Petak, 1. rujna 2006.
Cruchten – Redange (26 km; 5 sati i 45 minuta)
Krenem u 8,21 ujutro. Prije toga sam se izvagao, i to bez prtljage i s njome. Nosim točno 20 kg na sebi i u torbi. I slikao se na terasi.
Pozdravio se s Mariannom, što i nije bilo baš teško jer ćemo se navečer ponovno vidjeti. Diane će doći po mene pa ću prespavati kod kuće. Kao što rekoh prije, nisam našao prenoćiste u Redangeu.
Srce lupa prilično brzo. Kod stanice susrećem susjeda Franka, koji i sam namjerava na zimu ići u Compostelu kroz Portugal. Poželi mi sretan put. Idem kroz šumu uzbrdo. Magla je prilično gusta. Ali u Bissenu je već sunčano. Pješačim biciklističkom stazom prema Boevangeu. Slikam krajolik jer je zaista divan.
Osjećam se kao na krilima. Tomislav i Diane se javili i čestitali mi 58 rođendan. Mile se također javio najprije porukom, a kasnije i telefonom i čestitao mi rođendan te zaželio sretan put. I Ivan se javio porukom u kojoj me podsjeća da je jučer bila osma obljetnica smrti našega Starog. Izmolim nekoliko Očenaša za pokoj njegove duše.
Sunce je uskoro počelo prilično grijati pa se zaustavim i obujem sandale. Napredujem dobro. Ali kao da još nisam stvarno krenuo. Idem poznatim mi putom. Tuda sam naime često vozio bicikl.
Kod Boevangea susrećem nekadašnjeg radnoga kolegu. Šeće sa suprugom. Pita me kamo idem i kad sam mu rekao, mislio je da se šalim. Vidi da nosim sandale pa me pita koliko cipela nosim. „Tri para“, kažem mu. Čini se da je ipak počeo vjerovati. Za svaki slučaj mi zaželi sretan put. Prolazim kroz Useldange. Radovi na putu. Sve je toplije. Stavljam svoj šešir na glavu i tako se štitim od sunca. Već se prilično znojim. Marama koju nosim oko vrata dobro upija znoj pa ne curi dalje od vrata. A ručnik koji sam objesio o remen torbe služi mi za lice. A imam i vrpcu oko glave, koja također puno pomaže. Oprema mi je odlična.
Dolazim u Redange kroz šumu, koju ne poznajem. Iznenadih se kad primijetih da sam ga potpuno obišao. Nalazim starački dom koji drže časne sestre i kod kojih trebam dobiti pečat na putovnicu. Tajnica zove sestru koja mi stavlja pečat.
Malo popričamo o mome putovanju. Nude mi kavu, što odbijam jer znam da će Diane i Marianne uskoro doći po mene. Opraštam se od sestre i tajnice i idem prema crkvi. Moj vozač još nije tu pa idem u crkvu. Molim se i zahvaljujem što je prvi dan protekao tako glatko. Izlazim i nalazim svoje dvije mlade ljepotice kako me čekaju.
Vraćamo se kući na rođendansku tortu. Idem prilično rano u krevet i pokušavam spavati, ali bez puno uspjeha. Čvor u želucu sve tvrđi i veći. Tisuće misli prolaze glavom. Što li me sve čeka na putu?
Subota, 2. rujna 2006.
Redange – Habay la Neuve (21 km; 5 sati i 7 minuta)
Ustajem u 6,30 i na brzinu se spremam. Diane dolazi u 8 sati i krećemo. Ovog puta zapravo. Slikamo se prije rastanka.
Pozdravljamo se i krećem napokon definitivno na svoj daleki put. Nakon nekoliko metara osjetim da mi nešto nedostaje. Štap! Njega sam zaboravio. Okrećem se i dajem Marianni znak da nije važno. Mogu i bez štapa. Idem lijevom stranom ceste a promet je prilično gust. Čudi me, jer je 8,40 pa bi radni ljudi trebali već biti na poslu. Idem prilično brzo. Valjda se želim otresti te putne groznice. A onda šok! Zaboravio sam torbicu s dokumentima i novcem. Imam samo stotinjak eura u malom novčaniku. Kako sam to mogao zaboraviti? Zovem Diane-u ali ne javlja se. Ona u autu ne odgovara na telefon. Pokušavam još nekoliko puta, ali neuspješno. Idem dalje, no bez užitka. To stvarno nije dobar početak. Ako se ovako nastavi, što li me još onda čeka? Ljut sam na sebe kao ris. Toliko dugo sam se pripremao i sve, ama baš sve, pokušao predvidjeti. A onda zaboraviti najvažnije. E, moj Slavko!
