Na jednoj raspravi na Redditu povela se žustra rasprava o povratku ljudi iz Njemačke u Zapadnu Hercegovinu. Posebno je odjeknula rečenica jednog povratnika: “Zbog djece sam otišao, zbog djece se vraćam.”
Kao ključni razlozi povratka spominjani su pandemija i stroge mjere koje su ljude natjerale da potraže slobodniji život u Hercegovini, zatim kulturne teme poput pitanja rodnog identiteta u vrtićima i školama, gospodarske poteškoće kroz koje Njemačka prolazi te, s druge strane, gospodarski rast i poduzetnička klima u Zapadnoj Hercegovini, piše Dnevno.hr.
U raspravi se navodilo da je natalitet u porastu, da je manje nezaposlenih te da gospodarstvo sve više počiva na domaćoj radnoj snazi.
Priprema za svijet različitosti
U komentarima se ubrzo razvila polemika. Neki su isticali kako djecu valja pripremiti za svijet različitosti, podsjećajući na prednosti života u Njemačkoj, od obrazovanja do sigurnosti i zdravstva.
Drugi su pak naglašavali da se djeca povratnika bolje osjećaju u mirnijem, ruralnom okruženju. Bilo je i onih koji tvrde da Zapadna Hercegovina pruža prednost upravo zato što nema tolikih ideoloških pritisaka na roditelje.
Ipak, brojni sudionici rasprave složili su se da za ozbiljne zaključke nedostaju konkretne statistike. Jedan korisnik je primijetio kako sve ostaje na razini osobnih priča i poznanstava, jer ne postoje sustavni podaci koji bi pokazali koliko se ljudi uistinu vraća, a koliko ostaje u Njemačkoj.
U raspravu se uključio i korisnik koji je naglasio da je ključno pitanje vraća li se više ljudi nego što odlazi. Podsjetio je da mnogi odlaze privremeno, da bi zaradili za kuću, auto ili renoviranje, a zatim se vraćaju.
Kad je riječ o tzv. “woke” pitanjima, rekao je da se radi o moralnoj panici bez puno temelja, ističući da u Europskoj uniji nikad nije vidio kulturne ratove na način kako ih neki opisuju. “Jedino ako ti je problem što kažu da postoje homoseksualci i da ih se ne smije tući i ubijati”, dodao je, naglašavajući da su predrasude i netrpeljivosti postojale oduvijek, i to ne samo prema manjinama nego i unutar istih zajednica.
Lakše se vraćaju
Jedan sudionik rasprave podsjetio je da su i u Mostaru postojale podjele po kvartovima i ulicama, koje nemaju nikakve veze s modernim ideološkim raspravama, već s dugotrajnim lokalnim rivalstvima. Drugi je istaknuo praktičnu dimenziju, objašnjavajući kako ljudi koji posjeduju dvojno državljanstvo imaju puno veću fleksibilnost.
Oni se lakše vraćaju jer znaju da u bilo kojem trenutku mogu ponovno otići, što im daje sigurnost i prostor za odluke koje drugima nisu tako dostupne.
Posebno zanimljiv bio je primjer jedne obitelji koja se nakon deset godina u Njemačkoj vratila u Zapadnu Hercegovinu. On je cijelo vrijeme radio kao nekvalificirana radna snaga, bez velikih ambicija za usavršavanje jezika ili stjecanje kvalifikacija. Ona je većinu vremena bila kod kuće s djecom, a također se nije ozbiljnije integrirala.
Tijekom boravka u Njemačkoj uspjeli su riješiti stambeno pitanje i kupiti automobil, pa su se sada odlučili vratiti. On i dalje zadržava prijavu u Njemačkoj kako bi povukao neka socijalna prava, ali plan im je živjeti u Hercegovini.
Što je s “woke ideologijom”?
Njihov slučaj pokazuje da se povratak često temelji na kombinaciji više čimbenika, manjku integracije, slabom znanju jezika, osjećaju da ne pripadaju, ali i želji da se živi u vlastitom kraju.
Ta ista osoba u komentaru je odbacila teze o “woke ideologiji” u njemačkim školama. Kako je naveo, ima dvoje djece u obrazovnom sustavu i sam pohađa stručno usavršavanje, a nikad nije naišao na takve sadržaje.
Naprotiv, smatra da je Njemačka u mnogočemu konzervativna i staromodna, a ne ideološki radikalna. Prema njegovu mišljenju, rasprave o navodnim kulturnim sukobima samo zamagljuju stvarne razloge odlaska i povratka, među kojima su najvažniji ekonomski uvjeti i pitanje osobne integracije.
Rasprava se tako svela na nekoliko temeljnih dilema. Jesu li kulturne razlike presudne ili ipak prevladavaju materijalni uvjeti i pitanje kvalitete života? Postoji li uopće ozbiljan trend povrataka ili je riječ o manjim, pojedinačnim slučajevima koji dobivaju na važnosti u medijima i na društvenim mrežama?
I konačno, doživljava li Zapadna Hercegovina stvarni ekonomski procvat ili se radi o dojmu koji pojačava optimizam povratnika i lokalnih zajednica?
Sve su to pitanja na koja tek treba dati jasne i dokumentirane odgovore. Za sada, cijela tema ostaje u sferi osobnih priča, dojmljivih primjera i subjektivnih doživljaja, dok podaci koji bi potvrdili ili opovrgnuli trend još uvijek nedostaju.
