Danas je zabilježen višesatni zastoj na prometnici Šujica-Kupres zbog izvlačenja autobusa koji je tijekom jučerašnje noći sletio s kolnika i završio u provaliji.
Oko 14:45 sati akcija izvlačenja autobusa je završena. Autobus je natovaren na labudicu i odvezen prema Čitluku.
Podsjetimo, jučer, oko 4.35 sati, MUP HB županije zaprimio je dojavu da je na magistralnom pravcu Šujica – Kupres došlo do slijetanja autobusa.
U trenutku nesreće u autobusu se nalazilo desetak putnika. Troje putnika je zadobilo lakše tjelesne ozljede i prevezeni su u županijsku bolnicu u Livnu.
Mnogi su došli do mjesta prometne nesreće i pogledali autobus, slikali ga te uočili prilično istrošene zadnje gume. Čitatelji su slali i fotografije guma, a mnogi su i pisali o svome iskustvu vožnje Globtourovim autobusima.
Zapravo su prometne nesreće, slijetanja s ceste i slično, nažalost, česta pojava na prometnicama. Zašto kažem ovo!? Nekako su u svakom poslu greške normalne, pa tako i u poslu autoprijevoznika. Ili bilo kakvih prijevoznika.
Potrese me, iskreno, kad sam pročitao naslov da je autobus sletio s ceste negdje između Šujice i Kupresa. Okej, mokra je cesta, može se dogoditi. No, u duhu slobode govora, iz priložene fotografije se vidi o kojemu je autobusu riječ. Ako kome nije jasno, upitajte kojeg zagrebačkog ili sarajevskog studenta iz ovih krajeva. Za liniju Livno – Mostar nemam zamjerku. S njom sam najčešće putovao i iz iskustva govorim.
Igrom slučaja, putovao sam na razne destinacije ovakvim autobusima. I uvijek sam imao dojam da mi je glava u torbi zbog brze vožnje. I sad se nameće pitanje zašto. Tko je kriv?
Vozač?
Poslodavac?
Inspekcija?
Ceste?
Država?
Vozače nekoliko puta upitah kroz razgovor zašto se tako brzo vozi. Najčešći odgovor bi onaj da se mora na vrijeme stići na stanicu.
( Ne mogu zamjeriti ljudima, to im je kruh. Ne bih toliku odgovornost svaljivao na njih, jer su ljudi radi vlastite egzistencije prisiljeni voziti LJUDE unatoč akumuliranom umoru. A tko to od nas ne misli o svojoj egzistenciji? Sve dalje se da samo po sebi zaključiti.)
A mora li se? Autobus u jarku govori da se ipak ne mora.
Ono bitno, na šta treba ukazati jest to da nije isto istresti negdje u jarak kamion pijeska i autobus sa nekakvim bićima, barem malo bitnijima od pijeska.
Do kad ćemo se, gospodo, igrati Boga?
Do kad će nam prolazno vrijeme na stanici biti bitnije od ljudskog života i stavljanja njega pod upitnik?
Do kad ćemo ti, koji/a ovo čitaš, i ja šutjeti na sve? (Znam, reći ćeš, nema smisla. Ima, ako stavimo osnovno na prvo mjesto.)
Do kad će vozač, bilo koji, možda na duši nositi neke živote?
Do kad će brza vožnja, koja donosi novac biti bitnija od života?
Ja šutit’ ne mogu. Ne mogu jer mi je samom glava u torbi bila više puta. A samo sam se vozio autobusom. I ne mogu šutit jer, j…, mislim da i tvoja i moja glava vrijede bar malo više od svega gore navedenog.
Svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima je namjerna.
Tomislavcity/Domagoj Jerlagić
