Nekada ti život može zagorčati sama sličnost s drugim, npr. ako se isto oblačiš ili imaš istu frizuru ili boju očiju, a ne daj Bože da imaš brata blizanca.
Nešto slično ovih se dana dogodilo mome Bigi, piše Bože Radoš na portalu omolje.com. Naime, Bigo ima brata blizanca i nitko ne zna koji je od njih dvojice stariji. Petnaestak zadnjih dana u dva susjedna omoljska zaseoka Rošići i Šelići vladalo je opsadno stanje. Svako malo nestajale su jedna ili dvije kokoši, čas u jednom, čas u drugom zaseoku. Mobiteli su radili punom parom. Tražio se krivac. Selo se usuglasilo da se viđa pas bijele dlake koji napada i davi kokoši. Kako imam bijelo-dlakavog psa – Bigu, svi se digoše na noge i zaključiše, krivac je Bigo! Kako je Bigo tih dana bio svezan i nalazio se u svojoj kućici nije mi bio jasno kako može istovremeno biti na dva mjesta. Da Bigo, ne daj Bože, nema neku nadnaravnu moć, pitao sam se. Evo ga ovdje, evo ga ondje, pa mi stadoše nabrajati gdje je sve i koliko kokoši podavio. Badava moja objašnjavanja, dokazivanja, pa i fotografije kojima sam mnoge uvjeravao da je Bigo svezan i da mirno spava u svojoj kućici. Badava. Nije prolazilo.
Bigo je neobičan mladi pas. Ima čudnu naviku dok spava. Možda je tu problem, pomislih. Spava na leđima, noge okrene prema nebu a glavu zaokrene tako da svojom njuškom dodiruje zemlju. I upravo zbog tog dodira zemlje njuškom, javi mi se sumnja na bilokaciju. Ne daj Bože, da je to, pomislih.
Glavna tema razgovora ispred župnog ureda, prije i poslije svete mise bio je moj Bigo. Zbog Bige sam i sam bio izvrgnut podsmijehu i kritikama. Iako, niti ja, niti Bigo, nismo imali nikakve veze sa inkriminirajućim događajima.
Ova priča me podsjetila na moje djetinjstvo, kada smo nas trojica iz generacije, u studenom, jedne nedjelje 72. ili 73. godine, čuvali ovce po Smiljevači i nakon toga bili lažno optuženi za paljevinu i devastaciju. Jedini naš krimen je bio što smo se sastali s čobanima iz Seonice. Kažu, prepoznali nas. Sutradan se digla cijela Seonica na noge, optuživši nas trojicu, da smo mi zapalili neke staje i da smo porazbijali vodospreme i slično. Naravno, izvukli smo deblji kraj, ni krivi ni dužni. U našem prisustvu svi su beštimali poput kočijaša. Lažu dica, bila je presuda. Trebalo je proći niz godina od tog događaja, da se sazna prava istina. Naime, petorica susjeda iz generacije 1958. godišta, bili su protagonisti naše optužnice, a nedjela počiniše dan ranije, po povratku sa svog zavjeta na Ljubincu.
Pobojah se, kako je krenulo, da bi se možda Bigo mogao proglasiti krivim za sav jad i bijedu u državi. Mogli bi ga optužiti da je kriv za lažne diplome koje su preplavile razna BiH sveučilišta, a možda je kriv i za odluku Senata sarajevskog sveučilišta, možda će biti kriv ako titoist Čović ne izgradi bespotrebnu zaobilaznicu kako je najavio ili ako se možda moja devedesetgodišnja mater, koja tražeći pivca koji je nestalo taj dan, prehladi, i ne daj Bože umre, bili i tada Bigo bio kriv?
I dok sam promišljao o svemu što bi se moglo staviti na pleća mom Bigi, ispred kuće se okupi porota koja je treba sagledati činjenično stanje, prebrojati nestale kokoši i donijeti presudu te ga proglasiti krivim. Kazniti i Bigu i mene! Treba namiriti štetu. Pa narode, Uskrs je blizu, falit će jaja, jasno stoji u presudi. Vidi čuda, nastradaše najbolje nesilice. Bigi se ne piše dobro, kako god. Bigo, umiljati mladi pas, svojim nevještim pokretima kao da je pokušavao poroti nešto reći, uvijajući se i pružajući sad jedni pa drugu šapu: “Narode nisam kriv, nisam kriv časni sude!”
Suton je, sunce samo što nije zašlo za Vranbabu. Sudac sasluša porotu i podiže čekić da snažnim udarcem potvrditi krivnju. No, u taj tren, vlasnik bijelo-dlakavog psa, koji je tih dana nanosio štetu, provede ga ispod sela. I gle čuda, odjednom utihnuše mobiteli, mnoge začuđeno zazuriše kroz prozor, ne vjerujući svojim očima, dok druge prebrojavahu kokoši u kokošinjcu. Kao da se spušta zastor na kraju predstave, odjeknu eho Vujinom i Saračevom dragom: “Isti Bigo, isti Bigo!”
Eho koji odzvanja okolinom nošen laganim jugom trznu Bigu iz dubokog sna, pogleda i ne bi mu ništa jasno. Svijet se raziđe a Bigo osta začuđen, istežući se ispred svoje kućice.
Dani prolaze. Bigo i dalje u svojoj kućici. Više ne leži kao dotad. Sada je nekako sklupčan, s glavom naslonjenom na prednje noge okrenut prema polju s podignutim jednim uhom. Kao da iščekuje novi eho. Eho isprike.
