Sutra se navršava 78. godina od najstrašnijega zločina počinjenog u II. svjetskom ratu na području općine Tomislavgrad. Naime, na sutrašnji dan, 16. prosinca 1943. godine u duvanjskom selu Lugu pripadnici njemačke divizije “Princ Eugen” spalili su ili ubili 83-oje mještana sela Luga, Kuka i Letke.
Svi spaljeni ili pobijeni bili su Hrvati, civili, među kojima je bilo i žena i djece. Najstarija žrtva bio je 72-godišnji starac, a najmlađa, dijete od samo 6 mjeseci. Nijemci su ih s zatvorili u jednu staju na Lugi i zapalili, a oni koji su pokušali pobjeći iz vatre bili su ubijeni. Za ovaj zločin nitko nije odgovarao.
U spomen na ove nevine žrtve, u tomislavgradskoj spomen bazilici će sutra u 7 sati ujutro biti služena sveta misa. Mještani će se, također, okupiti u 15 sati na luškom groblju spaljenih gdje će se molitvom i paljenjem svijeća prisjetiti svojih najmilijih.
Prilika je ovo, dakle, za sve župljane a posebno za one koji su rodbinski vezani za luške žrtve, da dolaskom na jutarnju misu, u četvrtak u 7 sati, odnosno na groblje spaljenih na Lugu u 15,00 sati mole za spas njihovih duša.
Prigodom ove tužne godišnjice uobičajeno prenesemo i svjedočenje nekoga od preživjelih svjedoka. Ovoga puta razgovarali smo s Nikom Jakićem iz sela Kuka, tada 12 godišnjim dječakom, a danas vitalnim 90-godišnjakom koji se još uvijek jasno sijeća strahote i zla koje je zadesilo ova dva podljubuška sela. Od 83-oje stradalih, 50 je bilo iz sela Luga, 31 iz sela Kuka i dvoje iz Letke.
- Zovem se Niko Jakić. Rođen sam 25.9.1931. godine u Kuku gdje sam i proveo svoje dječake dane. Do ovoga strašnoga dana u našim selima nije bilo vojnih djelovanja. Sjećam se da su vojske povremeno nailazile i prolazile. Najviše straha i terora bilo je od partizana koji su noću dolazili preko Ljubuše u naša sela i prisilno uzimali hranu ili stoku. Ponekad bi nekoga od momaka ili ljudi prisili da im bude vodič do rovova iskopanih oko Tomislavgrada, ali pri tome nitko nije stradao.
- Od kada znam za sebe, ustajem prije sunca. Tako je bilo i toga 16. prosinca. Kada sam izišao ispred kuće vidio sam veliku kolonu vojske, vozila i tenkova, koja se protezala od Blažuja pa skroz do mosta ispod sela Luga i Mokronoga, dokle sam vidio ispred kuće. Kako me zanimalo gdje idu, popeo sam se na podinu iznad sela i mislio da će nastaviti prema Šujici ili Rami. No, oni su se zaustavili na Klancu, iznad Manjina Hana (prostor oko današnje benzinske crpke i tvornice peleta op.a.). Malo sam gledao što će se dogoditi i otrčao u kuću reći što sam vidio. Čim sam ušao u kuću čuo sam lupanje na vratima i pozive: „Gazda, gazda!“ Na vrata je izišao moj ćaća Mijo, a vojnik mu je rekao da ide u selo i skupi sve muške od 14 godina i starije jer trebaju ići na zbor koji će biti u Lugu. Kako je naša kuća bila na početku sela, počeli su se skupljati ljudi iz sela. Sjećam se i danas kako stari Kelam (Niko Krišto) uz pomoć štapa lagano ide od svoje kuće. Ljudi su pitali vojnike treba li i on ići jer je star i teško hoda, a vojnik je rekao da mu pomognu i neka ide. Tako su skupljeni svi otišli prema Lugu. Dok su se ljudi skupljali iz sela, Jozo Jurič, ćaća Jure i pok. Bikana bio se sakrio u trap, ali kad je vidio da svi ljudi odoše, izašao je iz trapa i rekao: „Ma odoh i ja, mogu misliti da sam štogod kriv i da se zbog toga krijem.“
- Nakon nekog vremena čula se pucnjava, a s vode ispod sela trčala je Vikica od Kelamovih i vikala da se na Lugu dimi i čuje jaka pucnjava. Mi smo se popeli na podinu iznad sela i vidjeli dim, ali tu su već bili vojnici koji su nas vratili. Nedugo zatim u selo je došao jedan vojnik i rekao da iznosimo iz kuća stvari i pustimo stoku iz štala jer će sve biti zapaljeno. I onda smo mi s materom i ostalim počeli iznositi neke stvari, iako se nije imalo baš šta ni iznijeti. Pustili smo i blago iz štala, a došli su i drugi vojnici i odredili čobane koji će skupiti blago.
