**Propušteni poziv**Utorak, 14:00. Radni dan, sastanci, obaveze. Moja majka nikad ne zove u to doba. Zna pravila: ako nije hitno – poruka. Kad sam vidio njeno ime na ekranu, srce mi je preskočilo. Pomislio sam na najgore: pad, bolnica, prevarant…
Nazvao sam odmah. Glas joj je bio tih, tanji nego što ga pamtim:
„Sine… žao mi je što te ometam. Auto neće da upali, a ostava prazna. Ne znam kako ću kroz sedmicu.“
Osjetio sam olakšanje – pa opet nervozu. Namirnice? Usred posla? Ja, 52 godine, krediti, djeca na fakultetu, lijekovi koje zaboravljam… Nisam imao vremena za mlijeko i hljeb.
„Poslat ću dostavu, mama. Ne moraš nigdje.“
Tišina. Pa šapat: „Ali teška je dostava… i htjela sam ti pokazati oluke, opet se začepljuju.“
Uzdahnuo sam, već na rubu strpljenja. „Dobro. Dolazim. Daj mi sat.“
Vozio sam prema kući u kojoj sam odrastao. Ulica pusta, kapije zahrđale, cvijeće zaraslo. Ušao sam bez kucanja. Ona je sjedila za kuhinjskim stolom, torbica u krilu, kao da čeka autobus.„Gdje je spisak?“ upitah, gledajući na sat.
Ruke su joj drhtale dok je pružala papir. Četiri stavke:
– Kruške
– Čaj
– Žarulje
– Da sjedim malo sa sinom
Stao sam. Pročitao opet. „Da sjedim malo sa sinom.“
Glava mi se spustila. „Žao mi je“, rekla je. „Auto radi. Hrane ima. Samo… nisam znala kako da te nagovorim da dođeš. Kuća je tiha. Nekad prođu tri dana da ne čujem ljudski glas.“
To je bila moja majka – žena koja je radila duple smjene da mi kupi prvi kompjuter. Koja je sjedila na tribinama svake utakmice. Njegovala oca kroz bolest. Nikad nije tražila ništa. A sad je izmislila kvar na autu da me vidi.
Sjeo sam na staru stolicu. Ugasio telefon. Uzeo joj ruku.„Ne idemo nigdje, mama. Pravimo čaj. Pričaj mi o komšijama, o bašti…“
Lice joj se ozarilo. „Kupila sam one kekse što voliš. Čekaju već tri sedmice.“
Tri sedmice je čekala.
Ostao sam tri sata. Slab čaj, ustajali keksi. Priče o vjevericama, komšijama, o ocu. Nisam prekidao. Samo sam slušao. Vidio sam je – stvarno je vidio.
Shvatio sam: naši roditelji nisu gladni hrane. Gladni su svjedoka. Da ih neko vidi. Da znaju da još vrijede.
Kad sam krenuo, rekla je: „Najljepši dan u dugo vremena.“
Vozio sam kući u tišini. Razmišljao o svim pozivima koje sam ignorisao jer sam bio „prezauzet“. O svim noćima kad je sjedila sama.Život ne usporava. Samo juri. A oni polako nestaju u tišini.
Zato – kad vas nazovu zbog sitnica, znajte: nije o stvarima. To je signal. Vapaj sa pustog otoka.
Odgovorite. Sjednite za stari sto. Pojedite kekse.
Jer doći će dan kad ćete vi nazvati… a telefon će samo zvoniti.
Ne čekajte sprovod da shvatite šta je zaista važno. 
Bosnianux/FB
