Nedjelja, 10. rujna 2006.
Alle sur Semois – Hautes Rivieres (20 km; 4 sata i 29 minuta)
Opraštam se s domaćicom, koja mi savjetuje da prvi dio idem cestom do sela Mouzaive jer je šumski put loš i ide odmah iza sela jako uzbrdo.
To sam i učinio. Štoviše produžio sam cestom do sljedećeg sela Chairière, a kroz šumu sam također malo na sreću išao kroz dolinu da bih izbjegao uspon. Nadao sam se naime da će se put ponovno spustiti u dolinu, kako to često biva. Na sreću, pogodio sam. Ipak sam kasnije sreo dvije jake uzbrdice, a put je bio prekriven korijenjem.
Sretnem mladi par Flamanaca koji idu istim putem kao i ja, ali u suprotnom smjeru. Imaju tjedan dana odmora pa ga koriste tako da pješače. Spavaju u kampovima, jer imaju šator sa sobom. Uzajamno se slikamo i razmjenjujemo informacije o putu. Kažem im što sam doživio u Alleu pa im savjetujem da idu cestom. Zahvaljuju i nastavljaju. Ja nastavljam jesti svoj ručak, jer su me zatekli baš kad sam počeo jesti.
Ne žurim danas jer je etapa puno kraća, a čini se da i profil nije onako valovit kao jučerašnji. Rezervirao sam sobu u hotelu, ali mi je vlasnik rekao da neće nitko biti u hotelu jer je nedjelja. On će mi ostaviti ključ u bravi s nutarnje strane vrata od sobe broj jedan. Neka slobodno uđem. Čini mi se to čudno i pitam se hoću li naći ključ.
A za sutra nisam još rezervirao. U mome vodiču nema broj telefona nekog prenoćišta, a turistički su uredi zatvoreni. Ostavim taj problem za sutra.
Krenem dalje i prolazim kroz selo Bohan. Po mome vodiču put nakon sela ide ponovno uzbrdo pa odlučim nastaviti cestom. Do moga cilja ima još 7 kilometara.
To je posljednje selo u Belgiji. Uskoro ću prijeći granicu i ući u Francusku. To se i dogodilo u 14,30 sati.
Nadam se da me u Francuskoj čekaju lijepi krajolici, kao i oni koje sam prošao u Belgiji. Sunce je u zenitu pa prži li prži.
Stižem u Hautes Rivieres u 15,30. Ključ nalazim u bravi sobe broj jedan, kao što mi je vlasnik i obećao. Svašta.
Tuširam se, operem čarape, gaćice i majicu pa prilegnem. Kako sam miran dan proveo! Ne ljutim se jer sam dan prije imao dovoljno uzbuđenja. Prilegnem i čak malo zaspim. Prošećem kasnije kroz selo i vidim da su oba restorana zatvorena. Bio sam na to upozoren pa sam ponio dovoljno kruha. A kobasice još imam.
Razmišljam malo o ovih proteklih deset dana. Koliko doživljaja! Koliko uzbuđenja! Koliko sreće! Film se vrti pred mojim očima. Zar je prošlo samo deset dana? Zar je moguće da se toliko toga dogodilo za tako kratko vrijeme? Meni i u meni.
Spavao sam prilično dobro. Čini mi se da me leđa manje bole dok se ispravljam. A i žuljevi polako nestaju. Najviše nosim tenisice i čini se da je to najbolje.
Ponedjeljak, 11. rujna 2006.
Hautes Rivieres – Joigny sur Meuse (16 km; 3 sata i 35 minuta)
Doručak u 8,30. Vlasnik mi pomaže naći prenoćiste u Joignyu ili okolici, ali bez uspjeha. Jedini broj telefona u mome vodiču je broj kampinga koji je u međuvremenu zatvoren.
Krenem u 9,30. Cestom, i opet uzbrdo. Što volim te uzbrdice odmah onako na početku, dok sam još hladan! Jutro je svježe, a magla u dolini još se nije digla.
Zaustavljam se na vrhu brijega i telefoniram u turistički ured Charleville. U Joignyu nema prenoćišta. Preostaje mi jedino da vlakom idem u Charleville, tu prespavam pa se sutra vratim u Joigny na isti način. Daju mi nekoliko brojeva telefona te rezerviram sobu u hotelu blizu željezničke stanice.
Idem dalje. Malo dalje susrećem vlasnika hotela gdje sam prespavao. Ide nekamo autom pa mi svira i maše u prolazu. To isto čine drugi automobilisti. Valjda im je simpatična slika hodočasnika s velikim šeširom na glavi, torbom na leđima i štapom u ruci. Tako su valjda izgledali hodočasnici iz srednjeg vijeka.
Na jednom raskrižju susrećem Petera. Englez s motorom ide kroz Francusku. Namjerava ići u Italiju i Sloveniju. Ima problema sa svojim GPS-om. Ne može naći male ceste i sela koja on želi posjetiti. Kažem mu da je to vjerojatno problem pravopisa. Ako dobro ne napišeš ime mjesta, GPS ga ne može naći. To se i meni često događalo. Rastajemo se, međutim malo kasnije me prestiže i kaže da je već izgubio previše vremena pa je odlučio krenuti prema Italiji. Zaželimo jedan drugom sretan put.
Idem cestom i uživam u pješačenju. Hlad je pa nije vruće, a osjećam se zaista odlično. I promet je vrlo slab. Na ulazu u Joigny primijetim kako jedna gospođa kupi jabuke ispod stabla u svome vrtu. Podsjeća me na Mariannu koja je prošlih dana to isto tako često činila u našem vrtu.
