Kroz povijest ljudi su usavršavali međusobnu komunikaciju na razne načine, no problem bi nastajao kada se trebalo komunicirati na daljinu…
Priredila: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Bilo je tu raznih pokušaja, uspješnih i neuspješnih, ali prije pojave telefona, mještani jednog turskog sela zviždanjem su održavali uspješnu komunikaciju. Zapravo, oni još uvijek to i čine…
Kilometrima dalje
Kuşköy u doslovnom prijevodu Ptičje selo, mala je turska zajednica od 600-tinjak mještana. Smješteno u Pontskom gorju (turski Kuzey Anadolu Dağları) uz južnu obalu Crnog mora dom je i starog „ptičjeg jezika“ koji se ogleda u zviždanju, bez izgovaranja riječi. Ali, ovo je više od pukog zviždanja, ovo je pravi jezik, odnosno kako smo rekli – ptičji jezik.
Znatno je prodorniji, rekli bismo, od ljudskog glasa, budući da se čuje i kilometrima dalje od istog, preko polja čaja i lješnjaka koje su jedne od dominantnijih poljoprivrednih kultura ovoga kraja u sjevernoj turskoj provinciji Giresun.
Kuş dili, odnosno ptičji jezik preobražava puni turski rječnik u frekvencije raznolikih tonova i melodijske linije. Stotinama godina, ovaj oblik komunikacije zviždanjem bio je ključan za zajednicu ratara ove regije, omogućujući im složene razgovore na velikim udaljenostima, te olakšavajući život krda životinja.
Danas postoji oko 10 000 osoba u širem području koje koriste ovaj jezik, ali zbog porasta uporabe mobilnih telefona – koji pak odagnaju potrebu da se glas prenosi na velikim udaljenostima, njihov broj je u opadanju… Tako da je jezik u opasnosti od izumiranja, ali kako ističu neki od mještana, poput Muazzeze Kocek (47) koja slovi i za najbolju zviždačicu, to je njihovo naslijeđe, te ga moraju zaštititi i nastaviti koristiti.
Fascinira stručnjake
Kako, između ostalih, donosi i The New York Times, Muazzez je započela s učenjem ptičjeg jezika dok je još bila šestogodišnja djevojčica, radeći u polju sa svojim ocem. Nastojala je tradiciju prenijeti i na svoje tri kćeri, te iako jezik sve razumiju, samo srednja Kader (15) ga i umije koristiti, te odzviždati i tursku himnu.
Također, Turska spada u šačicu zemalja svijeta u kojima jezik zviždanja postoji. Tako sličan način komuniciranja je prepoznat u uporabi na Kanarskim otocima, u Grčkoj, Meksiku i Mozambiku.
On fascinira istraživače, jezikoslovce i jezične stručnjake, jer oni predmnijevaju kako moždane strukture koje obrađuju jezik nisu tako fiksirane kao što se nekoć mislilo.
Dugo se vjerovalo kako se tumačenje jezika događa uglavnom u lijevoj hemisferi, a melodija, ritam i pjevanje na desnoj. No, istraživanje koje je proveo biopsiholog Onur Güntürkün upravo u Kuşköyu sugerira da se jezik zviždanja obrađuje na obje hemisfere.
UNESCO prepoznao
Zanimljivo je, shodno ovom raritetu, da je od 1997. Kuşköy domaćin godišnjeg Festivala ptičjeg jezika, kulture i umjetnosti, kada se zajednica okuplja kako bi vježbala, ali naravno i natjecala se. Tada natjecatelji dobivaju upute o tomu što trebaju odzviždati pred povjerenstvom koje proglašava pobjednika.
O važnosti posebnosti ovog turskog sela govori i činjenica da je 2017. ptičji jezik također uvršten na popis nematerijalne kulturne baštine Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu. UNESCO je tada za medije izjavio kako je sve veća uporaba mobilnih telefona ključna prijetnja njegovu opstanku.
Na kraju, možemo samo prenijeti ono što mještani ovog sela mudro poručuju: „Telefon možeš izgubiti ili polomiti, ali sve dok dišeš možeš i zviždati. Ovo je komunikacijsko sredstvo koje svugdje sa sobom možeš ponijeti“. Dodali bismo još samo: Sapienti sat.
