20. dan: ponedjeljak, 7. rujna 2015.
Karlovac – Generalski Stol
Jučer popodne Karlovac je bio pust. Tek neki prolaznik ili vozilo. Na terasama malobrojni gosti.
A jutros? Invazija. Invazija mladih ljudi koji idu u školu. Čuje se žamor i smijeh. I razgovor punim glasom. Dvije mlade djevojke žure. Jedna od njih govori drugoj:
– Ja sam njemu rekla: ili ti ostavi nju, ili je među nama sve gotovo.
Nisam čuo što joj je prijateljica odgovorila.
Dvije starije gospođe nešto dalje:
– Ma, ja sam za to dala dvanaest kuna, kaže jedna od njih.
Dva različita svijeta i različiti problemi. Drago mi je vidjeti toliko svijeta koji žuri ili na posao ili u školu. Grad je oživio i izgleda puno ljepše.
Ja ne žurim. Krenuo sam dosta rano, a etapa nije toliko duga.
Izlazim iz Karlovca. Nogostup je tu. Širok i u jako dobrom stanju. I tako sve do Duge Rese – osam i pol dugih kilometara. Takvo sam nešto vidio samo u Austriji. Taj nogostup u isto je vrijeme i biciklistička staza. Drago mi je vidjeti da ima mjesta na ovom planetu gdje automobil nije vladar i da pješaci i biciklisti mogu nesmetano cirkulirati.
Vrijeme je idealno, jedanaest stupnjeva. Obukao sam vestu, no nakon nekoliko kilometara skidam je jer sam se već ugrijao. Cesta je u početku jako prometna, no nakon što sam skrenuo prema Senju u Dugoj Resi, smiri se promet. Valjda je većina njih stigla na posao pa ih više nema na cesti.
Sad idem cestom jer nogostup-biciklistička staza više nije tu. No vozači su fer pa mi ostavljaju dovoljno mjesta. Nekolicina mi trubi i maše na pozdrav. Jako mi je to važno. Osjećam da su me prihvatili i da nisam samo smetnja na cesti.
U početku prevladava urbani krajolik, no što više napredujem, postaje sve zeleniji i ljepši. Cesta se blago penje i vijuga. Pokušavam prijeći na drugu stranu da izbjegnem unutarnji zavoj, ali je to vrlo teško jer se zavoji smjenjuju u vrlo kratkim razmacima.
U jednom trenutku pokušam prijeći s jedne strane ceste na drugu i primijetim u posljednjem trenutku automobil. Stanem. No vozač se također zaustavi i rukom mi pokaže da prijeđem na drugu stranu. Hrvati su divni ljudi. Većinom.
Na jednom od takvih zavoja idem desnom stranom i čujem kako neko veliko vozilo ide za mnom. Dajem mu rukom znak da može proći jer s druge strane nema nikoga. On se pak zaustavi u mojoj visini i čujem kako se vrata autobusa otvaraju.
Vozač me pita:
– Sprechen Sie Deutsch?
– Ja, ich tue das. Auch. Ali natucam malo i hrvatski, kažem.
– Dokle? Pa današnji cilj mi je Generalski Stol, a krajnji cilj Dubrovnik.
– Pješice?
– Pješice.
– Da vas malo povezem? Ne morate platiti.
– Ne hvala. Zaista ste ljubazni, ali ja pješačim. To je zavjetno hodočašće.
– E, svaka čast! Molite i za mene, kaže. A putnici u autobusu plješću. Osjećam se kao neka zvijezda.
Nešto kasnije sretnem taj autobus, koji se vraća i vozač trubi i maše na pozdrav.
Sav umor je nestao.
Molim. Molim. I još molim. I čak nakratko meditiram jer promet je jako rijedak.
Krešo mi javlja adresu sljedećeg prenoćišta u Ogulinu. Kaže da se ide glavnom cestom. E, to je dobro, velim ja.
– A da li na toj cesti piše da je zabranjen prolaz medvjedima? pitam ga.
– Ne, tamo piše da treba nositi laganu odjeću bez obzira na vrijeme, da ne bi pokvarili medi probavu, kaže Krešo.
Dolazim u Generalski Stol. Tko ova imena izmisli? pitam se. Ni generala ni stola. Ali moje prenoćište – Restoran Caffe Gea. Dok čekam sobu, popijem pivo na terasi.
Dobijem uskoro ključ i plaćam pivo. U međuvremenu se javi vlasnik i kaže mi da malo pričekam s tuširanjem jer oni griju na drva. No problemos, kažem. Dogovorimo se za večeru i doručak, a on mi još ponudi pivo na račun kuće. Lijepo je biti dobrodošao.
