Cijenjeni čitatelji, predstavljamo vam mladu i vrlo talentiranu spisateljicu Ivanu Jurčević. Ivana je učenica devetog razreda Osnovne škole Ivana Mažuranića Tomislavgrad. Nedavno je u Travniku na Andrićevim danima dobila prvu nagradu za literani rad u kategoriji osnovnih škola na natječaju koji organizira KŠC “Petar Barbarić”. To joj je ujedno treća nagrada u kratkom vremenskom razdoblju. Osim literarnih afiniteta, paradoksalno rečeno, ističe se svojom skromnošću i samozatajnošću. Tim više, velika nam je radost razgovarati s njom.
Draga Ivana, u vremenu kada većina tvojih vršnjaka bježi i od školske lektire same i od knjige općenito, ti si jedna od rijetkih za koju bi se s punim pravom moglo reći da se nije priklonila tom vladajućem trendu. Pokazala si da se može i drukčije i bolje i to svako malo donosi neke rezultate, kako na vidljivom – društveno priznatom planu priznanja i nagrada, tako zasigurno i na onom, ne manje vrijednom – nevidljivom, unutrašnjem. Kako doživljavaš knjige i što voliš čitati?
– Knjige doživljavam kao nove svjetove na papiru kroz koje, za razliku od ovog možemo proživljavati iznova onoliko puta koliko je potrebno za proživjeti svaki trenutak koji nas zanima i koji je vrijedan vraćanja kroz vrijeme. Teško je izabrati jednu vrstu, jer svaka od njih nosi nešto svoje po čemu je možemo upamtiti.
Što tebi osobno predstavlja pisanje? Što ti ono omogućuje?
– Pisanje mi predstavlja bježanje od stvarnosti i stavljanje na papir riječi koje ne mogu biti izrečene kroz jednostavan govor i jednostavan sastav riječi.
Znam da je ovo pitanje vrlo popularno, a teško za odgovoriti iz autorske pozicije, pogotovo zato što kapacitet koji trenutno pokazuješ nadilazi okvire tema. Ipak, možeš li našim čitateljima predstaviti svoj rad? Koje teme te zaokupljaju?
– Nemam određene teme koje bi me mogle zaokupljati, jer po meni je glavni oblik pisanja onaj u kojem se uvijek istražuje nešto novo.
Postoji li nešto ili možda netko što/ tko te posebno nadahnjuje i potiče na kreativno izražavanje?
– Pa skoro cijela okolina me na različite načine potiče na razmišljanje i izražavanje kroz pisanje.
Biti “mlada talentirana spisateljica” danas često je korišten, a rijetko opravdan termin. Samim time to je i zahtjevan posao, posebno kad se u moru prosječnosti izdvajaš kvalitetom, o čemu je u tvom slučaju riječ. Smatraš li da unatoč svemu ipak ima smisla baviti se književnošću i vidiš li se u budućnosti na ovom lijepom putu koji si sada započela?
– Mislim kako je pisanje kvalitetna budućnost ako se dobro iskoristi, no za mene je budućnost ipak još daleka i nedovršena slika do koje imam još puno razmišljanja.
Šima Majić/Tomislavcity
U nastavku pročitajte Ivaninu nagrađenu priču na ovogodišnjim Andirćevim danima.
NIJE ŽIVOT LAK NI SLOBODAN NI SIGURAN, ALI MOŽE O NJEMU DA SE MAŠTA BOGATO I PRIČA MUDRO, PRONICLJIVO, ŠALJIVO
Žene su se radosno okupile oko kreveta gledajući u bijele stolnjake siromaštva, a majka je proživljavala posljednje muke očekivana poroda. Došao sam na svijet ne znajući za neimaštinu moje robovske obitelji, za poteškoće ovog stanja ispunjena očevom umirućom nadom i majčinim suzama.
Bio sam prvo dijete u obitelji, čuvali su me kao najvrijednije blago što ga čovjek može imati polažući u mene najveće roditeljske nade. Svi su mislili kako je meni, odnosno mojoj cijeloj generaciji suđeno ono što njima nije bilo, ono za čim su nestrpljivo priželjkivali bosih nogu s prljavim bijelim suknjama, ono što su zvali sloboda laganog života popraćena sigurnošću, no vlasti im nisu dopuštale. Kako sam odrastao, u meni se također pojavila ista želja koju sam odlučio ispuniti, jer bojao sam se razočarati roditelje koje sam volio bez obzira na pritisak koji su mi davali.