Odjedanput vidim Dianin auto pored sebe. Pošle u Ikeu i zaustavile se reći mi da će mi donijeti štap sutra. „Ma, pusti štap!“ kažem im. „Donesite mi kreditne kartice, osobnu kartu i novac koji sam zaboravio!“ Dogovorimo se da ćemo popodne razgovarati kad se one vrate iz kupovine. Lakše mi je, ali sam i dalje ljut na sebe. Stvarno moram ubuduće biti puno, puno oprezniji. To sam si obećao.
Prelazim granicu. Na belgijskoj su strani kuće znatno siromašnije. Poneka velika uređena kuća, ali vidim da automobili pred njima nose luksemburške tablice. Nije čudo što su Belgijanci ljubomorni na Luksemburžane.
Dolazim u malo selo i na raskrižju susrećem čovjeka koji bere travu uz cestu. Pitam ga za smjer, a on mene kamo to idem s tolikom torbom. Kad mu kažem odakle dolazim, počne govoriti luksemburški. Kaže da mu je Jean Octave s RTL-a bliski rođak. Prezime mu je Heinen. Priča mi kako su njemački vojnici u ratu prelazili i po 80 km dnevno. Rado bih se duže zadržao u razgovoru, međutim put je još dalek pa moram dalje. Slikam ga.
Na izlasku iz sela nailazim na klupu gdje sjedam i pojedem svoje sendviče. Kako su samo ukusni! Inače ih ne volim kod kuće, ali su ovako u prirodi izvrsni.
Prolazim kroz mala sela i kroz polja. Ne srećem više nijednog pješaka. Nekoliko auta prolazi. I traktori.
Dolazim u Habay la Neuve oko 14,30. Vidim putokaz za Merie pa idem po pečat. Subota je pa je zatvoreno. Isto je i s poštom i s policijskom postajom. Čini se da ću ostati bez pečata. Idem na adresu gdje sam rezervirao sobu. Nađem papirić na vratima i piše da je gospođa odsutna do 16,00 sati. E, baš fino! Morat ću onako znojan čekati više od sat vremena. Idem ponovno u grad i sjedam na jednu klupu. Zovem Mariannu i kaže mi da dolazi s Tomislavom i Leom. I s mojim papirima i novcem, naravno.
Vraćam se oko 16,00 sati do svoga prenoćišta, ali gospođe još nema. Sjednem na prag i čekam. Nakon pola sata napokon dolazi. I ispričava se. Kaže da njezini gosti obično dolaze kasnije. Ulazim i na brzinu se tuširam. A onda se javi Tomislav i kaže da su već stigli i čekaju kod pošte. Brzo izlazim i pronalazim ih. Idemo u Hotel Victoria na piće. Tu dobivam i pečat. I dogovorim se za večeru.
Onda se opraštam s Tomislavom, Leom i Marianne. Po treći put. Ovoga će puta to biti na punih mjesec dana. Gledam kako se auto udaljava i nešto me u želucu stisne. Sad sam ostao sam. Majko Božja, čuvaj me. Čuvaj mene i Mariannu i svu moju obitelj, molim te.
Vraćam se u sobu i perem rublje. Srećom grijanje radi pa stavljam da se suši.
Oko 19,00 sati idem na večeru. U restoranu sam sâm. Malo razgovaram s vlasnikom. Pita me kamo to idem i kaže da nije baš vidio puno hodočasnika u zadnje vrijeme. Vraćam se u sobu na spavanje. Umoran sam, ali spavati ne mogu. Sutra ću se otisnuti u Foret d’Anlier. Čuo sam za tu nepreglednu šumu i strah se polako uvlači u mene. Znam da je šuma ogromna. A ne znam kako je dobro put označen. Nikad nisam slijedio Grande Randonnee pa nemam nikakva iskustva s tim. Ipak zaspim. Do 2,33. I više ne.
Nedjelja, 3. rujna 2006.
