44. dan: četvrtak, 1. listopada 2015.
Makarska – Drvenik
Opet nisam u formi. Vučem se, ali napredujem. Pa i ne žuri mi se. Imam dogovoren termin s novinarkom Marijom iz Radio Tomislavgrada u 16 sati, a dotad ću doći.
Misli lutaju. I vraćaju se ponovno na one događaje od jučer. Ja sam se manje-više tužio što mi gazdarica nije ništa ponudila popiti.
A oni izdaju stanove, dakle, sobe s kuhinjom i ne hrane goste. Ali tko zna što je Krešo sve rekao kako bi uvjerio gazdaricu da mi servira večeru i doručak.
Ona je jadna bila bolesna kad je Krešo razgovarao s njezinim sinom i nije previše razmišljala, kad je prihvatila.
Ali na dan kad sam ja trebao doći – panika. Pa što ću ja tom gospodinu skuhati za večeru? On je vjerojatno naviknuo na potpuno druge stvari nego one koje mi jedemo. Što da radim? Pitat ću ga kad dođe.
Ipak ode do susjede i prijateljice tražiti savjet. Jer to je užasno važna stvar. Što ću jadna ako mu se to što skuham ne svidi?
Susjeda joj reče: pa ja sam napravila sarme. Uzmi ih i daj mu. Sigurno će mu se to svidjeti. I tako bude. Slavko je dobio sarme.
E, moji kolege muškarci, mi pojma nemamo koliko imamo sreće što nam supruge i žene organiziraju važan dio našega života, a da mi to uopće ne primjećujemo.
A bocu vina, koju je gazdarica donijela, popio sam na terasi nekog restorana u Makarskoj. Naručio sam večeru i čašu vina. Kad sam je popio, otvorio sam bocu i stavio pod stol. Nalijevao sam kad konobar nije bio blizu. On bi ponekad pogledao i vjerojatno se čudio kako to da je čaša uvijek puna.
Gost za susjednim stolom primijetio je što ja to radim pa se nasmijao. Ponudim i njemu jer mi je previše cijela boca. Prihvati i mi uživamo kao klinci u zabranjenom voću.
Neću vam ispričati što je gazdarica doživjela da bi tu bocu donijela u Makarsku.
Kad smo se rastajali, stisnuo sam je u zagrljaj i ponovno je poljubio u čelo. Osjetio sam da više nije onako napeta. Ostavi sto kuna na stolu za piće. Svi moji prosvjedi nisu urodili plodom. Pa ja sam Vas pozvao na kavu!
Ništa ne funkcionira. Ona je odlučila tako i tako će biti. Drago mi je da joj se odlučnost vratila.
Gazdarice draga, ako ovo budete čitali, znajte da ste ostavili jako dubok dojam na mene. Uza sve probleme koje imate ostali ste vrlo pozitivna osoba. Ali kako ste mi priznali, Vi ste našli vjeru. I to Vas drži. Sretan sam što sam Vas upoznao i podijelio nekoliko trenutaka s Vama.
Kreši šaljem poruku i pitam: može li još jedno ovakvo prenoćište? Još nisam naučio da se s Krešom ne smijem nadmudrivati.
Vraća mi poruku i kaže: sutra si u Rogotinu i gazdarica obožava hodočašća. Ajme meni. Nagrabusio sam.
Zabilježit ću još jedan zanimljiv događaj jučerašnjega dana. Oko 17 sati telefoniram bratu Ivanu, „bivšem bolesniku“, kako on sebe voli zvati u posljednje vrijeme, i čudim se što se ne javlja. Tada on zove mene i na pitanje zašto se nije odmah javio odgovara da sam ga prekinuo u stolnom tenisu, i to u pola seta. „Pri kojem rezultatu?“ pitam ga, a on veli: „Bolje da ti ne kažem.“ Navečer mi je prepričao nastavak igre:
Vratio se za stol i svom prijatelju, protivniku, koji je vodio sa 6 : 0, rekao: „Zvao me trener i rekao da treba obrisati taj rezultat i početi ispočetka brojiti.“ Prijatelj mu se iskreno začudio jer nije odmah shvatio šalu. Naravno, nastavili su igru brojeći od zatečenoga rezultata da bi Ivan najprije izjednačio na 6 : 6, zatim dospio do 10 : 10 i na koncu pobijedio rezultatom 12 : 10. „Pa se ti misli!“ rekao mi je na koncu moj Ivan, istinski zaljubljenik u igru tom čarobnom celuloidnom lopticom.