Pitam je koliko je željeznička stanica udaljena i zamolim je da mi pokloni jednu jabuku.
Nudi mi nekoliko. Malo popričamo. Pokazuje mi prečac kroz šumu, ali ga ne uzimam jer mi se ne žuri. Skoro sam stigao, a još je relativno rano. Prolazim kroz selo. Nikoga na ulici. Kao da uopće nema žitelja. Ne vidim putokaza za željezničku stanicu pa idem jednostavno dalje. Jedinom ulicom. Izađem iz sela, a stanicu još ne vidim. Ipak uskoro ugledam tračnice a i stanicu malo kasnije.
Pokušavam ući, ali su vrata zatvorena. Ne znam u kojem se smjeru nalazi Charleville. Prelazim tračnice i vidim elektronsku ploču na kojoj piše da moj vlak polazi u 14,55. Čudno se ta elektronika doima na stanici koja me podsjeća na Divlji zapad. Kažem si ako Indijanci ne napadnu vlak, možda i dođe. Imam oko pola sata vremena pa sjedam u hlad.
I točno u najavljeno vrijeme dolazi vlak. Znači, nisu ga Indijanci napali. Nakon desetak minuta vožnje stižemo u Charleville. Na izlazu iz stanice pitam za hotel i nalazim ga nedaleko od stanice.
Dugo sjedim u kadi i uživam u toploj vodi. Kao da skida s mene sav onaj nagomilani umor. Osvježen silazim u grad. Idem najprije na stanicu i gledam kad imam vlak sutra ujutro. Ima jedan u 7,39, što je prerano, jer doručak mogu dobiti tek u 7,30. Sljedeći vlak ide u 9,54. Malo pokasno, ali nemam trećeg izbora.
Kupujem regionalnu kartu Champagne Ardenne jer ubuduće mislim ponekad ići cestom umjesto da slijedim stalno GR.
Idem u centar grada i nađem pješačku zonu punu ljudi koji ili sjede na terasama ili šeću.
Idem i u crkvu, gdje se molim za sve one koje sam sreo i koji su mi pomogli. Za sve one koji mi nisu pomogli, naročito onu vlasnicu restorana u Alle sur Semois. Molim za svoju braću koji me toliko podržavaju šaljući mi SMS. Molim za svoju Mariannu da joj ne bude previše teško dok sam odsutan. I zahvaljujem Bogu što me štitio na mome putu.
Vraćam se u pješačku zonu, sjedam na terasu i naručujem pivo. Gledam ljude kako šeću i nekako mi je čudno vidjeti toliko ljudi zajedno. Zar sam već postao šumski čovjek?
Vraćam se u hotel na večeru, a onda na spavanje. Proučavam karte i tražim najbolji način kako stići do GR 654, koja ide od Namura do Vezelaya. Učinilo mi se da je to u Renwez, pa pokušam rezervirati sobu. Uspijem iz prvog pokušaja. Mašala!
Utorak, 12. rujna 2006.
Joigny sur Meuse – Renwez (16 km; 3 sata i 30 minuta)
Krenem vlakom u 9,54 i stižem na cilj u 10,10. U vlaku pričam s jednom ženom i jada mi se da je tjedan počeo užasno. Pokvario joj se kompjutor u uredu pa se mora kući vratiti, a sutra ide na pogreb nekome bližnjem iz obitelji. Pokušam je tješiti da ima takvih dana i da će ostali dio tjedna sigurno biti ljepši. Mašem joj na stanici i želim sve najbolje.
Brzo prolazim kroz selo i penjem se uzbrdo cestom. Srećom u hladu je jer sunce je visoko. Osjećam se jako dobro. Zadnje su dvije etape bile prilično kratke pa se nisam previše umorio. A već sam se i navikao na pješačenje. Leđa me više ne bole, a žuljevi sve manje muče.
Nakon dva sata pješačenja izlazim iz šume. Preda mnom se otvara široki vidik s blagim brežuljcima u daljini. Izgleda da su Ardeni i strma brda iza mene. Uf!
Dolazim u Montcornet. To je zadnje mjesto na GR koju slijedim već 12 dana. Sutra ću već stupiti na GR 654, koja ide od Aachena, Namurea preko Vezelaya sve do španjolske granice.
Ima lijepu crkvu, ali je zatvorena. Tu je i ruševina dvorca iz 11. stoljeća, ali ograđena žicom. Terase ne vidim nigdje pa nastavljam dalje. U šumarku iza sela zaustavljam se i ručam. Vrućina je već velika. Toplomjer pokazuje 32 stupnja.
Još dva kilometra i ulazim u Renwez. Kuće jako lijepe a vrtovi uređeni. Auberge se nalazi u središtu sela ispred crkve. 14 je sati. Brzo se penjem u sobu i tuširam hladnom vodom. To me osvježi pa operem i rublje. Stavim ga na prozor da se suši jer sunce udara s te strane pa će se vjerojatno brzo osušiti. Silazim u bar i pitam domaćicu što mogu vidjeti u selu. – Ništa! Reče mi. I zaista. Osim crkve, koja je zatvorena, nema ništa naročito vidjeti. Tri frizera i dva pekara. Ostalo privatne kuće.
Poslije večere idem spavati. Brzo zaspim, ali se probudim u dva sata, sav znojan. U sobi je još jako vruće. Dugo se vrtim u krevetu, ali ne mogu zaspati. Dižem se u 6 sati. Namjeravam rano krenuti jer je etapa dugačka.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
