24. dan: petak. 11. rujna 2015.
Delnice – Hreljin
Pogledam kroz prozor u 6 sati i vidim da je oblačno. Provjerim na aplikaciji i kaže mi da će danas biti oblačno, bez kiše. Dobro. Obuvam tenisice.
Doručak u 7 sati. Pogledam kroz prozor restorana i vidim da ljudi nose kišobrane. Oh, shit! Preobuvanje na recepciji.
Krećem u 7,30. Kiša pada prilično jako. A magla je tako gusta da se ne vidi više od pedeset metara. Nadam se da će vozači na vrijeme uočiti crveni kišobran i crvenu vestu koju nosim.
Nakon nekoliko kilometara ravnice cesta se počne penjati. Neprimjetno. To se zove lažna ravnica. Misliš da je ravno, a kad hodaš ili voziš bicikl, primijetiš da je ipak uzbrdica.
Ta blaga uzbrdica traje desetak kilometara. Ponekad se magla na trenutak povuče pa vidim dolinu ispod sebe i sela. Divno.
Na vrhu sam. 897 metara nadmorske visine. A onda spust. Također blag i beskrajan.
Na dnu cesta skreće nalijevo prema Fužinama. Još devetnaest kilometara, kaže moj Navigon. On blage veze nema gdje se mi nalazimo.
Zaustavim se i pojedem sendvič. Nakon gotovo četiri sata pješačenja ulazim u Fužine. Nekoliko terasa, sve prepune ljudi koji sjede i uživaju u piću. Zaista im zavidim. Razmišljam o tome da se zaustavim i napunim telefon, koji je spao na 40%, a baterijski punjač također mi se ispraznio.
Daleko sam još do cilja, iako Navigon odjedanput kaže da imam još četrnaest kilometara. U nekoliko stotina metara pet kilometara razlike.
Odlučim nastaviti, nadajući se da će baterija izdržati ili da ću u nekom od sljedećih sela naići na neki kafić.
Ponovno uspon. Dvojica me biciklista preteknu i pozdrave. Napreduju jedva malo brže od mene. Ali napreduju.
Vrh. Negdje oko 900 metara nadmorske visine.
A sada spust prema moru. Najprije 7%, a onda 17%
Ulazim u Zlobin. Tabla najavljuje da tu ima kafić. Odlično. Baterija na iPhonu spala na 20 % pa ću se zaustaviti i napuniti je.
Neki čovjek stoji ispred kuće pa ga pitam gdje je taj kafić.
– Zatvoren prije mjesec dana, kaže.
Što sad? Zamolim čovjeka da mi dopusti napuniti telefon kod njega i on pristane. Još mi servira divan sok od jabuka. I životnu priču. Jednu od stotina koje sam čuo i koja toliko sliči na ostale.
Zahvalim i krenem. Nizbrdo. Nizbrdo. Pa još nizbrdo. Ugledam more, ali je još vrlo daleko.
Ipak se na kraju nađem u Hreljinu. Slijedim Navigon koji me dovede do kuće s brojem 159. Velika zgrada. Zvonim. Nitko se ne javlja. Pokušam ponovno. Isti rezultat.
Zovem domaćicu i kažem joj da stojim pred njezinom kućom.
– Ne, Vi niste pred mojom kućom.
– Kako nisam? To je broj 159.
– E, da, ali u Hreljinu postoje dvije kuće s tim brojem. Moja je gore na brijegu, oko kilometar i pol, samo krenite uzbrdo i naći ćete me uskoro.
– Ne, gospođo. Ja sam propješačio danas više od trideset osam kilometara i to mi je više nego dovoljno. Budite ljubazni pa dođite po mene autom ili ću ja zvati taksi i otići u hotel.
– Dobro, kaže. Doći ću po Vas.
I dolazi. Vozi me uzbrdo ulicom kojom sam ja malo prije sišao. Prolazio sam pored njezine kuće. Eto, da ste me odmah nazvali…
Everybody is a clown.
Subota, 12. rujna 2015.
Hreljin – Trsat
Dogovorio sam se s Ivanom da se nađemo pred hreljinskom crkvom u 8,15.
Silazim strmom cestom i zovem ga. Kaže da je već na putu taksijem. Dok s njim pričam, gledam u crkvu pred kojom se trebamo naći.