Podne je. Prešao sam dvadeset kilometara i ostalo je još desetak. Kafić, restoran pored puta. Kao naručen. Gostiju nema i ne vidim nikoga. Vrata su otvorena pa ulazim. Kolica ostavim vani.
Mladi čovjek dolazi i naručim pivo. I mineralnu vodu za moju termos bocu. Pitam ga mogu li pojesti svoj sendvič uz pivo. Ne zato što nemam novaca za ručak nego zato što ne bih mogao pješačiti nakon ručka.
– Ma, samo Vi jedite. Stoji pored mene i pričamo. O turističkoj sezoni i njezinu kraju. I o svemu drugom.
– Može još jedno malo pivo?
– Nemam malo.
– Ma, daj onda dva velika, šalim se. Jedno veliko. I popijem ga ja k’o veliki.
Što sam Vam dužan, Leonardo? Ništa Vi meni niste dužni. Gledam ga u čudu. Kolica sam ostavio vani i nisam mu rekao da sam hodočasnik.
Ma, ja sam Vas jutros vidio na cesti. Ovo je moj mali doprinos hodočašću.
Idem. Suze mi teku same od sebe. Ah, ti Hrvati. Siromašni ili bogati, svi imaju nešto zajedničko – veliko srce.
Plačem k’o malo dijete. Od ponosa. Ponosan sam na taj svoj narod. Ponosim se što sam jedan od takvih ljudi. Hvala Bogu!
Dolazim u hotel s četiri zvjezdice. Da, da! Taj hodočasnički život zna biti ponekad vrlo težak. Konobar me pita što želim i kad sam mu rekao svoje ime i prezime, pita me odakle sam.
– Iz Tomislavgrada, kažem.
– Pa ima Jurčevića i u Vinici.
– Da, da. To nije daleko od Tomislavgrada.
Daje mi ključ od sobe i gleda moja kolica.
– Ajme, majko! Pa niste valjda pješačili od Aljmaša dovde?
– Da, da.
– Ja sam samo jedanput u životu prepješačio petnaest kilometara. Išao sam curi na silo i bio sam toliko krepan da joj se nisam mogao ni nasmijati, a kamoli … razgovarati s njome.
Dobar je Elvis iz Imotskog.
Marija iz Radio Tomislavgrada zove me u dogovoreno vrijeme na mobitel. Kaže da me pokušala zvati na hotelski telefon, ali joj je neki čovjek (Elvis) rekao da sam ja maloprije stigao, umoran i da se sad odmaram pa mi ne želi smetati.
Novinarka Marija zna svoj posao i postavlja pitanja koja me u dušu diraju i prouzrokuju jake emocije.
Silazim u restoran nakon obavljenoga razgovora i pitam Elvisa zašto nije proslijedio poziv u moju sobu.
– Ma ne znam ja kako to funkcionira. Gazdarica mi je objašnjavala, ali to je za mene previše komplicirano. A onoj gospođi nisam mogao priznati da ne znam.
Ah, ti Imoćani!
45. dan: petak, 2. listopada 2015.
Drvenik – Rogotin
E, ljudi moji. Jučer sam pokazao da sam pravi muškarac i muž. Ma, što muškarac! Muškarčina! I pol.
Rekli su mi u hotelu s četiri zvjezdice da mogu dobiti doručak tek u 8 sati pa sam navio svoju budilicu u 6,30. Malo ću dulje spavati, kažem.
