Foto: Tomislavcity

Zadnja godina studiranja poteže pitanja u narodu kao što su A di ćeš se zaposlit? Di ćeš živit? Jesi li gledo ima li šta posla? i dobronamjerne savjete kao što su Bolje ti je gledaj tamo…ili vamo… Ma nema ti od tog kruva…

Čovjek se zapita zašto je išta radio i gdje je otišlo njegovih 5 (6, 7, 8…) godina života. Svi studenti birali su studije po određenim kriterijima, a zadnjih godina rijedak je kriterij da to bude isključivo ono što će te učiniti sretnim jer – važnije je da budeš osiguran. Prava je lutrija kada uspiješ pogoditi oboje. Ne znamo je li razmišljanje da u svemu možeš uspjeti ako si sposoban (a jesi), uporan (možeš biti) i strpljiv (to malo manje, ali izgurao bi) utopijsko, ali nekako se čini krivo povjerovati da je nemoguće.

Bilo kako bilo, duvanjski studenti otišli su na studije u različite gradove, a dosta njih našlo se i u Zagrebu. U studentskoj Udruzi Duvnjaka Zagreb proveli smo malo istraživanje o tome vraćaju li se duvanjski studenti po završetku fakulteta kući.

Prije svega, željeli smo znati zašto su za studij izabrali baš Zagreb. Odgovori su bili očekivani – nudio je više izbora, više prilika za napredovanje i uspjeh, više mogućnosti za usavršavanje (obrazovno, kulturno, ali i zabavno). Našao se kod jednog studenta i razlog deficita zanimanja koje mu studij omogućuje i želja za povratkom kući. Želji se pridružila i većina ostalih.

Pri upisu studija gotovo svi su razmišljali o mogućnosti zaposlenja po njegovu završetku, a dosta njih razmišljalo je i o mogućnosti zaposlenja u rodnom Tomislavgradu. Međutim, nakon upisa studija razmišljanja su podijeljena na 50 – 50. Dok se polovica planira vratiti u Tomislavgrad, druga polovica kuje druge planove, iako bi se i oni kod nekih rado odbacili, samo kad bi znali da u Tomislavgradu imaju šansu.

Studiji su razni (FSB, FER, građevina, medicina, agronomija, šumarstvo, povijest, sestrinstvo, grafički dizajn, krajobrazna arhitektura…), a o njima i ovisi mišljenje o mogućnosti pronalaska radnoga mjesta u rodnomu kraju. Dok jedni misle da je uz trud i rad sve moguće, drugi misle da Tomislavgrad ne može ponuditi adekvatan razvoj određenih zanimanja.

Ono što nas je ugodno iznenadilo entuzijazam je studenata po pitanju pokretanja vlastitoga posla, o čemu je većina razmišljala. Uzmemo li u obzir to da je sa svakim od studenata na istom fakultetu barem još jedan Duvnjak ili Duvanjka, a u nekim slučajevima i više njih, pokretanje vlastitoga posla i ne bi bilo tako teško – kad se male ruke slože…

Što se tiče trenda vraćanja obitelji (posebno mladih) u Tomislavgrad, o kojemu se u zadnje vrijeme sve češće govori, studenti su složni – drago im je i žele da se tako i nastavi. Neki čak predviđaju da će se svi vratiti prije ili kasnije i da ih sve više razumiju, ali to se, čini nam se po odgovorima, može povezati sa životnim vrijednostima koje se u Zagrebu ili većim gradovima pomalo napuštaju, a nemaju veze s poslom i novcima. Zbog toga neki studenti razmišljaju i o Dalmaciji kao mogućem rješenju nakon studija, budući da su nam Dalmatinci ipak bliži po mentalitetu.

Nekolicina pak za Tomislavgrad, ali i za cijelu Hercegovinu ne predviđa svijetlu budućnost – misle da će ljudi i dalje iseljavati. No, ipak je više onih koji kao da u zadnje vrijeme slute optimističniju sliku jer im se čini da se cijela Hercegovina lagano budi.

Ono što je jasno istina je da svoj svoga prepoznaje, i da se zajedništvo sa svojima refleksno stvara gdje god bili. Tako je i u Udruzi u kojoj duvanjske priče nikad ne nedostaje. Kao što jedan student reče: Volim Udrugu jer su tamo naši ljudi.

Što život donosi, ne možemo biti sigurni. Sigurni smo samo u jedno – u ono što mi odlučimo činiti s njim. Kako stvari stoje, mladi se ne boje truda, nego manjkavosti izbora. No, čini se da ih se dosta usudi stvarati svoje prilike, ako im se već same ne pruže. Međutim, nikome ne škodi malo vjetra u leđima. Što ćemo za njih učiniti?

Optimisti dokazuju da je moguće živjeti. Oni posvuda oko sebe šire ozračje povjerenja i klimu radosti. Optimisti potvrđuju da čovjek nije broj u sivoj monotoniji velike mase, ni bezdušni kotačić jednog divovskog stroja. (Phil Bosmans, Srcem kroz godinu)

Helana Lučić/Tomislavcity