Odjedanput shvatim da crkve više nema ispred mene. Upitam nekog čovjeka i on mi kaže da sam prošao pored nje. Vraćam se tih nekoliko metara i čekam da se Ivan pojavi. Evo ga nakon nekoliko minuta.
Krenemo zajedno. Tražimo pravi ritam i nakon nekoliko stotina metara uskladimo brzinu. Prolazimo uskim ulicama između starih i novih kuća. Ponekad se moramo zaustaviti i propustiti poneki automobil jer nogostupa nema.
Ivan nije popio kavu pa tražimo kafić, ali bezuspješno. Dolazimo do neke velike zgrade koja izgleda kao škola ili općina. No ugledamo da tu izdaju apartmane.
Pa, možda bismo ovdje mogli dobiti kavu, kaže Ivan i trči prema čovjeku koji stoji ispred zgrade. Pita Ivan može li se tu dobit kava i vlasnik reče da nemaju kafića, ali za tako umorne pješake skuhat će se dvije kave. Reče mladoj djevojci na recepciji da nam napravi kavu, što ona i učini. Pita nas vlasnik otkuda i kamo.
Nastavimo. I nakon jednog kilometra otprilike naiđemo na kafić. Svratimo, popijemo još po jednu kavu i pojedemo sendvič, koji je Ivan ponio od kuće.
Put se ponekad penje, što Ivana veseli jer kaže da je u Slavoniji najviše brdo tikva. Čudim se kako Ivan dobro pješači. Kao neki mladić.
Stižemo na Trsat oko jedan sat. Penjemo se na deveti kat, gdje se nalazi naš stan.
Osvježimo se i nakon kratkog odmora silazimo u grad.
Na putu prema nekoj sportskoj trgovini zaustavimo se na jednoj terasi i pregledavamo slike koje smo jutros snimili. Lijepe su, a jedna, koju je Ivan snimio, čudesno je lijepa. Ivan ju je nazvao Svjetlom Kristovim obasjan.
Dođemo do trgovačkog centra, gdje kupim čarape, znojnicu te još neke sitnice.
Idemo na terasu i zovemo sestru Ljubu. Kaže da će njezin Mijo uskoro doći po nas autom i dovesti nas kod nje. To se uskoro i dogodi.
Tamo je Ljuba, Neva, Morena, Stevica i Mijo. Dugo pričamo i nakon večere Mijo nas vozi na Trsat.
MOLITVA MAJCI BOŽJOJ TRSATSKOJ
Bezgrješna Djevice Marijo, Majko Isusova i naša Majko!
Na našem Trsatu, Ti kao Majka Milosti,
svim Isusovim vjernicima iskazuješ majčinsku ljubav
i tako izvršavaš oporuku svoga božanskog Sina
koji nas je, umirući na križu, povjerio Tebi.
Ponizno Te molimo, sa svim narodom Božjim,
da budeš naša sućutna i samilosna Majka,
Čuvarica i Zaštitnica naša.
Iz ovoga Trsatskog svetišta blagoslovi sve nas,
naše obitelji, roditelje i djecu, djedove i bake, mladiće i djevojke.
S Tobom ujedinjene u vjeri neka naše obitelji napreduju
u miru i zajedništvu, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
na dobro i rast Crkve i naše Domovine. Amen!
Od Trsata do Zadra
P r i p r e m a p u t a :
13. rujna 2015.
Cilj je Novi Vinodolski. E, sad nam već može pomoći i booking.com. Ionako biram veća mjesta za odredišta da se ima što vidjeti. Lako pronalazim apartman u centru.
14. rujna 2015.
Cilj: Senj. Ima hotela. Zovem i rezerviram, nema problema. Sreća pa je turistička sezona već u završnoj fazi, inače bi bilo zabave.
15. rujna 2015.
Gledam dionicu poslije Senja, ide Lukovo pa Stinica. Ali ipak ne ide. Zovem okolo naokolo i u Lukovu nema ništa, sve popunjeno. Kažu mi pitaj u Ažić Lokvi, to je uz cestu. Pitam i tamo, ljudi otišli poslije sezone, nema nikoga. Nije dobro. Tražim dalje, zovem Turističku zajednicu i daju mi broj jedne gospođe u Gornjoj Kladi, 24 km od Senja. Utipkam „Gornja Klada“ na Google kartu i izbaci „Donja Klada“. Ponovim, opet isto. Tko nađe na Google karti Gornju Kladu, dam mu 100 eura.
