40. dan: nedjelja, 27. rujna 2015.
Primošten – Trogir
E, dragi moji, jutros nisam u dobroj formi. Prilično sam dobro spavao i dizao se samo dva puta, ali jedva se prisilim izvući se iz kreveta.
Povučem se za kosu i izvučem se nekako.
Doručak u 7, ali već deset minuta prije 7 restoran je pun Francuza. Žurim jer je etapa duga. Krešo je primijetio – što su etape kraće, to su moji tekstovi dulji pa mu je valjda dosadilo čitati te dugačke tekstove i stavio mi etapu od trideset i četiri kilometra.
Ne ide jutros. List lijeve noge, gdje mi je prošle godine puknuo mišić dok sam zajedno sa suprugom skakao po kamenju na Korzici, boli me. A aduktori na desnoj bole još više. Aja!
Kako ono Thompson pjeva: Stari se… (A mislio sam da on to pjeva samo u svoje ime.)
Vučem se kao prebijena mačka. Ako ovako bude do Trogira, bit će patnje.
Ne smijem dramatizirati jer će se Marija opet rasplakati.
Buljim u cestu dva metra ispred sebe i hodam. Pokušavam praviti kraće korake i to pomaže. Sad hodam kao geiša u kimonu. Ovako neću nikad stići na cilj. Inače uživam u pješačenju i to mi je kao meditacija. Ali jutros je tortura.
Ne usudim se pogledati koliko sam prepješačio i koliko mi je još ostalo da se ne obeshrabrim još više.
Prisjetim se što je Adrien Ries, Luksemburžanin, koji je i “kriv” za sva ova moja hodočašća, jer me on ponukao svojom knjigom da hodočastim, ispričao.
Bilo je to negdje na jugu Francuske, nakon 1000 kilometra pješačenja.
Vukao je i on teške noge i patio. Neki dečko naiđe biciklom i pita ga:
– Ide li?
– Ma, slabo. Jutros mi baš ne ide dobro.
– A odakle pješačiš?
– Od Luksemburga.
– A gdje je to?
– Pa još sjevernije od Pariza i udaljeno tisuću kilometara.
– Pa onda si morao hodati cijelu noć da stigneš dovde, kaže dečko.
Ugledam neki kafić i iako nije vrijeme, zaustavim se. Naručim kavu i Jamnicu.
Vlasnica kafića se raspituje.
– Pa zar Vas nije strah sam pješačiti? Gdje spavate? Jeste li se zavjetovali nekom svecu?
– Ne, zavjetovao sam se Gospi.
– Pa zašto onda niste krenuli u Međugorje?
– Je li vam Dubrovnik cilj? Koja je Gospa u Dubrovniku?
Ona ista Gospa, koja me pratila od Aljmaša. Ona ista koja se slavi u Mariji Bistrici i na Trsatu. Ona ista koja se slavi u Međugorju, Lourdesu i Fatimi.
Za mene postoji samo jedna Gospa i ja je tako prizivam i molim.
Ispričam joj zgodu s ćukom u Đulovcu, kad sam molio Gospu da ćuki nađem utočište. Ispričam joj i svrhu svoga zavjeta te kako je moj brat Ivan nedugo nakon operacije pješačio sa mnom do Trsata.
– Vidite, gospođo. Tako Gospa pomaže. Ali treba VJEROVATI.
– Znate što, zatvaram kafić i idem na misu, kaže. Toliko lijepih riječi nisam odavno čula. Vas je poslala Gospa.
Idem dalje. Bolovi su nestali. Kao da lebdim. O, Gospe, hvala ti! Opet si mi poslala anđela. Ili si mene poslala kao anđela. Hvala ti.
Kilometri promiču. Krajolik nije onako veličanstven kao jučer, ali ipak divan. Fotografiram.
Trogir. Prolazim uskim ulicama koje su jedva šire od mojih kolica. I hotel. Soba je na trećem katu, a lifta nema.
– Može li jedno pivo prije nego odem u sobu?
