32. dan: subota, 19. rujna 2015.
Porat – Starigrad
Doručak u 6,30. Gospođa je u velikoj formi. Pravi doručak, priprema sendvič, servira kavu. A Ivan nije tako dobro. Oči su mu crvene od neke alergije, ali ne uzima lijekove. Mama mu kaže da će ona danas otići u ljekarnu i donijeti lijekova. Žao mi je Ivana. Jučer je bio tako u formi i aktivan, a sad samo trlja pocrvenjele oči.
Doručkujem na brzinu, ali obilno. Sve je vrlo ukusno.
– Kako da Vam zahvalim? pitam. Vi ste zaista divna obitelj. Kod vas se zaista osjeća harmony. (Ne nalazim hrvatsku riječ sklad, sloga, harmonija.)
Ivan kaže da ima i drugačijih trenutaka. Znam. No u ovoj se kući osjeća međusobno uvažavanje i uopće nema napetosti u zraku. Ja sam na to jako, jako osjetljiv. Kažem, divna obitelj. Ivan me tako podsjeća na moga sina Tomislava – toliko različitih talenata, toliko inteligencije. Samo što je moj Tomislav u duši ostao dijete i ne doživljava život tako ozbiljno, nego ga uživa u punoj mjeri. Ivan je puno ozbiljniji.
Rastanak. Ljubim gospođu i grlim Ivana.
– Zbogom. Molit ću za vas. Od sveg srca.
Ivan se nudi da mi pomogne prenijeti kolica do ceste. Nije potrebno.
Pedesetak metara dalje čujem Ivana kako me doziva. Nosi bocu hladne vode koju je mama pripremila.
– Javite mi kad stignete danas, molim Vas, kaže.
– Hoću. Bog! Bog!
Na cesti sam. Znam da će biti vruće pa nastojim prijeći što više kilometara dok je još relativno svježe. Ali muči me i baterija mog iPhona. Etapa je duga i nisam siguran da će do kraja izdržati.
Zaustavim se u nekom restoranu u uvali i popijem kolu dok se iPhone puni.
Nastavljam sve do 11,30, a onda se zaustavim u hladu i ručam. Prešao sam dvadeset kilometara i ostalo je još jedanaest. Nije loše.
Čini mi se da prebrzo idem. Sunce je nemilosrdno. A s lijeve strane goli kamen kao zrcalo vraća sunčeve zrake prema meni. Desno more također kao zrcalo čini to isto. Asfalt užaren.
Ne znam jesam pečen ili kuhan. Cijeli je tjedan bilo užasno vruće, ali svaki dan mislim da je danas još gore.
Stavljam vileda krpu na glavu i polijevam je vodom. Šešir također. Malo je lakše.
Nakon izvjesnog vremena uključim automatskog pilota. To znači da koračam automatski bez obzira na okolinu i vrućinu. Isključim osjećaje i koračam automatski.
Dolazim u Starigrad. Još dvjesta metara, kaže Navigon. Prolazim pored konobe Mate.
Čovjek sjedi na terasi i pije pivo. Ožujsko. Neću. Neću se zaustaviti. Prolazim.
I vraćam se.
– Može jedno Ožujsko? pitam.
– Može, može.
Pričamo. Mato je iz Đakova. Dakle, zna gdje je Aljmaš. Bio je i on u Međugorju.
I priča mi zašto i kakav je rezultat toga hodočašća bio.
Nudi mi još jedno pivo.
– Ma, neću moći nastaviti ako popijem.
– Ma, hoćeš. To ti je dvjesta metara.
– Dobro.
Popijem još jedno i pitam što sam mu dužan. Ništa! Kaže Mato koga su preimenovali u Mate.
Ma, još ću ja zaraditi novca dok pješačim kroz ovu paradoksalnu domovinu, koju toliko volim. A ljudi? To ne postoji nigdje drugdje. Takvih ljudi ne postoje nigdje osim u Hrvatskoj. I am proud to be a Croat.
33. dan: nedjelja, 20. rujna 2015.