Odem na „Arkod preglednik“ na internetu i nađem Gornju Kladu, koja je možda kilometar od glavne ceste. Ovo izgleda jednostavno, ali tko želi, neka pokuša naći tu Gornju Kladu. Zovem broj, javlja se gospođa, pitam ima li, kaže da već ima dva gosta, ali da ima mjesta i da je slobodno. Pitam za adresu, kaže mi kućni broj i dodaje da to ništa ne znači nego da gledam autobusnu stanicu na kojoj piše Gornja Klada i da je kuća na glavnoj cesti preko puta te autobusne stanice. Dogovorim smještaj, ali ne vjerujem ni sebi dok ne vidim i ne opipam gdje je. Idem na Google street view i tražim autobusnu s oznakom Gornja Klada. Svaka čast na ideji snimanja ceste. Pratim snimku Jadranske magistrale i vidim da je na jednome malom križanju žuti znak na kojem piše „Gornja Klada“, a odmah iza njega vidim i autobusnu postaju i kuću preko puta. To je to. Znači ipak nije autobusna stanica s natpisom „Gornja Klada“, nego je prvo putokaz, a onda autobusna. Treba biti vrlo oprezan u razgovoru s ljudima jer jedno misle, a drugo govore iako je u najboljoj namjeri. Javljam precizne upute Slavku. Uh, puno teže nego što sam mislio.
16. rujna 2015.
Cilj je trebao biti Stinica, ali je preblizu pa mijenjamo u Cesaricu. Zovem Turstičku zajednicu Karlobag i prvi put mi se dogodi da djelatnica sama nudi da će dogovoriti smještaj i meni javiti podatke. Ja oduševljen. I stvarno, javlja mi se uskoro i daje broj telefona da ja nazovem, ali sve je riješeno. Bravo za TZ Karlobag. Od vlasnika apartmana u Cesarici dobivam neponovljiv putokaz: „ Kad vidite žuti kombi i Toyotu Rav4, to je ta kuća.“ Znajući već da su kućni brojevi vrlo relativan pojam, javljam ovaj putokaz Slavku. Poslije se stvarno pokazalo da je presudan.
17. rujna 2015.
Opet zovem TZ Karlobag, opet se javlja ista gospođa i ja ju molim da mi nađe sljedeći smještaj. Zove me uskoro i daje mi podatke o smještaju u Portu. Kaže da želi upoznati hodočasnika dok bude prolazio kroz Karlobag. Nema problema, sve dogovoreno. Gledam smještaj u Portu, ajme kakvu čovjek ima internetsku stranicu. Nešto fantastično, neopisivo lijepo.
18. rujna 2015.
Petak, najnapetiji dan jer treba naći smještaj za tri noći unaprijed.
Prva noć – Starigrad Paklenica
Kaže Google karta da ima hotel „Rajna“. Upišem taj naziv, izbaci hotel „Alan“. Ma, nema veze, idemo taj Alan probati. Zovem, sve sobe zauzete. Idemo dalje. Opet smo u traženju hotela „Rajna“. Nađem broj, htjedoh ga utipkati, kad ono isti broj kao i broj hotela „Alan“. A tog Alana nema na Google karti, znači to je isto. Idemo dalje. Ima na Google karti „Apartmani Anđela“. Kad je već hodočašće, anđeli su dobrodošli. Nazovem ja, javi se gazda. Objasnim mu kako naš hodočasnik putuje. Pita on koliko godina ima hodočasnik. „Šezdeset i sedam!“ „Kao i ja“, kaže gazda. „E, imat ćete zajedničkih tema. Sve dogovoreno, živjeli!“
Druga noć – Posedarje.
Na Google karti dobra pozicija uz jezero. Kaže Google da ima i hotel. Zovem i rezerviram, sve bez problema. Peace of cake.
Treća noć – Zadar
Ovo bi trebalo biti vrlo lako jer Zadar je ipak Zadar. Tražimo hotel blizu trgovine za prodaju opreme za mobitele jer stric Slavko mora kupiti prijenosni punjač za iPhone. I nađem hotel „Kolovare“ samo jedan kilometer od trgovine. Još se nalazi na cesti kojom on dolazi i odlazi. Vrlo dobro – 4 zvjezdice.