21.dan: utorak, 8. rujna 2015.
Generalski Stol – Ogulin
Svako sam jutro kao napeta puška. Već večer prije spakiram sve što se dade spakirati da ujutro ne gubim vrijeme s tim.
Doručak progutam bez ikakva apetita, jer tako rano nisam gladan. No treba tank napuniti energijom, kao automobil benzinom.
Doručak je u 7 sati, a u 7,20 već sam na putu. Hladno je. Jako hladno pa oblačim vestu. Hodam brzo da se ugrijem. Blagi je uspon dobrodošao za to. Sve je mirno. Ni automobila ni prolaznika osim mene.
Tražim bombon u džepu i…o shit! Zaboravio sam vratiti ključ od sobe. Što da radim? Da ih zovem pa da autom dođu po ključ ili da im ga pošaljem poštom?
Ma ni jedno ni drugo. Tko nema u glavi mora imati u nogama. I vratim se ja taj 1,5 km.
Vlasnik se čudi što sam se vratio. Ali drago mu je.
Po drugi put krenem. Ovog puta konačno, nadam se. Zavlačim ruke u džepove jer je vrlo hladno.
Krajolik je zaista lijep. Blagi mi uspon ne smeta da fotografiram. Dobro napredujem. Ipak pokušavam usporiti malo da se ne ispušem prerano.
Poneki automobil sad prođe. I neki policajac na motoru. Sretnem ga pa me nakon izvjesnog vremena sustigne. Drago mi je vidjeti ga. Nikad se ne zna kad može zatrebati.
Zaustavim se nakon tri i pol sata pješačenja na terasi nekoga kafića. Popijem kavu pa malo odmorim noge. Izujem tenisice i čarape i rashladim noge. Krećem nakon petnaestak minuta.
Prolazim kroz Oštarije. Neki čovjek radi u vrtu pa me pita otkud dolazim i kamo idem.
Pitam ga kako se ovdje živi.
– Ma, slabo, kaže. Mladi odlaze, a stari izumiru. Sve je na prodaju.
Nastavljam.
Zaustavim se pored nekoga starog mosta i ručam. Na suncu s vestom. Kako se vrijeme mijenja. Prije nekoliko dana znojio sam se na 35 stupnjeva u hladu.
Na izlazu iz Oštarija policajac stoji pored motora i mjeri brzinu automobila. Ugleda me na drugoj strani ceste i zove.
– Kuda?
Prijeđem na njegovu stranu ceste.
– Pa Vi pješačite cijeli dan, kaže mi.
– Da. I tako svaki dan.
Reče mi da me je cijelo jutro primjećivao dok je patrolirao cestom.
– Svaka čast, kaže.
Kažem mu da mi je drago vidjeti ga na cesti. Sigurnije se osjećam.
Ogulin. Nakon nešto više od dvadeset devet kilometara. Moj hotel. Mlada me žena dočeka s osmijehom.
Dajem joj osobnu iskaznicu.
– Gdje Vi ovo živite?
– U Luksemburgu.
– Nikad čula, kaže.
Pravim se da me to ljuti. A simpatično mi je kako to ona prizna bez imalo srama.
– A vi pješačite?
– Da.
– Odakle?
– Od Aljmaša do Dubrovnika.
– Aha!
– A znate li gdje je Aljmaš? pitam je.
– Ne. Ali znam gdje je Dubrovnik.
– Odlično.
Upisuje moje podatke i kaže da je djevojačko prezime njezine mame Jurčević i da je rođena u Bugojnu. Svašta. Popijemo piće zajedno i fotografiramo se. Kakva dobrodošlica!
Na zapadu bi ovo bilo nezamislivo.
22. dan: srijeda, 9. rujna 2015.
Ogulin – Vrbovsko
Ne žuri mi se jutros. Etapa je kratka, a Krešo mi reče da nema previše uspona. Jutarnja šetnja. Ništa više. Ali iskustvo mi govori da se ipak treba pripremiti na iznenađenja, i to ona neugodna. Međutim sve teče po planu. Snimam visoki vrh planine Klek sa svih mogućih mjesta. Nekako me privlači.
Krajolik je kao i onaj već odavno divan. Zelenilo lijevo, zelenilo desno. Zelenilo ispred i iza.
A promet nepostojeći. Divota.
Dolazim u Hreljin Ogulinski. Križanje. Lijevo prema Vrbovskom. Desno prema Vrbovskom bez dodatnih informacija. Uključim Navigon, koji sve zna. Čak i za hotele koji već deset godina više ne postoje.