– Može, kaže mladić, sin vlasnika. Ja ću Vam pomoći ponijeti kolica uza stepenice.
Ma, što pomoći, odnese on kolica sam.
Nakon tuša, telefon zvoni. Onaj hrvatski. Javlja se Marijan Rusan iz Porta kod Karlobaga.
– Dokle ste stigli? Kako je bilo? Jeste pokisli? Umorni?
Kaže da me njegov sin prati na facebooku, ali, eto, on je bio nestrpljiv pa je nazvao. Divno iznenađenje.
– Javite se malo češće, kaže.
Obećam.
I kažem mu da sam Kreši poklonio sedam dana odmora s njegovom obitelji kod njih. Krešo će se javiti na proljeće i dogovoriti za termin.
– A ima li on sličan karakter kao Vi? pita me.
– Ma, on mi je obitelj. Nešto malo mlađi, ima smisao za humor, i divnu suprugu i djecu.
– E, onda je dobrodošao, kaže Marijan.
41. dan: ponedjeljak, 28. rujna 2015.
Trogir – Split
Idem na recepciju već u 6,30, iako znam da je doručak u 7 sati.
Pokušavam staviti slike na facebook jer sinoć i nakon nekoliko pokušaja nisam uspio. Sad funkcionira, barem donekle. I tekst, koji je Ivan pregledao i vratio, mogu staviti na facebook.
Čujem neke ženske glasove izvana, ali riječi su nerazgovijetne.
U 6,55 vanjska se vrata otvaraju i tri žene ulaze.
– Ajme, pa što nam se niste javili? Vjerojatno ste nas čuli.
– Da, čuo sam glasove, ali što ja znam tko je. Ionako sam sišao prije zbog interneta, koji u sobi ne funkcionira.
– Evo, sad ćemo mi pripremiti doručak.
„Sad“ je relativan pojam, jer ta priprema ipak traje prilično dugo.
– Vama se ne žuri? kaže jedna od njih, očito šefica.
– Ma, žuri mi se itekako, jer današnja je etapa do Splita duga.
– I to Vam je dugo? Pa, za pola sata možete stići u Split.
– Da, autom, ali ja pješačim. I pokažem joj svoja kolica.
– A ja mislila da su to dječja kolica.
Požuri malo i raspituje se o mome hodočašću.
– Hoćete omlet, jer treba Vam energija za pješačenje?
– Može, rado.
Vraća se nakon nekoliko trenutaka.
– Može mali omlet? Imamo samo jedno jaje.
– Bolje jedno nego nijedno.
Donese omlet i čini mi se da je velik.
– Ovo je omlet od jednog jajeta?
– Da. Nojevo jaje, smije se.
Ona bi još ćakulala, ali meni se žuri. Ipak mi ispriča da je njezin otac nedavno umro od raka na plućima. I reče mi da ne ide često u crkvu jer u Rogoznici nema crkve.
Dajem joj tekst one molitve Gospi koji mi je Ivan neki dan poslao. Ja sam ga prepisao i naučio napamet. Evo, pomolite se Gospi svaki dan ovom molitvom i bit će Vam lakše.
Uzima listić i čita. Baš je divna molitva. I kratka.
Plaćam. Cijena je sobe paprena za hotel s dvije zvjezdice – petsto kuna.
– Ma, ja ću Vama dati popust. Platite četiristo kuna, to je dovoljno.
Pusa, osmijeh i stisak ruke.
– Neka Vas Gospa prati! kaže.
– I Vas neka čuva, uljepšali ste mi ovo rano jutro.
– I Vi meni.
Stvarno imam uspjeha kod tih Hrvatica. Haha! Znam, Krešo! Ne moraš to komentirati.
Vjetar, valjda bura koja se spušta s Kozjaka, puše mi u lice i na mahove je toliko snažna da me potpuno zaustavi. Sagnem se i guram kao kroz vodu.
