Ero s onoga svijeta najuspješnije je i najpopularnije operno djelo Jakova Gotovca koje je od 1935. godine neprestano na repertoaru nacionalnih kazališnih kuća. Sličnom je sudbinom krenuo i “duvanjski” Ero oduševivši domaću publiku, ali i onu preko grane. Moram priznati da sam osobno oduševljena i samim glumcima koji su utjelovili likove u kazališnoj predstavi – na kako lijep način govore o onome što su napravili, kako im se lica ozare kada spominju uloženi trud, s kojom ozbiljnosti pristupaju svojim zadacima i s kolikom zahvalnošću govore o onima koji s njima rade. Udruženih snaga na nedavno održanom 23. festivalu srednjoškolskoga teatra u Tomislavgradu Škola mjuzikla i glume, Puhački orkestar Srednje glazbene škole, Frama i Veliki župni zbor sv. Nikole Tavelića izveli su, treći put kod nas, predstavu Ero s onoga svijeta, pri čemu je Vedran Jolić u liku Ere osvojio nagradu za najbolju glumačku kreaciju i Ivan Lerota u liku gazde Marka nagradu za najbolju mušku sporednu ulogu, dok je predstava dobila nagradu za najbolju scenu, a njezina redateljica Zrinka Lukač, inače profesorica glasovira, nagradu za najbolju režiju.
Osim što su odnijeli mnogo naj nagrada, na praizvedbi u Tomislavgradu 7.9.2025., ali i sutradan, dobili su vjerojatno i jedan od najvećih duvanjskih pljesaka ikad – znamo koliko je teško oduševiti nas Duvnjake. Iako je predstavu činilo čak 110 sudionika – svaki jednako važan – morate razumjeti da sam morala smanjiti broj sugovornika. Osim s već spomenutim Vedranom, Ivanom i redateljicom Zrinkom, razgovarala sam i s Katarinom Papić, koja je utjelovila lik Đule – Erine odabranice, te s Anicom Sabljo, koja je i u sporednoj ulozi uspjela privući pozornost svojim načinom izvedbe – toliko da smo ulovili nekoliko pozitivnih komentara na nju nakon predstave.
Budući da su postigli velik uspjeh i da je njihova predstava izvedena i u Hrvatskoj, i u Mađarskoj, uskoro i u Švicarskoj, Norveškoj… zanimalo nas je kako su se pripremali za uloge, ali i ono gdje završava lik, a počinje glumac.
– Pripremao sam se kao i za svaku drugu ulogu – učio tekst, vježbao ispred ogledala, ali uloga Ere mi je baš sjela jer smo on i ja dosta slični karakteri, nasmijani veseljaci – to mi stoji, haha – rekao je glavni glumac Vedran.
A ovako se Katarina snašla u ulozi Erine odabranice:
– Bilo mi je izazovno pripremati lik Đule jer je ona nježna, ozbiljna i osjećajna dok sam ja, ne mogu reći potpuna, ali velika suprotnost tome. Živahnija sam pa sam u početku mislila da ju neću moći iznijeti, ali vremenom mislim da sam u tome prilično dobro uspjela – objasnila je.
S druge strane, arogantni i bahati Gazda Marko onaj je koji nosi i izaziva dramski sukob. Iako se s njim osobno nikad ne bi povezao, Ivan je istaknuo da je Gazda Marko puno više od običnoga siledžije:
– Gazda Marko se treba suprotstaviti živahnom i provokativnom Eri, pa treba ispasti ozbiljniji, biti autoritet, ali poseže za nasiljem da dođe do onoga što želi. Inače mi je to odbojno, ali kada se dovoljno duboko uneseš u ulogu, počneš ga shvaćati. On je lik koji predstavlja tadašnje patrijarhalno društvo, donositelja odluka u zajednici, nekoga na koga se drugi ugledaju. Na sceni ga treba postaviti dominantnijim, pa sam vježbao i artikulaciju i jasnoću govora jer je trebalo prenijeti njegovu arogantnost na sve moguće načine – naglasio je.
Zaigranoj Anici odgovarala je i zaigrana uloga:
– Iako moj lik žene nije zahtjevao govorenje, moja neverbalna komunikacija trebala je iznijeti podrugljivost žena u tome vremenu, prikazati njihovu znatiželju i zadržati zaigranost na pozornici. Uživala sam u tome! – istaknula je Anica.
Osim osobnih vježbi koje svaki glumc treba odraditi prije izvedbe, kao što su vježbe za glas i izgovor, u Školi mjuzikla i glume često se provode edukacije:
– Zadnji edukator bio je gospodin Marijan Grbavac koji je profesor dramaturgije na Akademiji u Splitu i koji nam je puno pomogao u okviru toga da se lik postavi, da ga izneseš, da prikažeš tko je on i što želi, da shvatiš njegovu psihološku motivaciju – oduševljeno je rekao Ivan.
Budući da su Ivan i Vedran nagrađeni na spomenutome Festivalu srednjoškolskoga teatra i da im je to tek jedna od mnogih nagrada, upitala sam ih što im nagrade predstavljaju:
– Iako je to natjecanje amaterskoga kazališta, u njemu sudjeluju i udruženja omladinskih teatara koja imaju i profesionalne glumce – ljude koji su završili dramske akademije i od toga zarađuju. Kada se usporedimo s njima i natječemo u rangu s njima, ipak nam to nešto znači. U pogledu naobrazbe, Vedran i ja nismo na istoj razini kao oni i u tome kaskamo, a kod njih se vidi da je u pitanju profesionalizam.