Kaže mi da idem desno. Dobro.
Neki me automobil obiđe i zaustavi se ispred sljedeće kuće. Čovjek izlazi iz automobila i vidim da zna čitati jer ima novine u ruci, pa ga pitam kakva je razlika između ova dva puta.
– Ovaj desno Vam ide starom cestom i tu nema ništa osim šume. I medvjeda. Vi ste sami pa čovjek nikad ne zna što se može dogoditi. Ja Vam zaista preporučujem da idete ovom lijevom cestom. Tuda ćete prolaziti kroz naselja. Doduše jeste malo brdovitija, ali nije tako opasna.
I poslušam. Čovjek kao da zna što priča. Ma, idu mi na živce s tim svojim medvjedima. Skoro su mi utjerali strah u kosti. Pitam ga kad je on zadnji put vidio medvjeda.
– Ma, nisam ga ja vidio, ali sam čuo od jednog, koji pozna nekog, čiji rođak…
Šušnulo u grmu!
Ipak u nečemu je čovjek bio u pravu. Nakon nekoliko kilometara uzbrdica od 10% duga dva kilometra. I to će se prilično često ponavljati.
No krajolik je više nego divan. Snimam ga često. I ne brinem se jer udaljenost nije velika do mog cilja.
A imao je pravo čovjek što se tiče naselja. Prošao sam kroz – oba.
Doduše u prvom ni žive duše nisam vidio, a u drugome sam vidio jednu mačku.
Eto ti savjeta lokalnih ljudi.
Ma, ne brinem se. Uživam u krajoliku i snimam. I molim.
S vrha brda ugledam Vrbovsko. Navigon mi kaže da imam još dva kilometra do cilja. Zaustavim se pored neke ogromne zgrade, sjednem na zid i pojedem sendvič. Malo sam se ohladio, okrijepio pa nastavim polako nizbrdo.
Vidim s lijeve strane ceste neki spomenik. Mislim sveti Ante pa se približim. Ma kakav sveti Ante. To je spomenik narodnom heroju, nekom Savi ili tako nešto. S petokrakom.
Slikam ga da ne bih zaboravio.
Prolazim pored crkve i slijedim instrukcije Navigona. Brzo sam na cilju. Ispred velike kuće stoji čovjek i kaže da je on moj današnji domaćin.
Pokazuje mi sobu i kupaonicu pa me pita kamo idem dalje. Delnice, a onda dalje Trsat.
– Pa zašto idete u Delnice? To Vam je veliki obilazak. Idite do Vrata ili Fužina. To Vam je sigurno dvadeset pet kilometara kraće.
Donosi detaljnu kartu i pokazuje.
– Evo, Vi to pogledajte jer ja slabo vidim.
Gledam i vidim da se stari malo zabunio. Tamo gdje on kaže nema ceste. Treba obilaziti prema jugu umjesto prema sjeveru. Odustaje stari.
– Imate li Vi internet? pitam ga.
– Imam. I kazuje mi lozinku koja ne funkcionira. Zove nekoga pa mu ovaj kaže pravu lozinku. Izvrsno!
– Imate li pivo? usudim se pitati.
Otvori mi hladnjak pun piva, vode i bijelog vina.
Kao kod Alibabe.
Dogovorimo za večeru i doručak i ostavlja me u mojim odajama.
23. dan: četvrtak, 10. rujna 2015.
Vrbovsko – Delnice
Smrznuo sam se u Vrbovskom. Soba je u prizemlju, a ovdje, čini se, da griju kad već uveliko mrzne. Stavio sam još dvije deke na krevet i budim se nekoliko puta jer mi je hladno. Ustručavam se ići u kupatilo jer je ledeno. A moram.
U 7 sati gospođa servira doručak, kao što smo se dogovorili. Već u 7,06 krećem. Doručak sam progutao u nekoliko minuta.
Vani je užasno hladno. Žurim da se bar malo ugrijem. Pored crkve sam u nedoumci. Ispred mene cestovni putokaz prema Ravnoj Gori nadesno, a moj me Navigon šalje lijevo. Pitam neku gospođu i ona mi potvrdi da trebam slijediti putokaz. Ah, ta navigacija!
Spuštam se. Naglo. Jedan kilometar i sto visinskih metara. Nije dobro. Kad se ovako spušta, vjerojatno ću se morati ponovo penjati.
Moje su se slutnje, nažalost, obistinile. Penjem se uz jaku uzbrdicu – sedam dugih kilometara.
Brzo sam se ugrijao. I pregrijao. Znoj samo lije. A po leđima mi još uvijek hladno.