Sjećam se kad smo kao klinci išli uz Bobaru u školu. Osam kilometara zimi, uz buru. Znalo je biti i do minus dvadeset pet stupnjeva.
Dobro mi je došla ta škola. Sad je apliciram.
Prolazim kroz Kaštela. Kasnije sam saznao da ih ima sedam. Nije baš lijepo, ali barem ima nogostup pa ne moram paziti na vozila.
Dobro napredujem. Uzeo sam jutros jedan dafalgan (protiv bolova) pa me noge ne bole.
Zaustavim se u 11,30 na nekoj autobusnoj postaji i pojedem sendvič. Neki čovjek hoda okolo jako dugo i na kraju dođe do mene.
– Hoće li? pita.
– Hoće, hoće. Sad sam se okrijepio pa mogu nastaviti.
– A Vi? Čekate autobus?
– Da.
Pa dva su se autobusa u međuvremenu ovdje zaustavila.
– Da, ali to su gradski autobusi, u kojima karta stoji dvanaest kuna, a ja čekam privatnika, koji naplaćuje pet kuna za isti put.
Split. Mnoštvo automobila. Slijedim svoj Navigon. Još šest kilometara kroz grad. Užas jedan.
Dolazim do nekog tunela i mislim da je to, kao u Šibeniku, stotinjak metara dugo. Malo morgen. Duže od kilometra. Buka. Trubljenje. Nogostup je jedva dovoljno širok za moja kolica. E, moj Slavko. I nakon toliko putovanja ništa nisi naučio.
Uf, vidim svjetlo na kraju tunela – doslovce. Spašen.
Hotel je tu na nekoliko stotina metara. Udobna soba, tuš i internet. Kakav luksuz nakon više od dvadeset devet kilometara pješačenja. Danas sam dostigao 1.018 (slovima: tisuću i osamnaest) kilometara otkad sam krenuo iz Aljmaša. To zaslužuje jedno veliko pivo. Uzdravlje!
42. dan: utorak, 29. rujna 2015.
Split – Stanići
Slijedim upute Navigona sve dok me ne odvede pred onaj jučerašnji tunel. E, neću još jedanput. Čak ni ja nisam toliko lud.
Neka se gospođa sprema prijeći preko ceste pa je pitam kako mogu izbjeći ovaj tunel.
– Nikako.
Pokuša mi objasniti kako ću doći do ceste koja vodi prema Omišu, ali ne razumijem logiku pa se vraćam u hotel i mlada mi recepcionarka objasni tako da shvatim kuda treba ići.
Prolazim Rivom i pitam jednoga čovjeka kako dalje.
– E, to Vam je udaljeno tri kilometra, brajo moj, kaže.
Čak tri kilometra? Nastavim. Negdje na vrhu brijega, kojim sam se popeo, na semaforu me neki čovjek pita:
– Je li istina to što stoji na ovom papiru? (Hodočašće Aljmaš – Dubrovnik).
– Živa istina. Krsti se čovik livom priko desne.
– E, svašta sam vidio, ali takvo nešto još nisam.
Ide sa mnom do svoga stana i pričamo. Ustvari on priča, a ja slušam. Ako Milanović opet pobijedi, ja se selim iz Hrvatske. Odobravam mu i rastanemo se.
Cesta odjedanput postaje autocesta. Srećom ima puteljak za pješake iako je u prilično lošem stanju. Dugo tako hodam dok se cesta nije ponovno suzila u Podstrani. Neki čovjek stoji na nogostupu i pita me kamo to idem.
– Mogu li Vas fotografirati? pita i ime i zapisuje. Sretan Vam put. Neka Vas Bog blagoslovi!
U 11,30 zaustavim se u Dugom Ratu u jednom kafiću i popijem kavu i Jamnicu uza svoj sendvič.
– Hoćete naplatiti, molim Vas?
– Ne, sve je u redu, kaže vlasnik. Sretno i molite se za mene.
U Omišu popijem pivo jer nisam siguran da ću kod privatnika dobiti pivo.