Ali u 6 sati čujem kako mi na viber dolazi poruka. Ma, tko to mene budi tako rano? Sad ću mu ja…
Moja draga supruga Marianne šalje mi neke stickers (naljepnice?). Ma, daj…
Ajme, majko mila!
– Zar mi nismo jučer imali četrdeset sedmu godišnjicu braka? pita me uz milijun poljubaca.
– Ajme meni!
Što da radim? Ha! Pa, ja sam muškarčina. Izvući ću se kao i Elvis jučer. Kažem joj da je za mene vjenčani dan kad smo se u crkvi vjenčali.
– A koji je to dan? pita me.
E, moj Slavko, ne laži jer ćeš još dublje upasti u g… blato.
Pričam to Kreši kasnije, a on meni:
– Da ja poništim avionsku kartu? Ni avion pun ruža neće te spasiti.
– Što ćeš, moj Krešo. Ubrljao sam kao pravi muškarac.
Silazim u restoran i doručkujem. Pitam gdje je gazdarica da platim sobu, a gospođa reče da je gazda na terasi i da će mu ona reći. Dolazi on uskoro i pozdravljamo se. On je Stipe Dodig iz Ljubuškog.
Kaže da me jučer vidio na magistrali dok je djecu vozio u školu. Raspituje se odakle sam i gdje živim. Što me ponukalo da hodočastim.
– Hoćete naplatiti sobu, molim Vas, jer žuri mi se?
– Ne, ja Vas častim. To je moj mali doprinos hodočašću.
Što reći? Hvala nije dovoljna riječ. Trebalo bi izmisliti neku drugu. Puno jaču.
Idem. Ivanu sam jutros poslao dodatak tekstu i vraća mi ga u zadnjem trenutku. Danas ne mogu ući u svoje prenoćište prije 15,30 pa moram to točno tempirati.
Prolazim pored autobusne postaje. Neki čovjek stoji i jede.
– Dobar dan.
– Dobar dan. Idete do Dubrovnika? pita.
– Da. Kako znate?
Pa, ja Vas vidim svaki dan od Splita i trubim Vam na pozdrav dok vozim autobus. To je Drago. Nudi mi kifle, koje su vrlo ukusne. Fotografiramo se zajedno. Ako ikad naiđeš mojim krajem, svrati. Imat ćeš sve.
Nešto kasnije prolazim pored nekog restorana i svratim na pivo. Vlasnik, Makedonac, i jedan gost sjede za susjednim stolom i raspituju se o Luksemburgu, o mome hodočašću i o meni. I kukaju.
Dolazim u 15,20 u Rogotin. Vlasnika nema u kući pa nazovem. Kaže mi da su oni još u Dubrovniku i da će doći za dva do dva i pol sata. I objasni mi gdje se ključ nalazi. Nađem ključ i uđem u stan. Gazda mi je još objasnio gdje se nalazi trgovina u kojoj mogu kupiti pivo.
Učinim to nakon kratkog odmora i uživam na balkonu. Ah, taj hodočasnički život.
Vlasnici dolaze oko 17 sati i gazdarica mi pripremi večeru. Ante i ja sjedimo i pričamo. Ante mi priča o sinu, koji je vrlo uspješan u svome poslu. I o svojoj zemlji. On obožava obrađivati zemlju.
Inače radi u Dubrovniku u MUP-u, ali svakog vikenda dođe u Rogotin i uživa u fizičkom radu.
Dolaze im neki novi gosti pa me napuštaju.
46. dan: subota, 3. listopada 2015.
Rogotin – Neum
Ante mi donese doručak točno u dogovoreno vrijeme. Izgleda pospano. Napravio je kajganu, kavu s mlijekom i donio sira i salame tako da mogu napraviti sendvič.
Pitam ga koliko sam mu dužan, a on kaže:
– Bože, sačuvaj! Mi smo sretni što ste nas posjetili i što smo Vas mogli ugostiti.
Opet ista priča. Što da kažem što već nisam rekao?