Starigrad – Posedarje
Noć u Starigradu.
Grmi. Sijeva. Udari groma vrlo blizu. Kuća se trese. I prve kapi kiše.
Komarci me grizu.
Gazdarica mi dala sprej protiv komaraca i još neko čudo koje treba staviti u utičnicu.
– To je artiljerija protiv komaraca, kaže.
Ne funkcionira. Nimalo.
Uživam u igri svjetla kad munja sijevne i čekam udar groma. Šumovi morskih valova miješaju se sa šumom vjetra u krošnjama drveća i udarima kiše na balkonu. Sve mi žao zaspati jer to je rapsodija prirode koju jako volim.
Volim kad vjetar snažno puše. Volim kad kiša jako pada. Volim munje i gromove. Volim kad priroda pokaže svoju snagu. Od svih vrsta vremena jedino ne volim maglu. Ona me guši. I smanjuje horizont.
Dignem se u 7 sati. To je meni kao u podne. No etapa je kratka pa ne moram žuriti. Kiša još uvijek pada. Obuvam čizme i stavljam navlaku na kolica. Oblačim vestu i idem na doručak.
– Kako ste spavali? pitaju me domaćini – gospodin Anđelko i njegova kći Anđelina.
– Ma, izvrsno sam spavao. Između udara groma i ugriza komaraca.
– Stvarno? pita Anđelina.
– Da, pojeli su me.
– Ma, nije moguće.
– Pa, moraju i oni nešto jesti, velim. Ipak ostalo je još dovoljno da nastavim.
Doručkujem. Kava, sir, marmelada, pašteta, pečena jaja i svježi kruh.
Napravim sendvič za ručak i spremam se krenuti. Anđelina se ispričava zbog komaraca i kiše kao da je ona za to kriva. Ne znam zašto ljudi misle da je kiša loše vrijeme za pješake, a 38 stupnjeva u hladu lijepo vrijeme.
– Ma baš mi je drago da je malo osvježilo, velim.
Kiša prestade čim sam krenuo. Čudesa.
Promet je vrlo slab. Tek nedavno sam primijetio da uopće nema kamiona pa sam postavio pitanje nekome.
– Zabranjeno je kamionima voziti magistralom, kaže. Moraju autocestom.
Ti Hrvati su stvarno pametan narod.
Pokušavam hodati sporo, koliko mi je to moguće. Uspijevam donekle.
Telefon zvoni! Marianne! Srsi me prolaze. Ona jedino u velikoj nuždi telefonira dok pješačim.
– Struje je bilo nestalo u cijelom selu i sad nemam više kompjutora, kaže sva u panici.
– Kojega kompjutora?
– Pa tvog.
– Zašto ti treba moj kompjutor, koji nikad nisi upotrebljavala, jer imaš svoj?
Shvatim da misli na internet.
– Nemaš internet?
– Ma, da.
– Pa uključi ruter ponovno.
– A gdje je to?
Objašnjavam joj gdje je ruter, koji je barem sto puta morala upaliti, i kako ga reaktivirati.
– Dobro. To je bilo to, kaže i prekine vezu.
Uf! Katastrofa izbjegnuta.
Zaustavim se na Masleničkom mostu i ručam. I fotografiram. Kakav pogled na sve strane!
U Posedarje stižem oko 13 sati. Lagana šetnja danas.
34. dan: ponedjeljak, 21. rujna 2015.
Posedarje – Zadar
Jučer sam se, po dolasku u Posedarje, javio starom prijatelju Veli, koji se nakon dugoga niza godina provedenih u Luksemburgu, vratio u svoj rodni Zadar, gdje uživa u pošteno zasluženoj mirovini.
Pozovem ga da zajedno večeramo u mome hotelu.
– Možda ću doći, kaže. Nadaj se, ali se i ne nadaj. Ali ne na večeru jer ja ne večeram.
Vele se očito nije promijenio u ovih 10 godina otkako ga nisam vidio.
Silazim na terasu i naručim pivo. Pišem svoje dojmove i gledam kako vjetar pleše po moru i pravi sitne valove.
