Rodom iz Mrkodola kod Tomislavgrada, Vinko Pokrajčić i dan-danas je vlasnik pet državnih atletskih rekorda u srednjoprugaškim trkačkim disciplinama, a koje je mahom postavio još ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Kao tadašnji reprezentativac Jugoslavije i višestruki državni prvak, 1981. proglašen je najboljim sportašem Bosne i Hercegovine u konkurenciji veličina poput Safeta Sušića, Mirze Delibašića, Marijana Beneša… Razgovor s Vinkom ovih dana objavio je portal mojetrecanje trcanje.net.
Vinko danas živi u Ljubuškom, i nije bio previše rad odazvati se da priča za medije. Pokušali smo istaknuti da poštovanje i pažnju svakako zaslužuje sportaš koji pet državnih rekorda drži tako dug period.
– To nije zanimljivo, to je sramota da ti rekordi nisu oboreni skoro 40 godina. Volio bih da su svi ti rekordi poobarani, to bi značilo da je sport napredovao – spremno je odgovorio Pokrajčić.
Test kod Lea Langa
Da bi se prisjetio svih rezultata i natjecanja na kojima je nastupio, poslužio se bilježnicom.
– Dvije bilježnice s rezultatima zapaljene su mi u ratnom Sarajevu, jednu sam iznio i mogu se prisjetiti nekih stvari – kaže Pokrajčić, koji je svoje najveće uspjehe ostvario kao član Atletskog kluba Sarajevo.
Ipak, nije prvo testiranje imao u Sarajevu, već u Zagrebu…
– Bilo nas je sedmero djece u obitelji, sve nas je bilo teško školovati. Tako sam negdje poslije osmog razreda bio predodređen da polako prikupljam papire i idem u Njemačku raditi da bi drugi imali bolje uvjete za školovanje. Ali, Tomislavgrad je poznat po svatovskim utrkama. Ja sam nastupio u nekolih tih utrka i uvijek pobjeđivao. Dobiješ za nagradu negdje košulju, negdje sto maraka. Zahvaljujući tim pobjedama, otišao sam u Zagreb na testiranje kod pokojnog Lea Langa, koji je nekad bio najbolji trener na svijetu za srednje pruge. Pisao je čak planove za srednje pruge u Istočnoj Njemačkoj i bio trener Veri Nikolić kad je ona trčala na svjetski rekord na 800m, prisjeća se Pokrajčić.
„Štoperica mi je ispala iz ruke…“
– Meni direktno nije rekao, nego je Leo Lang dao izjavu za novine pokojnom sportskom novinaru Vinku Lunceru: “Štoperica mi je ispala iz ruke kad sam vidio šta se krije u tom djetetu.” Međutim, kako meni to nije rečeno, ja sam se vratio u Tomislavgrad, a oni me nisu zvali. S druge strane, jedan mi je rođak služio vojsku u Sarajevu, bavio se malo trčanjem i poznavao trenera AK Sarajevo, Lazara Ćirovića.
Napisao je pismo treneru i obavijestio ga o meni, a trener me pozvao u Sarajevo. Nekoliko mjeseci poslije Zagreba otišao sam u Sarajevo na testiranje, a to je bila utrka državnog prvenstva na 3.000 metara za mlađe juniore. Lazar mi je rekao: “Sine, ti trči s njima dokle možeš, kad ne mogneš, ti stani.” Ja sam trčao do zadnjih 300m pa mi on veli: “Idi ti sad ako možeš.” Kako mi je to rekao, ja iziđem na čelo i uvjerljivo pobijedim u utrci od 15 trkača. Odmah su mi dali trenirku, sprinterice, na meni piše AK Sarajevo, i to je odmah presudilo da ostanem u Sarajevu. U međuvremenu mi je gore i sestra upisala studij i ostao sam u Sarajevu do rata.
Prvi rezultati u svijetu za juniore
Po dolasku u AK Sarajevo odmah je potvrdio posebnu nadarenost i bio višestruki juniorski prvak i rekorder Jugoslavije na 800m i 1.500m.
