Obilježava se još jedna godišnjica Brigade kralja Tomislava. Ovaj put u malo drukčijem terminu i na drukčiji način. Obilježavanje 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava i misa svih biskupa pomakli su termin obilježavanja. Dan prije uobičajenog dana, uz večernju misu, tradicionalni mimohod, polaganje vijenaca, svečanu akademiju i koncert klape Sveti Juraj na Trgu gange i hajdučke družine. Moglo bi se reći domoljubno, vrlo dostojanstveno, kulturno i s puno poštovanja.
No, je li zaista tako? Jedan poznati pripadnik Brigade primijeti: “Zašto i Brigada kralja Tomislava ne bi prešla u povijesne postrojbe? Jer ona zapravo to i jest. Dobila bi prime termin za obilježavanje, napokon i svoju monografiju, a vlast bi imala manje brige oko izmišljanja imena dana Brigade, redoslijeda profesionalnih polagača vijenaca te lijenja krokodilskih suza nad sudbinom zaboravljenih i prezrenih, još uvijek živih branitelja, koji se bore za svoja prava i nakon 30 godina nakon završetka rata, odnosno skoro 35 godina nakon njegovog početka.”
Valjalo bi razmisliti o navedenom prijedlogu. Obilježavanja Dana Brigade izvan uobičajenog termina svakako je pokazatelj da su povijesne postrojbe bitnije od Brigade. Zašto? Pa kod njih nisu moguća iznenađenja. Zna se sastav, on je biran, uvijek uz vlast koja ih financira. Oni su disciplinirani, sa šarenom odjećom, atraktivnom za pokazivanje i fotografiranje. Oni su više turistička atrakcija. Ne traže nikakva prava, a njihova prezentacija pokazuje da je vlast jako domoljubna i da privržena povijesnom sjećanju i hvaljenju činjenice da “… od stoljeća 7. tu Hrvati dišu…”.
Brigada ni nakon više od 30 godina nema službenu monografiju, odnosno nema nikakvu službenu publikaciju koja bi bila istinita i pokazalo stvarni ratni put. Neki to odlaganje izdavanje monografija pravdaju različitim društvenim procesima vrednovanja uloge pojedinih postrojbi i različitih viđenja pojedinih aktera. Drugi opet kažu da bi istinit i u dokumentima utemeljen ratni put brigade doveo do osporavanja materijalnih prava pojedinih pripadnika, koji su dobili veća priznanja i materijalnu satisfakciju nego što zaslužuju… Treći su uvjereni da samo istina oslobađa i da je Brigada imala častan i dostojanstven ratni put, te da do kraja treba razbistriti sve korake od prvih sastanaka i početka organizacije obrane do njenog rasformiranja.
Poveznicu oko zaštite prava pripadnika Brigade i institucija unutar vlasti u velikoj mjeri su trebale preuzeti udruge nastale nakon završetka rata. No, čini se da je većina tih udruga razjedinjena, bez članstva i bez stvarnog kontakta s najpotrebnijima. Vlastima služe za prezentaciju i pokazivanje, a u vodstvu se vrte uvijek isti ljudi, najčešće bliski vlasti koji čekaju tik do gospodarova stola kako bi pokupili mrvice koje padaju… A prava Brigada se tako nikada nije ponašala.
Pitanje je i postoji li osoba koja bi mogla okupiti veliku većinu bivših bojovnika ustrojenih i postrojenih prema nekadašnjem ustroju Brigade? Vlasti potiču i financiraju okupljanja i druženja pojedinih manjih postrojbi unutar Brigade, gdje su pripadnici ostali organizirani i okupljeni, pa onda zajedničko okupljanje Brigade postaje manje bitno…
Nakon skoro 30 godina Brigada je dobila i sva službena priznanja, na kraju i odlikovanje od institucije Predsjednika R Hrvatske, pa i s te strane se prelazak u povijesne postrojbe čini logičnim. Svi oni koji su rođeni 30-ak godina nakon završetka 2. svjetskog rata sigurno se sjećaju “boračkih” okupljanja i veličanja junaštva “pobjednika” i averziju koju smo imali prema tim i takvim junacima. Možemo li i mi, pretjeranima hvaljenjem i lažnom brigom za branitelje izazvati kod djece i mladih, rođenih 30-ak godina poslije Domovinskog rata, averziju i prijezir prema našem sudjelovanju i našoj borbi. (Ova usporedba dva rata i njezinih sljedbenika bi mogla ali i trebala izazvati jake reakcije kod velikih moralizatora i državotvoraca.)
Različite institucije i pojedinci (kako u R Hrvatskoj, tako i u BIH) financirani javnim novcem, nakon 30 godina stvaraju dokumente (filmove, priloge, monografije) u kojima se minimizira značaj i uloga Brigade i područja na kojima je djelovala, a veličaju neke druge bitke, druge zapovjednike i druga područja. Naši vodeći ljudi iz toga vremena, kako iz civilne tako i iz vojne vlasti, nesvjesno sudjeluju u takvim prilozima s unaprijed određenom porukom i zaključkom, pridonose umanjenju značaja i uloge Brigade, naivno pristajući na promicanje tzv. “istine i hrvatskog interesa”.
Izostanak kritičkih tekstova o stvarnom ratnom putu Brigade, ulozi pojedinih ljudi u civilnom i vojnom životu, pri donošenju dobrih ali i loših odluka, posljedicama tih odluka, zamagljuju istinu, a pisanje takvih tekstova dovest će do rasvjetljavanje uloge svih aktera, kao i objašnjenja mnogih današnjih stvari i odnosa u općini Tomislavgrad. Samo objavljivanje emotivnih statusa, najčešće najpoznatijeg zapovjednika Brigade, generala Željka Glasnovića, naizgled opravdavaju i potvrđuju “veličinu Brigade”, ali, nažalost, to je samo emocija za lokalnu upotrebu.
Brigada je u svom aktivnom djelovanju uvijek bila avangarda. Možda je pravo vrijeme da živući pripadnici, koji još uvijek imaju poštovanje i utjecaj među bojovnicima, učine ponovo korak ispred i prevedu Brigadu u povijesne postrojbe. Jer to se nameće kao jedini logičan put.
Tomislavcity
