Petak, 4. rujna 2015.
Zagreb – Slani Dol
Probudim se u 6,30 i gledam kroz prozor. Vidim da ima oblaka, ali i plavog neba pa obuvam patike. A i aplikacija na iPhonu kaže da će kiša padati tek navečer. Doručkujem i plaćam račun na recepciji. Dok plaćam, pričam s recepcionarom i pitam ga hoće li kiša danas. Pa, već pada, kaže. Iziđem i vidim da zaista pada. Preobuvam se na recepciji dok me neka stara gospođa promatra. Kažem joj da je to tek djelomični strip-tease i da ću samo cipele promijeniti, a ostalo ne. Šteta! Oho!
Izlazim opremljen za kišu i krećem slijedeći svoj Navigon. Na prvom križanju već problem. Navigon me šalje prema istoku. Zbunio se jer stojim pored autoceste s lijeve strane. Shvatim i ugasim ga. 500-tinjak metara dalje prelazim na drugu stranu i Navigon se snalazi. No nakon 2-3 km nestane mu ceste. Jednostavno se zaustavi i ne zna dalje. Ugasim ga nekoliko minuta pa pokušam ponovno. Proradi, ali me opet šalje na istok. Eto belaja.
Opet ga gasim i pustim da se odmori nekoliko minuta. Upalim i snašao se Navigon u ovom zagrebačkom labirintu. Šalje me prema zapadu. Dobro je.
Izlazim iz tog labirinta i imam pred sobom cestu u ravnoj liniji dugačku kilometrima. A promet užasno gust. Automobili su kao osice. Zum! Zum! Zum!
Moram ih gledati jer nemam mogućnosti izbjeći ih pomicanjem na stranu. A kad ih gledam, vrti mi se u glavi od te silne buke i brzine. A svaki treći vozač telefonira dok vozi.
Nervi su mi napeti kao struna. Ne mogu ih gledati, ali moram. Hodam jako brzo samo da skratim ove muke. Napokon Samobor. Samo bor? A ima i puno drugih stabala.
Zaustavim se u parku i ručam. Odahnem dušom svojom. Opet kiša. Ali ne zadugo.
Prolazim kroz trg pun terasa. A terase pune ljudi. Podne je.
Onda uska ceste koja se blago penje. Ni automobila ni ljudi. Odahnem dušom svojom.
Sunce se pojavi. Još i to.
Što više napredujem, to je cesta uža i mirnija. Šuma uokolo, a pored ceste žubori potočić. Fotografiram. Snimam potočić na kratki video zapis.
Sve je ljepše i ljepše. Cesta se još uvijek penje blagim usponom pa nemam problema napredovati.
No odjedanput je uspon strm pa se često zaustavljam i pijem vodu. Stavljam Veleda krpicu na glavu pa je natopim vodom jer sunce je sad tu i prži punom parom.
To je novi klima uređaj. Kad ti voda na glavi prokuha, nalij novu, ako imaš vode i snage. Ako nemaš, onda ti uskoro neće ni trebati.
Navigon mi kaže da imam još 200 metara. I zaista ugledam neke kuće. Napokon.
Nažalost još nisam tu. Putokaz pored ceste kaže da je još 1 km do izletišta Gogo.
I to uzbrdo. Ali krajolik je toliko divan da mi ne smeta.
Dolazim na cilj. Domaćin me dočeka i pruža ruku. Imate li piva? Imam. E, onda ostajem ovdje. Popijem pivo i pričam s domaćinom. Idem u sobu i tuširam se pa perem rublje. Dogovorio sam se s domaćinom za večeru u 6 sati na terasi.
Malo se odmorim, ali ne prije nego se dogovorim s Krešom o sutrašnjoj etapi. Onda mi on nešto natukne o nekom iznenađenju, ali ne kaže o čemu se radi. Ma, daj, Krešo, ili reci ili ne spominji!
Izlazim u 6 sati na terasu i zvoni mi hrvatski telefon. Mlad ugodan ženski glas: ja sam Marina …. Gdje ste vi? Pa, u Slanom Dolu, velim. I ja. Ha? A gdje točno? pita me. Pa na terasi izletišta. E, onda smo blizu, kaže. I pojavi se lijepa mlada djevojka na cesti ispod terase.
Kaže da ju je Krešo popodne nazvao i naručio za mene majicu Marijanskog zavjeta za domovinu i, eto, ona je došla iz Zagreba i donijela mi majicu. O Krešo! Krešo!