-Kad je rekord na 1.500m bio 3:47, ja sam trčao 3:44 u Gorici pa onda 3:42 u Ateni i to je bio peti rezultat u svijetu za juniore te 1977.godine, priča Pokrajčić. Već te 1977. godine dobio je nagradu „Sreto Šćepanović“ za fair play.
– Te godine sam ušao u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije u krosu. Imali smo kros u bugarskom gradu Šumenu. Preko noći je pao snijeg, a sutradan smo trebali trčati u prirodi. Bilo nas je puno, po šest članova je imala svaka reprezentacija, i u toj gužvi na startu neko mi je stao na sprintericu i izuo mi je. Tad sam po snijegu na utrci od 4.000m, trčao bos 3.600m, pobijedi i postao prvak Balkana. To je svima bilo nevjerojatno jer su mislili da će mi se noge smrznuti. Zahvaljujući toj utrci dobio sam nagradu „Sreto Šćepanović“. Iste godine bio sam na stazi bio prvak Balkana na 1.500 i 5.000 u grčkoj Kavali.
Tu se oprobao i na dugim prugama (5.000m) iako mu to nije bio plan.
-To je bilo zahvaljujući tadašnjem selektoru Dani Korici. Osobno nisam baš bio zainteresiran jer sam bio prvak na 800m i 1.500m. Međutim, da bi donio više bodova reprezntaciji uvrstio me u obje utrke i ispalo je dobro.
Iste godine bio je i finalist juniorskog prvenstva Europe u Donjecku na 1.500m.
-U Ateni sam istrčao 3:42 i s tim rezultatom otišao na to prvensto pa se očekivala možda i medalja. Ali zahvaljujući malo lošoj taktici, jer sam se zaletio s jednim Fincem, i onda „malo puk’o“, nisam uzeo medalju koju sam očekivao. Po rezultatu sam trebao biti barem treći jer je to bio peti rezultat u svijetu za juniore (3:42).
Rezultat s Univerzijade
Nije se zaustavio na dobrim rezultatima u juniorskim danima, bio je i višestruki prvak Jugoslavije na 1.500m i 3.000m stipl. A njegova uspješna godina bila je 1981.
-Te godine sam na prvenstvu svijeta za studente, odnosno Univerzijadi, bio drugi na 1.500m. Pobijedio me Marokanac Said Aouita, koji je iza toga oborio sve svjetske rekorde od 1.500m, milje, 2.000m, 3.000m 5.000m. Otad su zemlje Magreba preuzele primat u trčanju na srednje pruge… Said Aouita je završio s 3:29 na 1.500m i to je stvarno bilo strašno… te 1981. godine sam istračo taj rekord BiH (3:39.83) koji nažalost i dalje stoji. Tad su samo tri trkača iz Jugoslavije trčala ispod 3:40, osim mene Dragan Zdravković i Boško Božinović.
Rezultat s Univerzijade smatra svojim najznačajnijim u karijeri.
-I sada to držim kao svoj najvrijedniji rezultat. Ušao sam i u seniorsko finale na Europskom prvenstvu u Ateni 1982., bio među 12 najboljih, ali ipak mislim da je ovo moj najjači rezulatat, smatra Pokrajčić.
Kao značajan rezultat izdvaja se i nastup 1982. na četverobojcu nacija u Karlovcu, gdje je pobijedio na 3.000m stipl u susretu s Englezima, Norvežanima i Fincima. Godinu kasnije je trčao u Helsinkiju i u konkurenciji trkača osam reprezentacija bio treći na 1.500m.
-Tad je pobijedio Steve Ovett na 1.500m, a Sebastinan Coe na 800m, dodaje Vinko.
Od 1985. slijedi blagi pad
Uslijedio je 1985. odlazak u JNA i prekretnica…
Nisam baš bio treniran kao reprezentativac, radio sam sve što i drugi, tako da sam dobio tešku upalu pluća s indicajama na tuberkulozu. Na neki način to je već bio kraj karijere jer nije zgodno kad oboliš od upale pluća. Kad sam izišao iz vojske 1987. godine još sam bio prvak Jugoslavije u Ljubljani na 1.500m, a već 1988. godine počinjem pomalo raditi kao trener u AK Sarajevo jer moj trener Lazar Ćirović iz Aranđelovca odlazi nazad za Srbiju pa je ostalo upražnjeno mjesto. Pomalo sam nastupao za klub i radio kao trener s mladima. Imao sam i juniorskog prvaka na 800m Zvonku Bjelkanovića, juniorsku prvakinju Amru Mehdić, a već godinu – dvije kasnije došao je rat.