Habay la Neuve – Rossignol (22 km; 5 sati i 13 minuta)
Ustao sam u 7,30 i doručkovao. Krenuo u 8,30. Nebo je bilo oblačno, ali nije još padala kiša. To se dogodilo malo kasnije, pa sam se uskoro presvukao na ulici. Obukao kišne hlače, vestu i obuo čizme. Prolazim kroz grad, ali ne susrećem bas puno ljudi. Nedjelja je pa spavaju duže. A kiša ih ne inspirira za šetnju. Neće barem biti gužve kroz šumu. Uskoro nailazim na GR znak i ulazim u šumu. Znakovi na drveću dobro se vide i ima ih dovoljno. Svakih 100 – 200 metara znak. Počnem se malo sigurnije osjećati. Ako nastavi ovako, s te strane neću imati problema. Put je mokar i uskoro krene uzbrdo. Baš u najvećem usponu telefon zvoni i Marianne me zove. Kažem joj da kiša pada, da sam skoro bez daha, da sam mokar od znoja i kiše, ali da sam sretan. I stvarno se tako osjećam. Mir šume djeluje na mene, a strah da ne zalutam potpuno je nestao. Sâm sam. Imam osjećaj da sam dio šume. Pjevam. I molim. Zahvaljujem Bogu što mi je omogućio ovo hodočašće. Omogućio mi da ispunim dugogodišnji san. Koliko sam samo puta zamišljao, dok sam šetao kroz šumu, da sam na putu za Compostelu. A sada to više nije san. Jedino što me rastužuje jest to što Marianne nije sa mnom. Tako bih volio dijeliti ovo s njom!
Kiša ne prestaje. Nema suhoga mjesta na koje bih sjeo pa ručam hodajući. Ni žive duše sreo nisam. Satima i satima. Međutim ne osjećam se usamljeno. Misli prolaze glavom. U početku brzo, ali što sam duže hodao, misli su postajale sve mirnije i mirnije. U grudima sam osjećao neko mirno zadovoljstvo.
Prolazim napokon kroz jedno selo. Morbehan. Jedino što je otvoreno je bistro. Ne izgleda baš najljepše pa se ne zaustavljam. Odlučim ostatak puta ići cestom. Uska je i nema puno prometa. Još mi je ostalo oko 5 km. Stižem u Rossignol u 15,30. Zovem gospođu Bonivert, kod koje ću večeras spavati. Stanuje u Ansartu, selu udaljenom oko 6 km od Rossignola, gdje nisam mogao naći prenoćiste. Dolazi po mene autom i vozimo se u Ansart. Po dolasku u njezinu kuću brzo se okupam i operem svoje rublje. Silazim u kuhinju, gdje pijem čaj s gospođom. Pričamo o svemu i svačemu. Ima 58 godina. Rastala se od muža prije 11 godina i živi s dvoje odrasle djece. Radi kao psiholog u jednoj školi u Arlonu. Pita me za razloge moga hodočašća i pokušavam objasniti da je jedan od mojih razloga nada da ću naći sebe. Ali samo jedan od mnogih razloga. Na to mi ispriča jednu anegdotu koju je pročitala. Sutradan mi je čak napisala tu anegdotu na papir i dala mi. „Vaši me razlozi tako podsjećaju na ovu anegdotu“, kaže mi.
U slobodnom prijevodu:
„Dok pješačimo putovima, mi se zaustavimo s vremena na vrijeme, čim primijetimo da nas naše duše ne mogu slijediti. Kad se previše udaljimo, čekamo malo i dopustimo im da nas dostignu. Bez njih naše ideje postanu konfuzne i mi zalutamo.“
U 19,00 sati večeram s njima i osjećam se kao kod kuće. Ponovno pričamo uz večeru i poslije. Nas dvoje pijemo vino, a djeca sokove.
Idem spavati oko 21,30. Ubrzo zaspim, ali se probudim u 1,30. I to je bilo sve što sam spavao te noći. Ponovno me muče razni strahovi. Hoću li moći privesti svoj pothvat kraju? Hoće li noge izdržati? A žuljevi? S njima sam uvijek imao velikih problema. Hoću li naći prenoćište svaku večer? Što ako ne nađem? I tako dalje. Više oka nisam sklopio.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…