Pokušavam žuriti jer su najavili kišu kasnije ujutro i popodne. No to mi baš i ne uspijeva. Aduktori na desnoj nozi, koji su valjda zbog tableta ušutjeli, javljaju se.
Pričekam dok se dobro ugrijem pa malo ubrzam tempo. Nebo je prekriveno oblacima, ali još ne pada. Sad već dobro napredujem. Neki me žuti kombi pozdravlja farovima. To je Ante, koji, vjerojatno, ide u Opuzen nešto kupiti. Uzvraćam pozdrav.
Sad već dobro napredujem. Vidim uspon ispred sebe pa se zaustavim i pojedem naranču. Gore na vrhu brijega ugledam neku kućicu pored ceste. Penjem se. Kad sam došao u visinu kućice, vidim da je to drvena kućica gdje neki mladić prodaje voće. Približim se, a on istrči i nudi mi mrežicu punu mandarina.
– Pa, Vi zaista pješačite brzo, kaže. Vidio sam Vas prije sat i pol, a sad ste već tu.
Uzimam samo jednu mandarinu jer uzeti sve nije lako.
Pojedem je i zaista je ukusna. Uzmem još dvije. Mladić se interesira za moje hodočašće i čudi se.
Idem dalje. Nakon petstotinjak metara opet jedan prodavač trči i nudi mi jabuku i dvije mandarine. Uzimam iako sam pojeo tri prije nekoliko minuta.
Zahvaljujem i nastavim.
– Ej, čekaj trenutak, viče za mnom i dotrči.
– Nosi punu šaku malih smokava i kaže da to pojedem nakon mandarina.
– Zašto mi to daješ? pitam ga.
– Pa, vidim da pješačiš već dugo i sigurno ti treba puno vitamina i energije.
Dolazim na granični prijelaz. Prolazim pored prve barake jer u njoj nema nikoga. Valjda je to hrvatska postaja, mislim.
Na drugoj vidim da se provjeravaju putne isprave. Dođem na red i mladi mi policajac prilazi sa smiješkom.
– Pa, ja sam Vas jučer vidio u Pločama, kaže.
– Da, prenoćio sam u Rogotinu.
– Kod koga?
Gledam ga u čudu.
– Ma, ja sam iz Rogotina. Kažem mu da sam prenoćio kod Ante Damića.
– E, on je dobar čovjek.
– Da, jako dobar, potvrdim.
Raspituje se o mome hodočašću, a pridruži mu se i kolegica. Ne vjeruju u brojke koje im kazujem.
– Pa, ja bih umro. Bole li Vas noge? Kako to izdržite?
Kažem mu da nakon mjesec dana pješačenja – ili si mrtav, ili si u odličnoj formi.
– Ja, očito, nisam mrtav. Dakle…
– Jeste li Vi bosanski policajac? pitam.
– Ma, kakav bosanski? Pogledaj grb.
Ja gledao samo ono Pogranična policija na košulji. Čudim se, ali u tom trenutku dolazi neki automobil i njih dvoje odlazi raditi svoj posao.
Ulazim u Neum. Ni traga od kiše, a ja se nisam zaustavljao jer sam mislio da će padati. Još jedan kilometar do moga hotela. Kafić!!! Ožujsko! Imaju samo malo.
– Donesi dva da se ne mučiš.
U krv se pretvara nakon 31 km pješačenja.
Morate znati da ja kod kuće gotovo nikad ne pijem pivo. Kad kažem kod kuće, mislim na Luksemburg.
Još dvije etape do kraja. Ljudi su me već u početku pitali kad mislim stići u Dubrovnik. A ja razmišljam samo o sljedećoj etapi. Da sam razmišljao o posljednjoj, ne bih nikad ni krenuo.
Jesam li sretan? Tužan? Ponosan? Zahvalan Bogu i vama?
JESAM!!!
47. dan: nedjelja, 4. listopada 2015.
Neum – Slano
Invazija. Invazija Korejaca u 7 sati na doručku. To Nijemci zovu Die heiße Schlacht am kalten Buffet. Vruća borba na hladnom buffetu.
