U Tomislavgradu smo ovih dana posjetili dvije stare zanatske obućarske radnje i njihove vlasnike – Tahira Musagića Taru (1964.) i Tonija Jurčevića (1973.). Obojica su u ovom zanatu naslijedila svoje očeve.

Tahir Musagić Tara postolarstvom se bavi već dvadesetak godina, a kaže nam da je „zanat krao od oca Derve“.

– Otac je završio zanat u Mostaru. Radio je u ovom istom prostoru. Bio je sirotinja. Tu mu je bio stol, ovdje krevet – pokazuje Tara i dodaje kako je u tom istom prostoru njegov otac  radio, kuhao i spavao – sve u jednoj sirotinjskoj sobi koju je Tara kasnije obnovio, kao i cijelu kuću.

Za oca kaže da je bio dobar i pošten majstor te da su ga svi voljeli, a u umro je relativno mlad, nakon što se razbolio, u 59. godini. Bilo je to pred rat kada se Tara pridružio HVO-u gdje je tri godine proveo u radnoj jedinici. Poslije rata u njemu se ponovno probudila želja za postolarstvom, a taj zanat uspješno obavlja i dan-danas.

– Najviše posla imam u vrijeme blagdana i u ljetnim mjesecima kada dolaze naši ljudi izvana. Žene su mi najčešće mušterije, a prepravka torba, ušivanje tenisica i đonjenje obuće najčešća usluga. Katkad se dogode i male porezotine –  napominje Tara i priznaje da se danas obuća može nabaviti „budzašto“.

– Obuća je jeftina i ne toliko kvalitetna kao nekada. Ne bih želio nikoga povrijediti – plate ljudi obuću i 200 KM, ali nekada se ne isplati popraviti. Ipak, rijetko koga vratim. Netko donese slabu obuću ili nije u financijskoj mogućnosti, no ipak se potrudim popraviti koliko god mogu pa onda i ne naplatim – iskreno će Tara.

Svjestan je da stari zanatski poslovi izumiru, ali kaže da su danas dobrodošli.

– Ima mladih ljudi koji su završili fakultete, ali što će? Posla nemaju pa moraju na bauštelu –  nosaju kante i malter i ne znaju hoće li ih i kad poslodavac platiti. Zanat je danas dobrodošao i od obućarstva se solidno može živjeti, ali zanat treba voljeti, a stara zanimanja više poticati.

Osim svoga zanimanja Tara voli nogomet. Za sebe kaže da je nogomet svojevremeno obožavao i da je bio vrlo brz. Također, voli i ribolov te samo čeka proljeće kada će moći do Kupresa u lov na pastrvu.

Njegov kolega Toni Jurčević, vlasnik obućarske radnje „Toni“, nakon stjecanja trgovačkoga zanimanja školovao se i za postolara, a taj je posao najviše, baš kao i Tara, učio od svoga oca – Mije Jurčevića.

– S  ocem sam povremeno radio do 1991. godine, a iduće godine proveo sam u ratu kao pripadnik 10. bojne Brigade kralja Tomislava. Radio sam više građevinskih poslova u RH te u duvanjskoj tvrtki Klesarstvo Marić, govori nam Toni koji se na kraju vratio postolarstvu jer, kaže – voli taj posao.

Njegovom ocu Miji drago je što je ga je u radnji zamijenio sin jedinac. Na naš upit kako ga je uspio privoliti za taj posao, Mijo odgovara:

– Sumnjao sam hoće li nastaviti ovaj posao, ali pristao je rado. Valjda mu je dodijala skela. Ne mora se misliti gdje će glavom bez uzglavalja. I dan-danas mu kažem da bude precizan i uljudan s narodom, da bude redovan radnik, da ljudi ne misle  ‘oće li biti u radnji ili ne. I sebi sam to govorio. To je tajna uspjeha svakoga zanatlije i svakoga posla. Radno vrijeme se mora poštovati – k’o omegu, naglašava umirovljeni obućar Mijo.

Šivanje je i Tari i Toniju najteži posao u postolarskoj radnji. Svjestan je toga i majstor u mirovini.

– Cipela je teška za šivanje jer je sastavljena. To je krpljačina. Znam da im je teško što se tiče šivanja, nezgodan je to rad, ali je svako zanimanje koje se radi s ljubavlju dobro zanimanje.

Zlo je što sada nema pravih zanatlija. Jedno je bilo kad sam ja išao u srednju školu. Uzastopno se išlo u školu i na zanat. U to vrijeme pojavila se periodična škola u Mostaru. Išli smo i u Mostar, ali i u firmu gdje smo radili puno vrijeme. A nakon tri – četiri godine iz škole su izlazili pravi majstori. Danas jedva čekaju da saviju ono teke i odu u kafić. Praksa im je odmor i to je velika pogreška u našem obrazovnom sustavu, primjećuje Mijo.

Za sebe kaže da je kao tesar radio i u Njemačkoj, a njegovo pravo zanimanje je metalac pa je, dok su „sve oči bile uprte u njega“, radio i u rudniku u Vučipolju.

– Poštovao sam taj posao isto kao i onaj samostalni obućarski.

U njegovoj se radnji, koju je naslijedio sin Toni, uz postolarske usluge nudi i izrada ključeva.

– Samo se tako može opstati, samo jedno zanimanje nema efekta. Skupi su materijali i društvene obveze. Sada ima nekih popusta u plaćanju dadžbina, ja ih prije nisam imao, kaže Mijo. Poručuje da se svaki posao treba raditi ozbiljno i da se nikakvoga posla ne treba bojati.

Njegova postolarska priča počela je 1986. godine u njemačkom Bremenu gdje je postolarski zanat izučavao kod prijatelja Slovenca Jana. Uz njegov savjet otvorio je i opremio obućarsku radnju u Tomislavgradu za što je tada izdvojio oko 30 000 KM. Ta priča živjela je i u teškim vremenima. Naime, svijetlo je bilo u njegovoj obućarskoj radnji i za vrijeme rata jer je trebalo raditi za vojsku…

Hoće li njegov unuk i imenjak Mijo jednoga dana nastaviti djedov i očev zanat, vrijeme će pokazati.

Zora Stanić/Tomislavcity