Pivo sam popio već odavno, a i dojmovi su presušili. Vele očito ne misli dolaziti pa odlučim naručiti večeru. Gladan sam iako je tek 17 sati. Onaj sendvič s Masleničkoga mosta sada je samo daleki suvenir.
Bura je sve jača i svježija pa ulazim unutra. Naručim juhu i miješano meso. Imam vučju glad. I baš kad sam pojeo juhu, Vele se pojavi. Izvrsno izgleda, kao što to dolikuje nekadašnjem košarkašu iz nacionalne vrste one nekadašnje države. Možda koja sijeda više u čupavoj kosi.
Prođe me glad. Miješano sam meso tek dotaknuo slušajući Velu. On stvarno neće jesti.
– Je l’ to neka nova religija? pitam.
– Ma, ne, čuvam liniju, reče, uz šeretski, tipičan Velin, osmijeh. Nikad ne znaš misli li ozbiljno ono što kaže.
Desetak se godina nismo vidjeli pa uspomene samo naviru. Sjećam se da je on bio prvi Hrvat kojeg sam sreo u Luksemburgu. On je već bio tamo nekoliko godina pa mi je davao savjete kako se integrirati.
Prisjećamo se milijun i jedne zgode i nezgode koje smo doživili zajedno. Vrijeme leti pa se Vele mora vratiti. Naime, navečer je europsko finale u košarci, a Vele to ne propušta.
Dogovorimo se da ću mu se sutra po dolasku u Zadar javiti pa ćemo nastaviti razgovor.
Konobarica pliva, jer u međuvremenu je stigla oveća skupina Korejaca pa ih treba poslužiti. A glasni su kao kokoške. Većinom žene. Vođa skupine šepuri se između stolova kao pijevac. Jedino što je puno niži od mnogih žena iz grupe pa je smiješan. Barem u mojim očima.
Da, à propos žene. Jučer sam opisao kako sam se uplašio kad me supruga nazvala. A kasnije čitam komentar moga Kreše. Evo što je napisao:
” E, čim žena nazove, odmah u stav mirno i znoj niz leđa. Tako i treba. Tko bi rekao onako fina i mila… Ali dobar je strah kom’ ga je Bog dao.”
Eto, tako se taj veseljak šprda na moj račun. A sad ću mu se osvetiti. Ovako javno ću vam otkriti njegovu veliku tajnu. Nedavno sam u razgovoru primijetio da je neobično dobro raspoložen pa mi je u tome ozarenom stanju priznao da već godinama spava svake noći s drugom ženom.
– Svake noći? (A ja jadan već više od mjesec dana ne spavam ni s jednom iako spavam svaku noć na drugom krevetu.)
– Da, svake noći. S drugom ženom?
– Da, s drugom. Pa znaš da sam se od prve žene razveo.
To je naš Krešo. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.
Jutros puše bura u leđa pa gotovo lebdim. Da me kolica ne zadržavaju pri zemlji, lebdio bih. Nažalost, promet je jako gust. Idem lijevom stranom ceste i vrti mi se u glavi od tih silnih automobila. Često moram silaziti s ceste jer nema dovoljno mjesta da se dva automobila mimoiđu pored mene.
Zaustavim se u hladu neke kućice i pojedem jabuku. Više da se odmorim od automobila nego što sam gladan.
Neki čovjek na motoru zaustavi se nedaleko od mene.
– Dobar dan, kažem mu.
Skida kacigu i prepoznajem Velu. Došao Vele prasvatice. Popričamo malo. Fotografiramo se uzajamno i on se vraća kući motorom, a ja nastavljam borbu s vozilima na cesti.
Srećom, pet kilometara prije cilja cesta postaje autocesta, a pored nje široki nogostup. E sad je sve lakše.
Dolazim u hotel. Ima četiri zvjezdice. Baš ću uživati u komforu ova dva dana, pomislim.
Krešo je naime rezervirao za jednu noć s opcijom da produžim ako to budem želio.
Kažem na recepciji da bih želio ostati dvije noći.