Ipak uspijem nešto pojesti. Krenem iz Neuma. Kiša je počela padati pa sam obuo kišne cipele i stavio navlaku na kolica.
Aduktori na desnoj nozi sve me više bole. Imam još jednu tabletu protiv bolova pa je čuvam za situaciju u kojoj više neću moći izdržati bolove.
Sad se to još nekako može.
Granični prijelaz. Zaustavim se prije postaje i uzimam osobnu iskaznicu.
– Hej! čujem kako netko zove.
Ne okrećem se. Zvižduk!
– Hej, ti s kolicima!
Okrenem se. Na bosanskoj postaji dva policajca stoje i gledaju u mene.
– Đe si? pita jedan.
– Evo me tu, na cesti. Već četrdeset i pet dana. Svaki dan.
– E, svaka čast! Vidio sam te već nekoliko puta zadnjih dana. I trubio na pozdrav. Svaka ti čast!
Što da vam kažem!? Od toga živim kad ovakvo nešto čujem…
Krešo mi javlja da je našao prenoćište u Dubrovniku. Neki čovjek iz Tomislavgrada kontaktirao ga je putem facebooka i rekao mu da ima rođaka u Dubrovniku koji će mi ponuditi prenoćište, hranu i prijevoz na aerodrom.
Krešo zna da ja trebam odmora i da najviše volim hotelsku sobu, ali ovo je, čini se, sudbina i treba je poštovati. Složim se.
Nešto kasnije javlja mi da od moga hotela u Slanom do Dubrovnika ima točno trideset i tri kilometra. Za svaku Isusovu godinu života po jedan kilometar. „Hoće Gospa jednu dionicu za svoga Sina“, kaže.
Divno. To će biti kulminacija svih mojih hodočašća.
48. dan: ponedjeljak, 5. listopada 2015.
Slano – Dubrovnik
Jutros internet funkcionira pa šaljem tekst Ivanu na lekturu. Sinoć sam pokušavao spojiti se na internet, ali ruter je bio preopterećen pa nije išlo.
Dakle, ova posljednja moja dionica namijenjena je Gospinu sinu Isusu. Molim se više i dulje nego obično. I žurim. Crni se oblaci valjaju preko planine iza mene. Hoću li danas izbjeći kišu?
Neki automobil, splitske registracije, zaustavi se ispred mene. Mladi čovjek iziđe i ide prema meni.
– Vi ste, sigurno, onaj hodočasnik koji ide od Aljmaša do Dubrovnika.
– Da, točno. Kako znate?
– Ma, ja sam hodočastio u Marijanskom zavjetu za Domovinu i pratim njihovu facebook stranicu, pa sam prepoznao vaše dvije zastavice i kolica, jer oni su tu fotografiju objavili.
To je Vedran. On je hodočastio i na Camino, u Santiago de Compostelu – Svetom Jakovu pa smo se odmah raspričali o tome što smo obojica proživjeli na tom putu. Dojmovi su vrlo slični. Mi smo braća hodočasnici i prelazimo na ti. Stisak ruke, razmjena brojeva telefona i pozdrav.
Žurim sad još više jer moram nadoknaditi vrijeme.
Nešto dalje, automobil austrijske registracije zaustavi se, vozač izađe i fotografira me.
– Halo! vičem.
– Dobar dan, odgovara on. Hoće li to?
– Hoće. Hoće.
– Ti mene ne prepoznaješ? pita me.
– Ne.
– Pa, ja sam Ivan Redin iz Kovača.
Najbolji prijatelj iz djetinjstava moga brata Mile.
– Pa, kud si krenuo, Ivane?
– Pred tebe, kaže.
Mile mu je rekao da ću danas stići u Dubrovnik pa je, eto, došao prasvatice pred mene. Porazgovaramo malo i dogovorimo se da ćemo se čuti kad stignem.