- Nas nekoliko djece je otrčalo prema Sarajlijama i sarajlijskom mostu. Od tamo smo vidjeli da su vojnici u Kuku zapalili Akrapušića štalu i možda još jednu ili dvije. Nakon nekog vremena ponovno smo se vratili u selo, gdje su nas vojnici okupili: muško, žensko, djecu – sve, čobanima naredili da skupe i stoku i onda nas potjerali prema Lugu. Već dok smo krenuli prema Lugu, žene su plakale i žalile i mi smo vidjeli da nešto nije dobro. Kada smo došli na Lug odakle se može vidjeti štala koja je gorjela i oko koje je bilo vojnika, nastao je veliki nered, kuknjava, jad. Ne znaš što se dešava. Sve gori u Lugu, čuju se krici, plač. Vojnici su hodali okolo i tražili one koji su uspjeli iskočiti iz zapaljene štale tu pucali u njih.
- Otuda su nas zajedno sa mještanima Luga, i sa stokom uputili prema gradu. Kada smo bili blizu grada začula se pucnjava u našim selima i vojnici koji su nas vodili rekli su da idemo do crkve a da se oni moraju vratiti. Kad smo stigli do crkve, vidili smo da dolaze neki kamioni, mislili smo da će nas negdje goniti, ali nisu, nego su nas okrenuli i pod pratnjom odveli do zgrade općine i strpali u podrum. U podrumu je bilo sve pod vojnom stražom, nisi smio ni mokriti bez vojne pratnje. Ujutro su donijeli nekoliko kruhova i rekli da neka se to da djeci. Tako je i bilo iako su svi bili i gladni i promrzli. Bili su nam rekli da će nas voziti u Mostar, ali su nas oko podne pustili i uputili kućama. Kad smo stigli, kod kuća nigdje nikoga. Netko je otišao u Sarajlije, netko u Mokronoge, a ja s bratom i materom kod Akrapa u Sarajlije. Nakon nekoliko večeri u Sarajlijama odlučili smo se vratiti u Kuk. Najprije smo svi iz sela zajedno noćevali u jednoj kući, a onda smo se počeli vraćati u svoje kuće.
- Nakon nekoliko dana moja mater, Vikica i Ikićeva mater pokušale su otići do Luga i štale u kojoj su naši spaljeni, no njemačka straža iznad sela nije dopustila i počela pucati po njima pa su se vratili. Nakon još nekoliko dana vojnici su dopustili da se pokopaju stradali. Tada su došli ljudi od Mokronoga do Letke i s Eminova Sela i u dočiću u blizini zapaljene štale iskopali dvije grobnice: u jednu su stavljani dijelovi tijela koji su pronađeni a u drugu grobnicu ona tijela koja su bila malo više sačuvana. Onaj neki mrtvački miris i miris truleži i paljevine ostao je sve do proljeća do kada su prikupljani dijelovi tijela i spušteni u zajedničku grobnicu, govori Niko Jakić, 90-godišnjak, svjedok stravičnog zločina na Lugu.
Iako su mu u ovome strašnom zločinu stradali otac Mijo, r. 1898. g. te dva strica Ante, r. 1882. i Franjo, r. 1907. godine, da se zapaziti da u priči Nike Jakića nema ružnih riječi, mržnje ili psovke. Imponira staloženost i sabranost uz riječi oprosta. Kao da su se prisjeća Isusovih riječi: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“
Tomislavcity