27. dan: ponedjeljak, 14. rujna 2015.
Hreljin – Novi Vinodolski
Opet rastanak. Kako ga mrzim. Iz dna duše.
Ivan i ja čekamo taksi pred “našom” zgradom. Dolazi onaj isti taksist koji je Ivana prije dva dana dovezao u Hreljin. Njemu drago ponovno nas vidjeti, a meni drago zato što zna gdje se nalazi crkva u Hreljinu, odakle ja krećem ponovno pješačiti.
Čvrsti, kratki zagrljaj sa suzama u očima i taksi kreće. Srećom, Ivan mu je toliko o meni i mojim hodočašćima pričao pa me propitkuje o svemu tome i skrene mi misli na pozitivne stvari.
Brzo smo stigli.
Vadim kolica iz prtljažnika i… poče kiša padati. Ne jako, ali dovoljno da pokisnem pa navlačim navlaku na kolica, a ja oblačim vestu i otvaram kišobran.
Spuštam se velikom strminom. Jednom rukom držim kišobran, a drugom kolica i nastojim kočiti. Morat ću kupiti novi model koji ima ručnu kočnicu za sljedeće hodočašće. Sljedeće? Ne! Ne! I opet Ne! Dosta je bilo.
Koliko sam to puta rekao? Ali ovaj put…
Sišao sam na cestu koja vodi lijevo prema Splitu. Promet je vrlo slab, a cesta ravna bez uspona i spustova. Kišica ne prestaje. Krešo me jučer upozorio da će ovog tjedna biti vrlo vruće pa bi bilo dobro da kupim kupaće gaćice i da se kupam u moru.
Javljam mu da se kupam kišom.
Nešto kasnije odgovara mi: „Ne znam što to na tebe pada jer internet kaže da nema kiše!“ E, ako to internet kaže, mora da je tako. Zaista, čim sam se odmaknuo od Hreljina, kiša prestade. No, lijevo od mene iznad planine crni oblaci još vise. Desno more i nebo puno svjetlije. A puše jugo pa se nadam da će ti crni oblaci ostati gdje jesu.
Zaustavim se na izlazu iz Crikvenice i pojedem sendvič. Nastavim nakon dvadesetak minuta. Promet je sada vrlo, vrlo gust. Jedno vrijeme imao sam prometni trak od šezdeset do sedamdeset centimetara za mene, ali sada ništa. Moram se boriti s automobilima, kamionima… a oni jači.
Poneki vozač trubi i maše mi na pozdrav. To su oni koji voze neku robu pa se vraćaju i ponovno me primijete. Postao sam njihov inventar. Oni mene prepoznaju, ali ja njih ne. Ipak mašem svaki put na pozdrav. Drago mi je što me prihvaćaju.
Dolazim u Novi Vinodolski. Imam opet privatni smještaj. Bez doručka! Krešo!!!
Domaćica mi sve objašnjava. Kaže da je Konzum tu na sto metara udaljenosti i da si mogu kupiti sve za doručak. A restorani su tu u blizini također.
Nakon zaista kratkog odmora izlazim i… nađem se na divnoj pješačkoj zoni punoj kafića i restorana s terasama. Nađem trgovinu i kupim sve što mi je potrebno. E, da mi je Marijana tu pa da mi sutra ujutro napravi kavu i spakira kolica. I…. Ali to je već intimna sfera.
Nosim svoju lovinu u stan i vraćam se na terase. Grad Novi Vinodolski ima gratis wi-fi u cijeloj pješačkoj zoni pa šaljem fotografije na facebook. Kakav luksuz? Ta Hrvatska je puna paradoksa. Svi siromašni, a imaju sve.
Dok izlazim ponovno iz stana, neka druga gospođa u kući pita me jesam li ja taj hodočasnik. Potvrđujem.
– A ja mislila da je to neki mladić od trideset godina, kaže.
– A ono mladić od šezdeset sedam godina, nadodam.
– Ma, svaka čast! I ja sam vaše godište. Svaka čast. Evo ruke.
I dugo mi steže ruku.
Jesam li ponosan na sebe? Ha, guess!
Idem na večeru. Moja nagrada. Sve naj…, naj… Juha, meso, salata. Graševina.
I na kraju rakija. Nema mog Jamesona, ali loza je također dobra.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević /Privatni album