Ponudim joj da večera sa mnom, što i prihvati. Pričamo o hodočašću i hodočašćima. Marina je anđeo Gospin.
Gospini su me anđeli stalno pratili na mojim hodočašćima i pomagali u nezgodi. No ovako šarmantan anđeo dosad mi se nije pojavio. Rođena je u Slavonskom Brodu od roditelja Hercegovaca. Zašto me to ne čudi?
Puna je energije, optimizma i vjere. Iako studira ekonomiju u Zagrebu, ona nalazi vremena angažirati se u vjerskim i humanitarnim aktivnostima. Divno biće.
Opraštamo se uz obećanje da ćemo se čuti.
Ovako nešto može se dogoditi samo na hodočašćima ako imate putničku agenciju kao ja.
Krešo, od srca ti hvala za ovo divno iznenađenje. I tebi hvala, majko Hercegovino!
Subota, 5. rujna 2015.
Slani Dol – Jastrebarsko
Doručak u 7 sati, a pokret u 7,30. Opraštam se od zaista ljubaznog domaćina. Servirao mi je doručak u 7 iako to normalno čini u 8 sati. Još mi poklanja bočicu rakije da se okrijepim na putu. I savjetuje mi da siđem u Smerovišće, odakle ću već naći asfaltiranu cestu prema Velikom Lipovcu. Objašnjava da trebam skrenuti desno kod posljednje kuće. Ali to je makadamski put, upozori me. Sići ćete dolje za 20-ak minuta. Dobro. Skrenem desno pored te kuće. Put je širok i učini mi se da previše ide lijevo. Ali ja sam iskusni pješak, tj. imam iskustva kako promašiti stazu.
Nakon 15 minuta dolazim, nakon strmih spustova, do neke kuće. Starija gospođa u dvorištu, a muž joj ispred vrata. Je li ovo Smerovišće? pitam. Ma, ne, vi ste stazu promašili. Trebali ste odmah kod posljednje kuće skrenuti dolje šumskom stazom, kojom nitko više ne ide. Vraćam se. To najviše volim. Uspon kao kazna.
Dolazim do dotične kuće i tražim tu famoznu stazu. I napokon primijetim je između korova.
Naglo silazi i jedva je prohodna. To nije ni kozja staza. To je jednostavno staza kojom nitko ne prolazi. Osim jednog salamandera i, eto, mene. Iskrčena je vodom koja je tuda tekla nakon kiša. I jako je strma. Zemlja je ovlažena i klizi pod nogama.
Ali divna je. Pitam se kad je netko zadnji put tuda prolazio.
Gotovo da mi je žao kad stignem u dolinu. Skidam kišne hlače jer su jako tople, iako kiša pada.
Idem sad pravom cestom. Navigon se ne snalazi u ovoj šumi. Uopće ne zna gdje se nalazimo. Za Krašić, moj današnji cilj, nikad čuo nije. Ipak me uputi do sljedećeg sela – Velikog Lipovca. I tako će biti cijelo vrijeme. Snimio sam sinoć Google kartu s imenima sela kuda treba ići.
Uskoro se cesta penje. Sve strmije. Kiša nešto pojača, a i magla se spusti. Ne vidim ni 50 metara. Nigdje nikoga. Svakih pola sata prođe neki automobil.
Strmina je sve veća. A ja sve umorniji pa se često zaustavljam.
Ipak se nekako popnem na vrh, koji je zavijen u maglu. Spust. Užasno strm punih 6 kilometara. Desna me noga boli. Sve više. Popuštam vezice na cipelama i malo je bolje. Najteže je pješačiti nizbrdo. Ako zategneš vezice, boli. Ako previše popustiš, nožni palac dira vrh cipele i onda ti nokat pocrni pa on boli. Kako god okreneš, ne valja.
Napokon civilizacija. Kuće. Selo. Pitam nekog prolaznika jesam li na dobrom putu i kaže samo ravno. Nastavim. Dolazim u neko selo i kako nema putokaza, pitam koje je to mjesto. Gornja Reka. Moj se Navigon još uvijek ne snalazi.
Zovem Krešu, no on je na putu iz Austrije kroz Sloveniju pa ni on nema interneta. A bez interneta pametni telefon je MM.