Dolazim u Staniće oko 15 sati. Sjedim s gazdaricom na terasi i pričamo. Rodom je iz Zenice. Došli su kao izbjeglice s jednim koferom, a sad imaju devet stanova za izdavanje.
Pijem s njima poslije, kad se muž vratio s posla, kavu i rakiju. Gospođa mi napravila sarmu i donijela mi je u sobu. Baš je dobra.
Nema vina, ali ni mineralna nije loša.
43. dan: srijeda, 30. rujna 2015.
Stanići – Makarska
„Prijatelji, je l’ vam žao?
Rastanak se primakao,
Primakao, primakao,
Rastanak se primakao.”
Cijelo mi jutro ta popijevka iz nekoga drugog vremena prolazi glavom. Vjerojatno nakon što sam pročitao Marijin i Krešin komentar jutros.
No i druge mi slike prolaze glavom. Susreti s ljudima često su vrlo dojmljivi. A ja, koji sam jako osjećajan, to doživljavam veoma intenzivno.
Ispričao sam jučer da sam jeo sarmu (nakon milijun godina) i bila je zaista fantastična. Rekao sam i da nisam dobio vina nego mineralnu vodu.
No najvažnije nisam ispričao. Evo te priče. Priče koju možete čuti samo ako SLUŠATE.
Dolazim u jedno malo mjesto nakon šest i pol sati i tridest i četiri kilometra pješačenja. Umoran i znojan. I željan toplog tuša. I hladnog piva. Gospođa me dočeka i ponudi mi da sjednem za stol na terasi. I to je sve. Ne nudi mi ni pivo ni kavu.
Ali nudi mi nešto neizmjerno. Nudi mi svoju dušu. Svoje srce. Svoje bolove mi nudi. Svoju životnu priču. Priču punu tragike. Priču ispunjenu izbjeglištvom i stresovima. Priču punu razočaranja i nade. Priču kakvu samo život zna ispričati.
Slušam i gledam. Ona kao da je samo čekala da ja dođem pa da počne svoju priču pričati. Zgrčila se na toj stolici, dok prstima prelazi preko svog ili mog telefona, a mišić ispod desnog oka titra. A glas drhti.
Priča je to koja se može često čuti, ali koja je ipak jedinstvena jer je osoba koja preda mnom sjedi jedinstvena.
Boluje od bolesti prouzrokovane stresom i koja joj onemogućuje boravak na suncu. Ali ona boluje od još teže bolesti – od nedostatka poštovanja i ljubavi.
Ima muža i dvoje djece. I SVE-KR(I)VU. Izgleda da odatle sve proizlazi.
Muž nije na njezinoj strani u tom okršaju majke i supruge, nego na strani majke, kao što to i dolikuje pravom Bosancu.
– Nikad mi nije rekao da me voli, kaže.
A on kad priča o svojoj supruzi, ne imenuje ju nego kaže – ona.
Slušam i gledam. I smrzavam se. Oblačim vestu. I slušam. Zgrčena, drhtavim glasom i prstima priča svoju životnu priču.
A imaju sve uvjete da budu sretni. Došli su s jednim velikim ništa, a sad imaju veliku kuću s devet apartmana koje izdaju. I nisu sretni. Sjetim se one obitelji Rusan u Portu. Kako su oni sretni i zadovoljni onim što imaju.
Gospe draga, kakvu si mi to ulogu danas dodijelila? Utješitelj i ispovjednik! A to prelazi moje mogućnosti. Jer ja mogu samo ponuditi rame za plakanje. I vlastite suze. I molitve. I tek poneku sugestiju, jer ne dajem savjete. Mrzim ih primati pa ih i ne dajem.
Hladno mi je. Smrzavam se. Imam kratke hlače i noge su mi kao led. Priznajem joj da mi je hladno. Vodi me u sobu i kaže da će mi skuhati kavu kad se istuširam.