– Složio bih se s Ivanom te naglasio da i meni i dalje svaka nagrada znači, svaki pljesak – kao što je rekao naš Marijan – mi radimo za taj pljesak, mi ne radimo za novac kao profesionalci. Kada nasmijemo naš narod, razveselili smo i sami sebe. Želim reći da sam siguran da možemo konkurirati i onima koji imaju profesionalce u svojemu timu.
Naravno, nametnulo se pitanje bi li ponovili iskustvo Ere s onoga svijeta i vide li se na sceni u budućnosti:
– Ne znam što se sprema, čudni su putovi Gospodnji, ali da budem iskren, ne bi mi bilo mrsko baviti se ovime i u budućnosti. Kada stanem pred publiku ili gledam neki film, mogu se zamisliti u ulogama nekih likova, tako da bih mogao ići tim putem – rekao je Vedran.
– Trenutno imam raznih želja o tome čime bih se bavila u budućnosti, a možda je to čak i ovaj put glume. Iskustvo Ere s onoga svijeta iskreno mi jako puno znači. Tijekom zadnje godine, izvedba, proba jako sam puno naučila i drago mi je da Vedran i ja svo iskustvo sada možemo primijeniti i u dramskoj sekciji Frame, koju vodimo. Naše mentorice iz Škole mjuzikla i glume jako su nam puno pomogle u tome – s ponosom je rekla Anica.
– Meni je ovo iskustvo bilo jako intrigantno, vremenom sam upoznala puno novih ljudi, putovali smo, vidjeli svašta, naučili svašta, ne žalim ni sekunde, ali iskreno, trenutno mi je sve to lijepo i zanimljivo, ali mislim da imam nekih većih ljubavi od glume – kazala je Katarina.
– Bilo je to fenomenalno iskustvo. Nikad prije nisam radio s tako velikim brojem ljudi. Predstava je bila kompleksna i mislim da je sve ispalo najbolje moguće. Iako je jako lijep i dobar osjećaj kada na kraju predstave budeš do kraja izmoren, ali nagrađen pljeskom publike, u budućnosti se ne vidim u tome polju – ipak je zaključio Ivan.
Redateljica predstave Zrinka Lukač ponosna je i na glumce i na sve izvedbe, a evo kako je uopće došlo do ideje predstave:
– Do ideje predstave došli smo u sklopu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Htjela sam povezati glazbenike profesionalce i neprofesionalce, da se svi ujedinimo u jedan glazbeni spektakl koji će biti dosljedan krunidbe kralja Tomislava. Budući da je Ero tradicija i baština, razgovarala sam s ravnateljicom KIC-a Danijelom Papić, duhovnim astistentom Frame fra Nikolom Jurišićem zbog njihove glazbene sekcije, s Perom Tokićem – voditeljem Velikoga župnog zbora sv. Nikole Tavelića i s Ivanom Radošem – ravnateljem Srednje glazbene škole. Na kraju nas je bilo 110! Falila je samo jedna nula za 1100. obljetnicu!
Budući da je 110 prilično velika brojka, suradnja je bila izazovna, ali nikome nije bilo teško:
– Bilo je zahtjevnih situacija jer puno njih nikad prije nije stalo na pozornicu. Kada su u pitanju neke skupne izvedbe, koreografije koje su radile Vanja Sučić i Ivana Bagarić iz naše Škole mjuzikla i glume ili slično – svima je bilo jako zabavno, ali kada se prvi put susrećeš s učenjem teksta i njegovim izgovaranjem pred publikom – to je bilo izazovno za većinu. Prvi smo se put svi sastali prošle godine početkom šestoga mjeseca, kada nas je svih 110 imalo zajedničke probe! Trebalo je proći barem 5-6 proba da bi to bilo onako kako sam zamislila. Želim ovim putem reći da se Ero stalno dorađuje i da u izvedbama u budućnosti planiramo uvesti još plesnih točaka tijekom predstave!
Premijera je u Tomislavgradu bila 7.9., zatim 8.9. – obje rasprodane do zadnjega mjesta, ali nije stalo na tome:
– Zatim su krenula gostovanja – prvo u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. To je krovna institucija za iseljenike u svijetu i Europi, stoga su njihove objave na društvenim mrežama potaknule i ostale iseljenike iz raznih krajeva da nas zovu – iz Mađarske, koju smo odradili 23.4. te idemo opet dogodine, iz Švicarske, Njemačke, Norveške, Rumunjske, a čak planiramo i nastup u Rimu. Tu, doduše, ne idemo s Erom, nego s jednim drugim projektom, ali vjerujem da je i to jedan veliki pokazatelj našega dobrog rada! Želim istaknuti i mlađu ekipu s kojom uskoro izlazi glazbena predstava Tko se boji vuka još. Želim zahvaliti svima koji nam pomažu u radu – načelniku Općine Ivanu Buntiću, ravnateljici KIC-a Danijeli Papić koja prihvati svaku moju ideju, fra Nikoli Jurišiću na svesrdnoj pomoći i savjetima – čak je i zaigrao u predstavi, baš je bio dobra duša projekta! Također Peri Tokiću, Ivanu Radošu, svojim bliskim suradnicama Ivani Sučić, Ivani Bagarić, Vanji Sučić i Mari Papić.
Vjerujem da je duvanjska publika zahvalna za glazbeno-scenski spektakl Ere s onoga svijeta u kojemu su se pokazali zajedništvo, trud i rad, kao što su se istaknuli i talenti našega dragog kraja. U nadi da će nas i dalje oduševljavati, ali i da ćemo biti otvoreni tome da nas se oduševi – čekamo njihove iduće uspjehe!
Helena Lučić/Tomislavcity