Kaže da će me zvati čim dođe u Hrvatsku i reći mi koliko mi kilometara ostaje do Krašića. Moj Navigon kaže da imam 26 km do Karlovca (moja sljedeća etapa) pa šta ću onda ići u Krašić. Krešo nazove i potvrdi da sam ja prohujao Krašić, koji je ostao debelo udesno. Krešo mi reče da je to Stepinčevo rodno mjesto, no i tako nije tu mogao naći prenoćište nego u Vrhovcu. Dakle, odlučim se tu zaustaviti i prenoćiti. Navigon mi reče da tu u Jastrebarskom ima neki hotel i ja molim Krešu da ga nazove.
Krešo se javlja nakon nekoliko minuta i kaže da ima jednu dobru i jednu lošu novost. Loša je da taj hotel ne postoji već 10 godina (što je moj Navigon aktualan), a dobra da mi je našao prenoćište u toj ulici. Odlično.
Zovem domaćicu u Vrhovcu i objasnim što se dogodilo i ona je puna razumijevanja. Glavno da ste vi stigli živi i zdravi kroz onu kišu i maglu.
Odspavam malo pa na večeru u pub-u, gdje sam odsjeo. Pogledam kroz prozor, a ono kiša lije kao iz kabla. A ja na suhom.
Nedjelja, 6. rujna 2015.
Jastrebarsko – Karlovac
Tek u 8 sati mogu dobiti doručak. Nebo je tmurno i izgleda kao da će kiša, no ipak sam obuo patike jer me desno stopalo još uvijek boli od onih cipela. Hladno je pa oblačim vestu dok se ne zagrijem. Na izlazu iz Jastrebarskog neki se automobil zaustavlja i vozač me pita jesam li iz Jastrebarskog. Ne baš, ali skoro. Žao mi je što mu ne mogu pomoći.
Cesta je gotovo pusta. Nedjelja je pa valjda normalni ljudi još spavaju. Pokušavam hodati negdje oko 5 km na sat da ne bih došao prerano. Uspijeva mi to donekle. Ravnica je. Kakva blagodat nakon onih jučerašnjih pentranja. Ovo je prava nedjeljna šetnja. Uživam u hodanju bez previše napora. Krajolik nije onako veličanstven kao jučer, ali i napor je utoliko manji. Ne možeš sve imati.
Niko tetkin me zove i čudi se zašto sam to ja lutao žumberačkim šumama kad sam mogao fino ići cestom. Predlaže mi da mi pošalje detaljnu kartu od Karlovca do Rijeke, i to cestom. Ni u kojem slučaju ne napusti cestu. Kaže mi. Tamo u Gorskom kotaru šetaju se medvjedi pa nije preporučljivo zaći u šumu. Obećavam mu da neću napuštati cestu.
Neki me automobil sustigne i vozač trubi. Pročitao je na kolicima da hodočastim od Aljmaša do Dubrovnika pa mi pokazuje palac gore. I ja njemu. Još nekoliko vozača maše i trubi na pozdrav. Nedostajalo mi je to na šumskim puteljcima.
Zaustavljam se nakon 3 sata hoda na nekoj autobusnoj postaji i stavljam majicu Marijanskog zavjeta za domovinu, koju mi je Marina donijela, na kolica. Fotografiram to. Nadam se da će Marina to vidjeti.
Na ulazu u Karlovac neka žena trči preko ceste i doziva me. Može samo jedno pitanje? Kaže. Može i dva. Dotrči do mene sva zadihana sa suzama u očima. Kuda moram voziti za Maribor? pita me. Putokazi na križanju pokazuju smjer prema Rijeci i Splitu nalijevo te prema Zagrebu nadesno. Kažem joj da treba voziti prema Zagrebu, ali ona je sigurna da treba skrenuti prema Rijeci. Iz Bosne je, ako je suditi po naglasku. Uhvatila je panika pa ne zna kuda bi. Evo pitat ćemo onog mladića koji prelazi cestu sada, kažem. On je vjerojatno odavde. Pitajte vi, molim vas. Ja ne znam više šta govorim.
Zovem mladića i pitam ga. Potvrdi moju teoriju da treba voziti prema Zagrebu. Kaže da će nakon 40-50 km vidjeti putokaz prema Ljubljani. Gospođa je sad uvjerena. Trči prema svom autu i šalje nam poljupce. Mladić i ja se smiješimo zadovoljni zbog dobro obavljena posla.
Centar grada je tu. I hotel. Mlada djevojka s recepcije pomaže mi nositi kolica na drugi kat. Odmorim se malo pa na večeru. Žurim jer utakmica je u 18 sati. Nadam se da će rezultat biti bolji nego u prošloj utakmici.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Privatni album