Silazim u njihov dnevni boravak i nađem njezina sina i muža. Obojica vrlo simpatična. Moja govorljiva gazdarica šuti kao zalivena. A muž je oslovljava sa ona. A psa imenuje.
Pijemo kavu i rakiju. I pričamo. O svemu i svačemu.
U zraku tenzije, koje me muče. Ja sam na to preosjetljiv.
– Mogu Vam ja donijeti večeru u vašu sobu, ponudi gazdarica.
– Odlično.
Idem u sobu i nekoliko trenutaka kasnije evo gazdarice sa sarmom – 4 ogromne sarme. I pire krumpir. U čaši mineralna voda.
Gazdarica me gleda izgubljenim pogledom. Naš razgovor nismo završili.
Zagrlim je i poljubim u čelo. I nudim rame za plakanje. Jecaji i suze. Bježi. Muž je čeka dolje.
Jedem sarmu, koja je fantastična. I prolijevam mineralnu u umivaonik. Tako bih rado popio čašu vina.
Molim. Molim Gospu da gazdarici pomogne naći pravi put i prihvatiti ga.
Dugo, dugo ne mogu zaspati.
Gospe, molim te poštedi me ovakvih situacija. Ja sam slabašan i neuk za takve stvari. Kako da pomognem?
Ujutro dobijem pladanj s jajima, sirom, salamom, kobasicom i toplim uštipcima.
Muž to donosi u moju sobu. Tenzije kao da su malo splasnule.
– Ništa nije slučajno, kaže gazdarica dok se opraštamo. Ni Vaš posjet nije slučajan.
Što da kažem, Gospe? Što da kažem?
Idem, a u meni praznina. Molim za nju i njezinu obitelj. Gospe, molim te, daj joj snage i hrabrosti izabrati pravi put i slijediti ga. Molim te.
Zaustavim se u Brelima u nekom kafiću. I šaljem joj SMS poruku. „Kako se osjećate jutros?“ pitam. „Jeste li pokušali razgovarati s mužem i svekrvom?“
„Evo, ja sjedim sa svoje dvije susjede i plačemo. Plačemo zbog svega što se jučer dogodilo. A sad plačemo još više zbog vaše poruke.“
„Moje bi Vas susjede tako rado upoznale nakon što sam im ja ispričala naš susret.“
„Pa dođite u Makarsku na kavu.“ I dogovorimo se naći se na rivi. One će na misu u svetište Vepric pa će poslije toga doći na rivu.
I dolaze. Misa je tek u 6 sati pa smo se sreli nešto ranije. Gazdarica, koja je u međuvremenu pročitala moje dojmove na facebooku o mineralnoj vodi, donijela bocu vina. I epilog priče.
– Ma, Vaše su molitve tako jake, kaže. Ja sam se sinoć osjećala nepobjedivom.
– I razgovarala sam s mužem i svekrvom. I muž me na kraju zagrlio i rekao da me voli, što nikad, nikad dosad nije učinio.
A njezina prijateljica potvrdi da toga čovjeka nikada dosad nije vidjela tako sretna.
Gospe. O, Gospe! Kakvu si mi ulogu namijenila? Ja sam nitko i ništa. Ali s Tobom sam nepobjediv.
MOLITVA NAŠOJ GOSPI LURDSKOJ (Vepric)
(za bolesnu osobu)
Neporočna Djevice, evo nas ponizno i pobožno skupljenih
pred Tvojim oltarom,
kao Bernardica na podnožju blagoslovljene Špilje,
gdje si se Ti udostojala vidljivo prikazati,
da navijestiš sinovima Tvojim
pokoru i oproštenje. Mi smo sretni što možemo trpjeti
da zadovoljimo za grijehe naše i naših bližnjih.
Tako i bolesnik, za kojeg se mi molimo,
pripravan piti gorki kalež pokore,
ali uza sve to ne očajava u oproštenju.
Mi se ufamo da će dragi Isus po Tvojem zagovoru sačuvati u njemu
zdravlje duhovno i dati mu također zdravlje tjelesno.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević /Privatni album
