne živimo u Europi gdje su rad i dobit – profit na prvom mjestu? Rad i dobit gutaju ljude i njihovu sreću. Čak su prijateljstvo i društveni život podložni radu. Poduzetništvo guta zajedništvo i dostojanstvo. Tu se više ne govori ni o Bogu. Kao da je Bog iščeznuo pred zaradom i dobiti. Nitko i ne misli da treba doći čiste duše pred Boga, na Jaganjčevu svadbenu gozbu u nebu. A čista duša je svadbeno ruho za Jaganjčevu svadbu.
Mnogo je zvanih, malo izabranih, reče Isus mnoštvu, tumačeći kraljevstvo Božje, kako donosi sv. Matej. Za svadbu treba pripremiti svadbeno ruho. Za kraljevstvo Božje treba pripremiti dušu i tijelo. A kako će se čovjek pripremiti za kraljevstvo nebesko ako nema vremena za molitvu i nedjeljnu svetu misu. Često se pravda, a pravda svoje grijehe: slab sam, pa to je ljudsko, to je tako kod svih itd. Ne primjećujemo Božji poziv koji nam dolazi svaki dan i u svim okolnostima: proslavi Gospodina i ostavi zlo i grijeh te čini dobro! Prepreka koja priječi da Bog ne može biti u duši jest grijeh, jest zlo u srcu koje čovjek nosi i s kojim je u savezu. Zlo treba odbaciti i dobri Bog će biti u životu i u srcu vjernika. Često čovjeka sprječava zaokupljenost manje vrijednim stvarima. Treba birati ono bolje, a ne samo birati dobro, da bismo stekli svadbeno ruho za Jaganjčevu gozbu. Sv. Augustin je jako dobar primjer čovjeka koji je mnogo griješio, ali i čovjeka koji je odbacio grijeh i prihvatio Boga svom dušom. Do 33. godine je živio grješno i završavao najviše škole u Milanu. Odgađao krštenje dok konačno nije dopustio da Bog djeluje u njegovu životu i postaje veliki svetac i pisac u našoj Crkvi. Stekao je svadbeno ruho za Božje kraljevstvo. Često se može čuti u razgovoru: Pa, nekako ću se dokotrljati u nebo. Ne možemo se dokotrljati jer u nebo se ide uzbrdo. Treba to ozbiljno shvatiti. Za nebo treba pokore, odricanja i obraćenja. Treba živjeti po živoj vjeri i molitvi u radosti evanđelja. Tko živi po evanđelju, odaziva se na gozbu Gospodnju i donosi radost svima. Bog nam daje opravdanje naše nade pozivajući nas na svoju gozbu. A Gospodnja gozba ili kraljevstvo se Božje ne sastoji u jelu i piću, nego u pravednosti, miru i radosti po Duhu Svetom, tumači sv. Pavao Rimljanima.
Fra Ante Pranjić Pilipović