Atletika u Ljubuškom
S obitelji je napustio Sarajevo, prvo se vratio u Tomislavgrad, pa živio u Kupresu, Drvaru, Čapljini i konačno u Ljubuškom.
– U Ljubuškom su me uzeli za trenera. Napravljena je na stadionu Babovac tartan staza koja jedina od Sarajeva naovamo ima IAFF certifikat i urađena je po svim propozicijama. Deset godina je stvarno dobro išlo jer tog sporta nije bilo u Ljubuškom. Imali smo nekoliko prvaka BiH i Hrvatske međ tim uzrastima. Međutim, čim ti mladi atletičari završe srednju školu odlaze u veće gradove za fakultetima pa sam vidio da ne mogu napraviti nešto više. Jedan od takvih je i moj sin Ante koji je bio prvak Hrvatske na 1.500 metara (Ante Pokrajčić danas je jedan od najboljih polumaratonaca iz BiH i možete ga susresti na velikom broju trka u regiji, op. a.). Trebao je ići na juniorsko prvenstvo svijeta i kad je bio na pragu da ispuni normu, dobio je mononukleozu. Posebno mi je, međutim, drago da od te ekipe koja je kod mene ušla u atletiku, sad ima više od 10 do 15 posto visokoobrazovanih.
Prije tri godine ostavio se trenerskog posla zbog zdravstvenih razloga.
-Vidio sam i da gubim ateltičare sa starošću jer nitko u Ljubuškom neće ostati radi atletike. Npr. Luka Šakota je trčao ispod 10.60 na 100m. Otišao je u Zagreb. On je praktično predodređen za rekordera, ali po odlasku više nisam mogao raditi s njim, osim ljeti. Osim toga, i ljudi koji su podupirali klub su se zasitili. Žao mi je što klub više ne radi u tom obujmu i nadam se da ove mlade snage ipak neće dopustiti da onakva atletska staza propadne, da će se reanimirati. Ako krenu, moj bi im savjet bio da ne idu s ambicijom da naprave šampione kako sam ja htio, nego da im u startu bude cilj da to bude što masovnije, da djeca nisu na ulici, nego na stazi. Trčanje je postalo popularno i to treba forsirati. A ako se dogodi šampion, dobro došao. Nek su oni samo zdravi i da imaju lijepe navike – zaključio je Pokrajčić.
Najjača diciplina mi je bila na 1.500m
Kao svoju najjaču i najdražu disciplinu ističa 1.500m, iako je pred kraj karijere prešao na 3.000, stipl.
-U to vrijeme svjetski rekorder bio je Steve Ovett. Ja sam preferirao njega, drugi su volili Sebastiana Coea. On je bio lagan kao perce, a ja kako sam malo ojači trkač, više mi je imponirao Steve Ovett koji je bio krupniji i snažniji. Tu bih najviše volio da mi se obori rekord jer mislim da mi je to najjači rekord. I sina Antu sam forsirao u toj disciplini. On je dobro trčao kao junior, ali nikad nije išao ispod 3:50. žao mi je, jer bi onda znali da je atletika otišla naprijed.
Žalosno je gdje je sad AK Sarajevo
Nekadašnji AK Sarajevo je imao niz izvrsnih atletičara.
-Posebno mi je žalosno da jedan takav klub kao AK Sarajevo danas maltene ne postoji. To ne mogu vjerovati. A imao je takve šampione. Od nas su bolji bili samo Crvena zvezda i Partizan. Bili smo u rangu Dinama iz Zagreba, Kladivara iz Celja, ASK-a iz Splita, uvijek smo se borili za to treće mjesto. Sead Kondo mi je nedavno pričao i ne mogu vjerovati da je klub s toliko legendi došao u poziciju da se ne može nositi ni s lokalnim klubovima.
Duvanjski trkači
Kad se spomenut trkači iz Tomislavgrada, osim Pokrajčića posebno nama mlađima je najbolje poznat Islam Đugum, bh.olimpijac iz Atlante 1996. on je također iz Duvan stigao u AK Sarajevo.
