Zimska pjesma
Uvenuše davno ruže i mirisni jorgovani,
uvenuše karanfili.
Umukli su davno zvuci pjesme cvatnog pramaljeća,
zvuci zvonki, zvuci mili,
što pjesničku nježnu dušu i mlađanu dižu gore
do zvjezdica čarnih, sjajnih,
k carstvu sreće i užitka i do onih do dalekih
vilinskijeh dvora bajnih.
Zima došla – sve šapuće, a nebom se tmurnim, sjetnim
oblačići meki viju.
I tišina svuda vlada. Nekoć cvjetni i veseli
naši gaji mirno sniju.
Samo blagi lahor zuji okolicom svelom, nujnom
kraj uvelog crnog granja
pričajući tiho, sjetno tugaljive priče meke,
meke priče umiranja.
Uvenuše davno ruže i mirisni jorgovani,
uvenuše karanfili,
umukli su davno zvuci pjesme cvatnog pramaljeća,
zvuci zvonki, zvuci mili. (Antun Branko Šimić)
Objavljeno: 1913.
Franjevačka knjižnica Tomislavgrad