Opet moram požuriti i zbog ovog zaustavljanja. Kiša je sve bliže i bliže. Prve kapi padaju. Ugledam neku pekarnicu i svratim. Kupim pecivo s hrenovkom i pojedem ga pred pekarnicom jer je ulaz natkriven.
Obuvam cipele za kišu, obučem vestu i idem dalje. Kišobran sam raširio pa neka ona pada. A pada sve jače i jače. Još petnaest kilometara. Svaki put kad posvetim dionicu nekome, to platim skupo. Posljednji je put bilo od Delnica do Hreljina, gdje sam propatio puno.
Kiša nije veliki problem. Problem su kamioni i autobusi koji me zaliju valom vode što leži na cesti.
Grmi i sijeva. Otoci se tek naziru kroz kišu i maglu. Mokar sam do kože. Nadam se da su mi barem stvari u kolicima suhe.
Kad sam već kod rublja, doista je vrijeme da stignem na cilj jer sam počeo oskudijevati. Izgubio sam pet-šest vileda krpica za brisanje znoja i tri znojnika za glavu. Ponio sam od kuće dvije majice i tri kompleta donjega rublja, sve od mikrovlakna. Sad imam po jednan primjerak od svega. Ostalo sam posijao negdje na sušenju po hotelskim sobama. Jučer sam oprao majicu i potkošulju, a jutros nijedna nije bila potpuno suha. Ali kako su i tako mokre od znoja, nakon nekoliko kilometara nije veliki problem.
Stižem u Dubrovnik oko 15,30. Mokar k’o miš.
Mokar i umoran. Gotovo trideset i pet kilometara. Trideset i tri za Gospina sina Isusa i ostalo za Krešu. Navigacija me vodi okolo i pokazuje da još ima kilometer i pol. Gledam i vidim da ima mnogo ulica koje silaze s magistrale na Gajevu ulicu. Pokušam i vidim da su to vrlo, vrlo strme i uske stepenice. Ima ih mali milijun. Kolica poskakuju i guraju me naprijed. Jedva ih nekako kontroliram. Dolazim u tu ulicu. S jedne strane ulice broj 11, a s druge 64. Logično.
Krenem lijevo: Brojevi su sve manji i uskoro dođem do broja 44. Zvonim i vrata se otvore, a da me nitko i ne pita tko sam. Stepenice: Penjem se i ne vidim nikoga. Zovem.
– Gdje ste?
– Evo nas ovdje, čuje se ugodan ženski glas. Pojavi se mlada žena s osmijehom širokim kao rajska vrata.
– Tu smo. Samo dođite.
– Jeste li gladni? Žedni?
– Imate li pivo?
– Mislim da imam. Ako ne, otići ću u trgovinu i kupiti. Nije daleko.
Ima pivo. Ožujsko. Veliko. Bog me nije napustio. Ni Gospa.
– Ja sam Marija, kaže gazdarica.
Naravno.
Popijem pivo i idem brzo na tuširanje. Vraćam se uskoro i pričam s djedom Nikolom i Marijinim mužem Krešom. Imaju četvero djece: sin Nikša 21, kći Ivana 20, kći Antonija, te sin Lukša (Lucky Luke), koji je brži od svoje sjene. Jedno ljepše od drugoga. Jedno ljubaznije od drugoga.
Sve u svemu, divna obitelj. Podsjećaju me na pčelinjak. Svi rade usklađeno s ostalima, kao pčele. Svi pomažu jedni drugima i svatko od njih ima svoju specifičnu ulogu i odgovornosti.
Ivana me ujutro vozi do Staroga grada i kaže:
– Samo Vi zovite kad budete gotovi i ja ću doći po Vas.
Idem u agenciju gdje je moj Krešo kupio avionsku kartu i molim da mi isprintaju kartu. Vraćam se taksijem u Stari grad i idem na zidine. Kao da sam sudionik u seriji Game of Thrones. Divno.
Na ručak idem kod patra Pere, bratova poznanika i prijatelja. Nakon ručka vodi me na otok Lokrum. Tu sam nekad igrao nogomet.