-Đugum je iz Oplećana kod Tomislavgrada, njega je u klub doveo moj brat s kojim je bio zajedno na studiju. Karijeru je počeo kod istog trenera kao i ja, Lazara Ćirovića.
Ali nisu samo oni bili trkači iz Tomislavgrada…
-Simo Važić je trčao za Kladivar Celje. Nisam ni ja znao za njega dok mi nisu objasnili da je iz Duvna. A on je bio na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine, također je trčao srednje pruge. Osim njih, Ivan Ivančić, iz Grabovice kod Tomislavgrad, bio je rekorder Jugoslavije u bacanju kugle, a poslije je postao trener Sandre Perković kad je bila prvakinja svijeta i olimpijska pobjednica. Iz Tomislavgrada su i boksači Pero Tadić, nositelj medalje s Europskog prvenstva i Damir Škaro. Ta sredina ima dobre talente, ali nema uvjete.
Žal za Olimpijskim igrama
Jedan je od izuzetnih atletičara koji ipak nije imao čast pojaviti se na Olimpijskim igrama. Upravo to je ono za čim jedino žali od svega u sportskoj karijeri.
-Najviše mi je žao što sam bio u tri ciklusa olimpijski kandidat i uvijek mi je malo falilo za normu. Npr. norma je bila 3:41 za Mosku 1980., ali sam to istrčao sljedeće godine pa je onda opet nisam potvrdio do 1984. i Los Angelesa. Već za Seul 1988. vidio sam da neće ići. Žao mi je što nisam bio sudionik Olimpijskih igara jer mislim da je to san svakog sportaša. Ne osvojiti nešto, nego samo biti sudionik OI, jer mislim da je to vrh vrhova.
Bh. Sportaši mogu puno bolje
Atletika nekad i sad…
-Sistem se promijenio. Klubovi su prije, ako imalo vrijede, dobivali podršku, međutim danas se sve svodi na pojedinca. Koliko to ima svoje prednosti, ima i mane. Danas ako hoćeš biti vrhunski, moraš sve zaboraviti i posvetiti se samo tome. Dokaz toga su obiteljski uspjesi, recimo Janica i Ivica Kostelić, Blanka Vlašić… da im nije obitelji, nikad ne bi bili to što jesu. Nisam siguran ni za Novaka Đokovića. Međutim, što se sve izdogađalo na našim prostorima, dobr je da imamo ljudi da im je uopće stalo do sporta, a kamoli da pričaju o vrhunskom sportu. Ipak nije stao život, a mi imamo genetske predizspocijie da u sportovima BiH bude puno bolja nego što jeste. Ako je Bosna prije 40 godina mogla biti prvak Europe u košarci, nitko me ne može uvjeriti da nemamo i danas košarkaše koji to mogu biti.
Pozitivno sam iznenađen rekreativnim trčanjem
-Iznenađen sam koliko je to uzelo maha. Otišao sam na par tih polumaratona i vidim da ljudi dolaze. U moje vrijeme se nije moralo plaćati startninu kad nastupaš na nekoj utrci. A vidim sad da ljudi dođu i plate da bi trčali. I mogu reći da sam pozitivno iznenađen. Drago mi je da je tako. I to trči staro i mlado. Nije cilj biti samo prvi, izgleda da je postalo prestiž i izuzetno mi se to svidjelo. Sjećam se da je moj kolega Sead Kondo u sezoni imao pravo istrčati samo dva – tri maratona godišnje. Nije smio više. A sad vidim trče polumaratone, maratone, 200km, znači ljudske granice ne postoje.
Kondo mi je bio uzor
Vinko Pokrajčić i bh maratonski rekorder, Sead Kondo bili su klupske kolege i cimeri.
-Gdjegod smo bili na pripremama, bili smo zajedno u sobi. Bio mi je uzor u radu, odnosu prema treningu, ponašanju, odnosu prema reprezentaciji. Kao čovjeku mogu samo reći: „kapa do poda“. Mali rastom, ali izuzetno veliki kao čovjek.
Ersan Bijedić/trcanje.net/tomislavcity