Uzbrdica je toliko strma da kolica više ne mogu vući, nego ih moram gurati. To mi je nešto lakše. Mučim se, no ipak snimam Vrbovsko dolje ispod.
Neki radnici rade na kući i jedan me od njih pita je li šetnjica ugodna.
– E, baš je šetnjica. Potvrdim. Raspituje se o mom hodočašću i kaže da je šteta što nisam bio tu prije dva dana jer su slavili Malu Gospu.
Poželi mi ipak sretan put pa nastavim.
Kad misliš da uspona više nema, ima ga još. I još. I još više.
Ipak svemu dođe kraj. Pa i ovom usponu. Ulazim u Ravnu Goru. Srećom, ime je zaslužila. Ravna je. Zaustavljam se na izlazu i pojedem sendvič. Sendvič koji sam sam napravio od dvije normalne kriške kruha i pola omleta, koji sam jutros dobio.
E, da à propos sendvič u Hrvatskoj: to vam je pola kile kruha razrezano po dužini i unutra malo sira ili salame. Da je baguette, bilo bi dobro. Ali ovako ne. Odustao sam tražiti od domaćica sendvič.
Put se lagano penje, ali ne previše. Uživam. Još imam deset kilometara, a nisam umoran. Doduše jučer sam zadobio prvi žulj, koji sam sinoć i jutros pokušao sanirati, ali me još muči pa sam ga ponovno probušio i stavio novi compeed flaster.
Ravnica i blagi spust, zadnjih pet kilometara.
Radnici na cesti vuku nove bijele crte i pitaju me odakle i kamo. I čija mi je ta druga zastavica. Žele mi sretan put.
Vrh. 847 metara nadmorske visine. A dolje u dolini ispod mene Delnice. Pogled je divan. Crveni krovovi vire iz zelenila.
Neki se automobil zaustavi i mladi čovjek izlazi iz njega. Pita me i on otkuda i kamo. Nudi mi prijevoz. To je Alen iz Rijeke. Jako simpatičan i radoznao. Kaže da skoro ništa ne zna o Luksemburgu pa mu malo o toj zemlji pričam. Ipak on zna više o Liksemburgu nego mnogi drugi. Slikamo se. Pravimo selfije, kako se to kaže na novom hrvatskom.
Zaželimo jedan drugom sve najbolje.
Osjećam se divno. I to valjda vozači osjećaju pa mi mnogi trube na pozdrav.
Ulazim u Delnice. I tu sam u hotelu. Sobica je jako mala, ali to je za jednu noć pa se ne brinem. Šaljem Marianni poruku da sam stigao, no ne odgovara.
Tuširam se i perem rublje. Ovo od danas te ono od jučer. Vješam u kupaonici gdje god ima mjesta. I dok se saginjem ispod umivaonika da stavim neku plastiku u košaru za smeće, okliznem se na mokrom podu i padnem na leđa. Udarim u plastični zid tuša, koji se slomi i jedan me komad poreže po nozi. E, to mi se dosada nikad nije dogodilo.
Dezinficiram ogrebotinu na nozi i stavljam flaster. Oblačim se i silazim na recepciju. Kažem što se dogodilo i čovjek me pita želim li drugu sobu.
– Ma, ne. Ostajem jednu noć i ne da mi se sad sve kupiti i nositi u drugu sobu.
– Glavno da je vaša glava cijela, kaže mi još.
– Točno.
Noć u Delnicama 10./11. rujna
Sinoć kasno telefonira mi jedna prijateljica iz Francuske i kroz jecaje reče da joj je mama, koja je prije osam godina operirala rak na dojki, jučer dobila rezultat analize krvi i tumorski su markeri dvostruko veći nego prije godinu dana.
– Možeš li i za nju malo pješačiti? Molim te.
Ona ne rabi riječ hodočastiti jer ne vjeruje u Boga.
– Naravno da hoću. Nego, čudi me da to od mene tražiš jer znam da ti u to ne vjeruješ!
– ALI TI VJERUJEŠ! zavika.
– O, draga prijateljice, i ti vjeruješ, samo toga nisi svjesna. Vidiš kako mu se obraćaš preko mene kad se nađeš u teškoj situaciji.
Molio sam dugo Gospu, majku svih nas, da se zauzme kod svog sina za majku moje prijateljice.
A prijateljici sam noćas oko 2 sata poslao poruku da ću današnju etapu posvetiti njezinoj majci i da ću je se sjetiti u svojim dnevnim molitvama.
Molite se i vi za nju. Kao što se ja molim za sve vas.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević /Privatni album