Idem Stradunom i zovem Ivanu da dođe po mene. Osjetim nešto ispod noge i vidim da je to ženski sat. E, Ivana, to je za tebe.
Ivana dolazi uskoro i vozi me kući. Da, kući jer osjećam se baš tako.
Marija, ili Marina, kako je zove djed pa i njezina djeca (osim kad im nešto treba pa je zovu mama, mamice), kuha kao profesionalni kuhar pa uživam u jelu. Krešo dolazi s posla i pridružuje mi se. On je bio pomorski policajac, a sad je u mirovini iako ima samo 45 godina. Bio je u ratu pa mu se te godine računaju dvostruko. Sad radi ono što voli. Radi kao kapetan malog broda koji vozi turiste.
Svi rade. Možda i previše. Ali nisu nervozni i u kući se ne osjećaju tenzije. Pričam im o svojim dojmovima na ovom i prethodnim hodočašćima. Krešo mi ispriča o mladoj Nikolini, dvadeset godina mladoj djevojci, članu njihove obitelji, koja je naglo oboljela od leukemije i upravo se nalazi na liječenju u Zagrebu. Plačemo. Obojica. Marija pruža papirnate salvete kojima brišemo suze. Sve mogu podnijeti, kaže Krešo, ali kad djeca obole, to je užasno. Slažem se. I molim za Nikolinu.
Marija i Ivana poste sutradan za Nikolinino ozdravljenje. Ivana je jako blijeda navečer pa joj savjetujem da prestane postiti o kruhu i vodi. Ne sluša.
Antonija je frizerka i ošiša mi kosu. Nikša i Lukša su mi sredili wi-fi connection. Marija me hranila divnom hranom. A djed Nikola pričama o svom ocu koji je došao 1929. iz Bukovice kod Tomislavgrada u Dubrovnik bez igdje ičega i sagradio toliko toga.
Krešo me vozi na aerodrom u četvrtak ujutro.
Dragi moji novi prijatelji. Kako da vam zahvalim? Molim za vas i za vašu Nikolinu.
I volim vas. Neka vas Bog blagoslovi i Gospa čuva!
Ja vas nikada neću zaboraviti.
Tuš, pranje ono malo rublja koje mi je ostalo te kratki odmor.
Baš me briga hoće li majica sutra biti suha. Ne treba mi.
Ma, ljudi moji, je li moguće da sam na konačnom cilju!? Ne mogu vjerovati.
Ne mogu vjerovati da sutra ne moram pakirati kolica i žuriti s doručkom.
Epilog
Moja četiri hodočašća
Pješice: 6.742 kilometra. Ili 262 dana hodočašća (99, 72, 46 i 45). Kroz deset različitih zemalja. Četiri hodočašća od 2007. do 2015. godine. Različita, a ipak ista. Ili gotovo ista. Mijenjale su se zemlje, narodi, jezici i krajolici. I susreti. Koliko sam samo ljudi susreo na tim hodočašćima? Stotine? Tisuće? I svaki se susret urezao u pamćenje kao u kamen uklesan. Još čujem te glasove i vidim ozarena, začuđena lica puna nevjerice i divljenja. Još vidim hodočasnike ispred sebe kako teturaju od iznemoglosti, a pjevaju. Na svim mogućim jezicima.
Što ih vuče, gura? Što ih održava na nogama? To samo Bog zna. Jer ni oni to ne znaju. Već su odavno prekoračili svoje fizičke granice, a ipak nastavljaju dalje. Susretao sam mlade i stare, mršave i debele, zdrave i bolesne, hendikepirane i športaše. I svi idu naprijed. Ne da bi se natjecali jedni protiv drugih. Ili protiv sebe. I svi pomažu jedni drugima. I oslovljavaju se od prvoga trenutka s Ti. I povjeravaju jedni drugima stvari koje ni rođenom bratu nikada nisu ispričali. Jer oni su postali braća i sestre. Hodočasničko bratstvo. I oni koji su shrvani bolešću i moraju odlaziti kući, ne odustaju konačno, nego se ponovno vraćaju sljedeće godine i nastavljaju tamo gdje su stali. Koja ih to snaga vuče? Ne znam. Ne znam to ni nakon gotovo sedam tisuća kilometara hodočašća. A pokušao sam to odgonetnuti.