– Nažalost, to nije moguće, kaže mi recepcionar. Jedino ako netko odustane. A to ćemo znati sutra u 11 sati.
– Već smo poslali neke goste u hotel Porto, kaže.
Razočaran sam, ali što mogu. Što je, tu je.
Dajem mu osobnu iskaznicu.
– Ne prepoznaje naš skener vašu iskaznicu, kaže mi. Gledam ga mrko.
– Pa, upišite broj rukom, kao što su to činili ljudi ovih tridesetak dana, predložim mu.
– Pa, gdje je broj iskaznice? pita.
Iskaznica je veličine bankomat-kartice i na njoj ima samo jedan broj. Komplicirano je to. A sve piše na francuskom i engleskom. Pokažem mu broj i on se udostoji utipkati ga u svoj kompjutor.
– Moram li odmah platiti?
– Čime? pita me.
– Visa karticom.
Uzima karticu, stavlja u aparat i čeka.
– Vaša je banka odbila transakciju.
Sad ga već gledam više nego mrko.
– Pokušajte još jednom.
Opet ništa.
– Vjerojatno ste imali neka izdavanja posljednjih dana pa ste dosegnuli granicu.
Razmišljam. Limit moje kartice je 5000 €, a toliko sigurno nisam potrošio. Plaćam gotovinom i kažem mu, da ne bi i sutra bilo mučenja, neću ostati još jednu noć kod njih.
Idem u sobu i rezerviram u hotelu Porto. Još im kažem gdje sam pa ću vjerojatno doći oko 11 sati.
– Ma, nema problema, kaže mi ugodan glas ljubazne gospođe.
Ali, eto, taj hotel ima samo tri zvjezdice. Očito mi četiri zvjezdice ne odgovaraju. Zadnji put je nestalo struje pa sam u mraku tapkao da nađem kupaonicu, a sad eto belaja s karticama.
Zovem svoju banku i pitam jesam li prešao limit. Ma, ne! Ni blizu.
Zovem Krešu i dogovorimo se da ubuduće izbjegavamo hotele s četiri zvjezdice.
Ili tri ili pet.
35. dan: utorak, 22. rujna 2015.
21,15. Hotelska soba. Negdje u Zadru. A moglo bi biti bilo gdje. Jer sve su te sobe slične. Neke malo veće, neke malo manje; neke udobne, neke malo manje. No sve su iste. Prazne su. U njima vlada praznina i samoća.
Tako sam sam. Tako usamljen. Nedostaje mi topli ljudski glas. Pogled. Dodir i osmijeh.
Što radim tu? Čemu to sve? Sve te patnje i znoj. Sva ta samoća i usamljenost.
Sve te hotelske sobe i neudobni kreveti. Svi ti automobili koji kao da me žele pregaziti.
Noći ispunjene čežnjom za toplim dahom moje supruge. Za dodirom i osmijehom. Za ljubavlju. Za komforom doma mog.
Probudim se na desetke puta svake noći. I pokušam se orijentirati u tom nepoznatom okruženju. Gdje sam? Što radim tu?
Gospe, molim te. Molim te, daj mi snage. Ne daj da me očaj svlada. Molim te. Daj mi snage, molim te, jer moja je snaga potpuno iscrpljena.
Molite se za mene, molim vas. Ali MOLITE se. Ne mehaničkom molitvom, nabrajanjem Očenaša i Zdravomarija, nego srcem i dušom. Molite se da mi Bog ulije novu duševnu snagu. Jer moja je pri kraju.
Molite se.
I hvala vam!
MOLITVA GOSPI OD ZDRAVLJA (Zadar)
Gospodine sveti Oče, svemogući vječni Bože,
o svetkovini Blažene Djevice Marije, Gospe od zdravlja,
hvalimo Te, blagoslivljamo Te i slavimo Te.
Hvala Ti što si nam Majku svoga Sina dao za zaštitnicu,
jer bolesnima koji zazivaju njezinu zaštitu
sja kao znak ozdravljenja i višnje nade. Amen.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević /Privatni album
