Ne živi čovjek samo o kruhu, donosi sv. Matej Isusove riječi. Reći „Ne!” je ljudska sposobnost. Čovjek je uzvišeno stvorenje jer je stvoren na sliku Božju. Obdaren je umom i slobodom. Ima sposobnost birati između različitih mogućnosti i donositi odluke. Od svih stvorenja, jedino čovjek može odlučivati, reći „Ne”, razmišljati i stvarati. Ima mogućnost djelovanja neovisno o vanjskom stanju prirode i društva ili unutarnjem stanju nagona i strasti. Vatra po svojoj naravi spaljuje i ne može reći da neće paliti, kad već gori. Voda kao bujica nosi i razara i ne može reći neću razarati. Ne može se zaustaviti. Potres trese Zemlju i ne može odustati dok ne ispuni svoj zakon koji mu je Stvoritelj postavio. Vuk, kad je gladan, navaljuje na ovce i ne može sebi reći da neće klati ovce. Ponaša se po svom instinktu ili svojoj prirodi. Jedino stvorenje koje može reći sebi Neću! kad se suoči sa zlom i grijehom je čovjek. Svijet je pun izloga i privlačnosti. I đavao ima svoje izloge po svijetu. Kušao je Isusa, a kako neće nas kušati. U Isusovoj kušnji predstavlja se đavao kao suradnik i saveznik, kao da hoće da Isus uspije. Potiče ga da iskoristi svoju sposobnost za vlastitu korist: Pretvori ovo kamenje u kruh. Gladan si. A Isus upotrebljava božansku sposobnost za korist drugih. Postat će kruh za druge. Isusova riječ će pomoći nama.
Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega, piše sv. Matej. Iskušenje je privlačnost prema zabranjenom ili grješnom. To je poticaj na grijeh. Kad se savjest i volja suočavaju s napašću, to zovemo kušnja. Evanđeoski izvještaj navodi tri iskušenja ili zavođenja. Broj tri označava ono što je potpuno i konačno. Isusova iskušenja prate svakoga čovjeka.
– Materijalna dobra su često veliko iskušenje: pretvori kamen u kruh. Velika je ljudska pohlepa za materijalnim dobrima. Ali čovjek nije samo stvorenje koje jede i posjeduje. S materijalnim dobrima ljudi vrlo često znaju biti nepravedni i sebični. A dobra bi trebala služiti svima. Elisa Rachel (+ 1858.), švicarska glumica, glumi u jednom igrokazu za dobro jednoga sirotišta. Bila je zadovoljna velikim iznosom novca i rekla je prijateljima: Kako je velika ispraznost ljudi! Sada kada sam slavna i bogata, daju mi novaca u obilju, ali su mi nijekali jedan novčić kad sam bila nepoznata i umirala od gladi. Tako se to događa u ovom svijetu.
– Čast kao iskušenje i krivovjerje idu skupa. Često je prisutna lažna vjera i senzacija. Narod očekuje i duhovna iskušenja. Tu su magije koje hoće zapovijedati Bogu, Boga iskušavati: Skoči dolje! s vrha hrama. Na takvu senzaciju narod će povjerovati i pristati uz tebe kao Mesiju. Sjetimo se boksača Kasiusa Kleya i njegovih bahati izjava: Najveći sam! Najjači sam!, a zamalo ne može ruku držati jer se trese…
– Vlast i moć su idolopoklonstvo pomiješano s nevjerom. Čovjek pomisli da sve može i da mu Bog ne treba. On hoće biti kao Bog. Đavao ne sumnja da je Isus Sin Božji, ali ga kuša da se pokloni moći i vlasti. Moć i vlast ima sotona i on gospodari. A Bog je ljubav u služenju svima. Isus nije Mesija vlasti i moći, nego ljubavi i služenja. Božansko stanje se postiže preko ljubavi i sebedarja, što čini Isus. Čuli smo i Isusov odgovor prema sotoni.
Odlazi sotono! (…) Gospodinu Bogu svome se klanjaj, donosi sv. Matej. Grijeh je biti umjesto Boga, biti sam sebi ‘bog’. To je prisutno od istočnoga grijeha. Prvi čovjek se iznevjerio Bogu. Smrtno ranjeni čovjek je uvidio svoju golotinju, tj. svoju bijedu. Prihvatio je grijeh, koji ga je upropastio i razorio. Đavao uvijek razara, dijeli i razbacuje. Donosi nemir. Zato je nakon teškoga grijeha savjest nemirna. Ne može se mirno spavati. Thomas Merton piše: Grijeh pogađa srž osobe. Razara jedinu stvarnost od koje ovisi naše pravo biće, naše jedinstvo, naša sreća: stav prema Bogu. Stvoreni smo da hoćemo ono što Bog hoće, spoznajemo što On znade, ljubimo što On ljubi. Stoga je svaki grijeh, grijeh protiv istine, protiv poslušnosti, protiv ljubavi. Na taj trostruki način grijeh se pokazuje kao krajnja nepravda ne samo protiv Boga nego i prije svega protiv nas samih.
Leonardo Da Vinci je oslikao Posljednju večeru u blagovaonici samostana sv. Marije od Milosti u Milanu. Za Isusov lik uzeo je mladića – Franju Bandinellia, blistavih očiju, lijepa lica, plave prirodne kose. Nekoliko godina kasnije u gostionici je tražio propalicu, tj. model za Judu. Prišao je neurednom čovjeku. I kad mu je rekao zašto mu treba, čovjek je proplakao. Sjetio se da je prije tri godine bio model za Isusa, a sad za Judu. Đavao nudi Isusu vladanje nad cijelim svijetom. Nudi mu i božansko podrijetlo. To se postiže bogatstvom i vlašću. Faraon se zvao bogom, rimski car se zvao sinom božjim, itd. Ovdje je kušnja idolopoklonstva. Vlast i moć su idolopoklonstvo, koje pripada sotoni. Zato treba zaći u svoju pustinju i naći sam sebe da se ne izgubiš i ne poklekneš pred iskušenjima moći i vlasti. Treba izići iz grijeha da ne razoriš sam sebe.
Duh odvede Isusa u pustinju, zapisa sv. Matej. Pustinja je mjesto susreta sa sobom i pred svojim Bogom. U pustinji se najlakše osjeti tko je čovjek, a tko je milosrdni Bog. Tu je tišina i nepregledna površina. Zaokuplja te i potiče na razmišljanje. Tu si licem u lice s Bogom. Silaziš u najskrovitiji dio svoje duše. Potpuno se otvaraš pred Bogom i vidiš sebe. Isus nam je dao primjer. Proveo je 40 dana u pustinji prije krštenja na rijeci Jordanu i javnoga nastupanja pred narodom. Prema predaji bijaše to brdo Karantal u pustinji u zaleđu Jerihona. Kristov primjer nam je velika pouka i poticaj. Svatko nosi u sebi Adama i Krista. Svatko će biti napastovan, ali treba pobijediti s Kristom. Nekadašnja korizma se mogla osjetiti u kući. Mnogi su postili ili „žežinjali” o kruhu i vodi. Gospin plač se čuo i u kući i kod pastira. U kući je bilo bez zabave i svirke. Danas treba naći načina da i djeca primijete da je korizmeno vrijeme i da nauče reći „ne” onome što je loše i grijeh i ne pristati na đavolska iskušenja. Neka korizmeno vrijeme bude prilika u kojemu će čovjek reći „Ne!” zlu i zlome. Tako će doći do sebe.
Fra Ante Pranjić Pilipović