Prvo hodočašće od Luxembourga do Santiaga de Compostele ispunjenje je dugogodišnjega sna. U nadi da ću ponovno naći sebe. Drugo, neplanirano, od Luxembourga do Međugorja, bio je put kroz vrijeme i prostor. Vraćao sam se svojim korijenima. Treće, od Besançona u Francuskoj do Rima, posvetio sam oslobađanju hrvatskih generala. I posljednje moje hodočašće, kako sam tada bio odlučio… I onda se dogodi Marijanski zavjet za Domovinu. Hodočašće samo kroz Hrvatsku. Divno. I onda se dogodi da moj brat Ivan oboli od raka. Strašno. I eto mene, četvrti put, ponovno na putu. Bez ikakvih priprema. Pun vjere u Boga i Gospin zagovor, drhtavim nogama krećem u novu neizvjesnost.
Što me to vuče? Što me to gura i drži? Prolazim kroz prelijepe predjele Lijepe Naše. Tako različite. Tako divne. I susrećem ljude. Tako različite. Tako divne. Prolazio sam pješice kroz petnaestak država u Europi, što na hodočašćima, što na pripremama i svuda sam susretao dobre i ljubazne ljude. Ali takve ljude kao u Hrvatskoj nisam sreo nigdje drugdje. Mladi ili stari. Ženski ili muški. Siromašni ili bogati. Svi, ama baš svi imaju nešto zajedničko – veliko, plemenito srce. Toliko spremnosti za pomoć. Toliko topline i bliskosti nisam nigdje drugdje osjetio. Srce mi je često pucalo od ponosa i zahvalnosti.
A Hrvatska? Takvih krajolika na tako malome prostoru malo gdje ima. Mogao sam se zaustaviti na svakih stotinu metara i fotografirati te rajske predjele. Ta divlja ljepota uz more, pitomi brežuljci i šumovite planine Gorskoga kotara. Ta beskrajna slavonska ravnica. To more nebeski plavo…
A Hrvati? Nisu svjesni rajske ljepote u kojoj žive. Kukaju. Svi. Ili gotovo svi. Žale se na politiku i porez. Na nezaposlenost i male plaće. Na susjede koji im ne pomažu. Na sve i ništa. To im je najpopularniji nacionalni šport. Često mi se činilo da se natječu tko će više i jače kukati. Misle da je u susjeda trava zelenija. Čuju da su na zapadu plaće pet puta veće. Ali zaboravljaju ili ne znaju da je tamo i život toliko puta skuplji.
Ne živim tu i nemam pravo nikomu pametovati, ali u jedno sam siguran: Lako je u tuđinu otići, teško je ostati… I kada odeš, iz osobnog iskustva znam, možeš steći sva blaga ovoga svijeta, ali ćeš u tuđoj zemlji uvijek biti stranac. I uvijek ćeš u srcu osjećati žal za Domovinom i zavičajem.
Poslije moga trećeg hodočašća, onoga u Rim, kazao sam da je to moje posljednje hodočašće, a upravo sam obavio i četvrto. Tko zna? Bog zna. Uostalom, nije ni važno hoću li se opet nekamo zaputiti kao hodočasnik, jer što je drugo život nego hodočašće.
Hvala dragom Bogu i Gospi na svemu što sam doživio u Lijepoj Našoj od Aljmaša (19. kolovoza) do Dubrovnika (5. listopada 2015. godine)! Poglavito zahvaljujem na nezaboravnim susretima s toliko divnih osoba, koje su me svojim riječima i postupcima neizmjerno obogatile!
Hvala svima koji su moje hodočašće pratili svojom molitvom!
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević /Privatni album