I tako u toj atmosferi želje odlučih se poći u dalek svijet, odlučih napustiti majku i oca sa samo sedamnaest godina, mlad i neiskusan. No bez obzira na sve to, obećah majci kako ne puštam njenu ruku punu žuljeva bez razloga i ocu kako se ne vraćam bez dovoljno novca za krov kuće koja je tada bila samo tužna propala slama.
Otišao sam od kuće prema kojoj se nisam mogao okrenuti i uputiti zadnji pozdrav jer znao sam kako bi me to slomilo, znao sam da nisam mogao podnijeti suze moje uplakane majke koja se sedamnaest godina nadala, koja je sedamnaest godina čekala. U svoj glavi sam imao nekakve planove, no sve je to bila sitnica za ono što me čekalo.
Kad sam došao tamo gdje mi je majka rekla, dočekala me teta koja je već davno pristala primiti me u svoj dom, jer znala je kakve dvojbe imam i zašto dolazim. Pa i ona sama je bila u takvom jadnom stanju prije nego što je svoje mjesto potražila negdje drugo. Tetina kuća je bila poprilično velika za mjesto na kojem se nalazila, a prozori su bili od najsjajnijeg mogućeg stakla.
Zagledao sam se i u velike grmove koji su je okruživali kao očajni putnici s vlaka, kad mi je teta blago rekla kako mogu slobodno ući i kako je ovo i moja kuća koliko i njena, no naravno uz to sve sam morao poštivati određena pravila. Teta je bila najbolja osoba koju sam poznavao i nisam mislio kako ću ikad vidjeti njenu lošu stanu, čak očekivajući kako je i nema, no ja sam kao što rekoh bio mlad i neiskusan, pa sam prvom prilikom poništio dogovore sa svojim djetinjastim ponašanjem.
Počeo sam se vraćati kući u zoru, no ne zbog posla, počeo sam piti, no ne zbog tuge, pa je teta ubrzo pukla. Rekla je kako ona ne želi biti odgovorna za moje loše ponašanje i poručila mi je kako bi majka bila jako razočarana kad bi saznala, a ja sam samo odjurio i nikad se više nisam vraćao u tetinu zahvalnu kuću, pa čak ni po svoje stvari koje je teta poslala nazad tek kad je saznala za moju adresu u malo daljoj budućnosti. Tek kad sam izjurio van, vidio sam kako je teta upravu i pokajah se u isto vrijeme moleći da teta ne javi informacije nazad doma.
Nakon toga sam beznadno lutao ulicama gdje sam i spavao, jer naravno nisam mogao omogućiti bolji smještaj, a lutao sam dosta dugo, lutao sam sve dok je nisam upoznao u toj nesreći, u toj prokletoj nesreći koja mi je na kraju donijela nešto dobro. Počeo sam biti zahvalan Bogu na prilikama koje su me snašle i na tom trenutku kad sam prvi put ugledao nju, volju za životom koja me od tada stalno pratila dajući mi neku snagu koju nisam mogao objasniti.
Sve je krenulo na bolje, našao sam stan s pogledom na drvo zeleno i ljeti i zimi koje mi je davalo volju svaki put kad bih ga pogledao. Govorio sam si: “Ako može drvo koje samo stoji puštajući nezaustavljivo korijenje, možeš i ti kojeg te ništa ne može zaustaviti na tlu”, a tako je i bilo. Nakon što sam dobio vijest o tome kako je majka bolesna gorko sam zaplakao. Tu večer su posijekli i moje drvo pobjede, a ja sam znao da je to kraj, da majka neće ozdraviti. Sva moja maštanja su pala u vodu potopivši luke i brodove, sve dobre priče o životu su propale.
Došao sam kući što sam prije mogao, a kad su se vrata otvorila iza njih je stajala od sreće uplakano lice majke koja mi je priznala kako je sve izmislila samo kako bi vidjela svoje najstarije dijete i kako bi ga čvrsto zagrlila. Ja čak nisam bio ni ljut, nego sam joj potrčao u zagrljaj kao vlastita sjena osjećajući kako mi izmorene ruke prolaze kroz kosu. To mi je bio najveći znak kako se o životu i dalje može maštati bogato i pričati mudro, pronicljivo i šaljivo. Nakon toga sam se pozdravio od mjesta po drugi put, okrećući se prema kući i gledajući kako se blista nova cigla moje pobjede, a kad sam došao vidio sam kako su posadili mlado drvo na mjesto starog, baš kao što sam ja posadio sjeme novih odnosa, novog iskušavanja popraćena novim drvećem i novim krovovima što ih sami gradimo kroz vihor blage vode u proljeće.
Učenica: Ivana Jurčević, 9. raz.
Mentorica: Šima Majić
Osnovna škola Ivana Mažuranića Tomislavgrad
