Treći dio
Lipanj 2007.
Namjeravao sam po povratku kući odmah prionuti na pisanje svoga dnevnika kao nakon prvog povratka. Međutim prevario sam se potpuno. Ni slike mi se nisu gledale, a da i ne govorim o pisanju. Bio sam potpuno iscrpljen i zasićen drugim dijelom puta. Nisam čak želio ni misliti o trećem djelu. A skoro sve je bilo sređeno. Jedino je trebalo potvrditi Brigitti da prihvaćam njezine uvjete koje mi je poslala odmah nakon našeg susreta u Orthezu.
Srpanj – Kolovoz 2007.
Dugo sam odugovlačio s pripremama, ali sam ipak shvatio da trebam početi pješačiti jer znam da će španjolski dio biti jako zahtjevan. Počnem dakle s pješačenjem 9. srpnja. Iako je prošlo tek mjesec i pol dana od moga povratka, noge su mi nakon prvog dana jako umorne. Forma koju sam mukotrpno stekao kroz onih 40 dana otišla je u nepovrat. Čudi me to i malo plaši. „Neću valjda ponovno sve morati početi ispočetka?“ Ipak nakon nekoliko izlazaka primijetim da se forma brzo vraća. Što se dan polaska više bližio, češće sam i duže pješačio. Tražio sam jake uzbrdice i nizbrdice jer sam znao da je prva etapa užasno teška. Sad sam se sjetio onih savjeta da ovu etapu prepješačim kao posljednju etapu drugog dijela dok sam još u velikoj formi. Ali tko ikad sluša savjete? Slavko sigurno ne. Penjem se i spuštam najtežim terenom koji mogu naći u Luksemburgu. A srećom nije ga teško naći. Fizička se forma nakon nekoliko tjedana gotovo potpuno povratila, ali psihički nisam baš spreman. Marianne se čudi pa primjećuje: „Kako to da si prije prvog djela bio pun nestrpljenja da napokon kreneš, prije drugog djela puno manje, a sad kao da ti se ne ide?“ Sad znam što me sve čeka!“ priznam joj.
- kolovoza pješačim posljednji put prije polaska. Prepješačio sam gotovo 300 km u mjesec i pol dana i mislim da mora biti dovoljno. Uz Božju pomoć. I Gospinu. Njoj sam obećao u najtežim trenucima svoga prethodnoga hodočašća ići u Lourdes i zahvaliti joj za pomoć koju mi je pružala svaki dan.
Petak, 31. kolovoza 2007. Cruchten – Lourdes
Vlak iz Cruhtena u 5,45 za Luksemburg, a TGV za Pariz u 6,45 iz Luksemburga. Da, TGV linija je uspostavljena prije 3 dana i ja sam među prvima koji imaju čast voziti se brzinom preko 300 km na sat i doći u Pariz za dva sata umjesto 4.
Na stanici u Luksemburgu na brzinu se rastajem s Mariannom, jer smo odlučili ne duljiti i praviti se da će rastanak kratko potrajati. Imam rezervirano sjedalo i nađem se pored mladog Francuza koji ide u Bordeaux. S njim provedem vrijeme u pričanju i dva sata putovanja prošla su kao tren. Na Gare de Lyon uzmemo zajedno taksi do Gare de Monparnasse. Tu sam kratko čekao drugi TGV i krenuo. Već u 16,30 stižem na stanicu u Lourdesu. Stanica vrvi od ljudi koji stižu ili se vraćaju kući. Upitam jednog taksista može li me povesti do moga hotela, ali mi savjetuje da idem pješice jer je hotel udaljen oko 300 metara. Krenem dakle putom koji mi je označio i zaista nakon nekoliko stotina metara dolazim do hotela. Brzo se raspremim i silazim na recepciju, gdje mi daju plan grada i upute kako doći do svetišta. Prolazim kroz ulice pune kafića i butika sa suvenirima. I ljudi. Stotine i stotine hodočasnika šeću ulicama i zaviruju u butike. Čujem sve moguće jezike. Osjećam se kao na nekom vašaru. Pomalo razočaran atmosferom koja vlada na gradskim ulicama nastavim dalje. Prijeđem most preko rijeke Gave i nađem se – u drugom svijetu. Daleko ispred mene na kraju ogromnog trga vidim veličanstvenu baziliku, a ispred nje više naslućujem nego vidim kolonu ljudi.
Brzo prijeđem trg i dolazim pred crkvu. Kolona ljudi koju sam naslutio nepregledna je, a to je samo jedna od mnogih koje pužu ispred i oko crkve. Probijem se kroz jednu od njih i penjem se stepenicama do jednog od ulaza. Unutra tiha glazba i nebrojen broj ljudi kleči. Stoji, sjedi ili šeta okolo. Zaustavim se pred Gospinim kipom, zapalim svijeću i kleknem na pod…
Kako da Joj zahvalim? Pokušavam naći riječi, ali uskoro shvatim da riječi nisu dovoljne pa se prepustim osjećajima zahvale. Dugo tako klečim i molim u mislima…
Kasnije siđem niza stepenice i pridružim se koloni koja puževom brzinom napreduje prema svetištu gdje se Gospa ukazala Bernadetti. Iz daljine se čuje divna glazba, a žamor, pun strahopoštovanja, nebrojenog broja ljudi koji disciplinirano stoje u redu čini to mjesto nestvarnim. Uskoro ugledam Gospin kip iznad pećine, a onda dolazim pred pećinu ispred koje stoji velika piramida od zapaljenih svijeća.
U zraku se osjeća nešto posebno. Neka blaženost koju svi osjećaju i koja ispunjava grudi do te mjere da osjećam kako mi se grlo steže i suze se same od sebe stvaraju u očima. Kao u transu dolazim pred pećinu. Ljudi ispred mene dodiruju zidove litica, koji su od nebrojenog broja takvih dodira postale glatke kao staklo. Izvor vode, prekriven staklom i ukrašen cvijećem, zaštićen je ogradom.
Malo dalje slavine s vodom iz izvora iz koje ljudi pune boce. Ja se poprskam tom svetom vodom i čak popijem malu količinu. Udaljim se malo od pećine, naslonim na ogradu i gledam kako kolona ljudi nastavlja dolaziti. Idem onda na drugu stranu crkve i primijetim podzemni ulaz u Baziliku sv. Pija X. Uđem i nađem se u ogromnoj ovalnoj crkvi na čijoj se sredini nalazi oltar. Misa je u tijeku i nekoliko svećenika okruženih desecima drugih svećenika služe. A i ova je crkva puna. Nema mjesta sjesti pa stanem i slušam misu.
Zvuci glazbe i miris tamjana ispunjava zrak oko mene. A dušu mi ispunjava ta atmosfera svečanosti i vjere. Ma sad sam spreman na kraj svijeta pješačiti. Sumnje i bojazni je nestalo. Uz Njezinu pomoć sve će biti u redu.
Po završetku mise izlazim kroz neka druga vrata, na drugom kraju, i nađem se pred prodavaonicom punom knjiga, časopisa i vjerskih artikala. Kupim Marianni plavu krunicu, kao što sam i obećao, a za sebe knjigu o Lourdesu. Čitam je navečer sjedeći na terasi restorana. Pročitam da Lourdes posjećuje godišnje 5 milijuna ljudi. Pročitam također priču te male djevojčice s kojom je sve ovo počelo:
Bernadette je rođena u Lourdesu 7. Siječnja 1844. od oca Françoi Soubirou i majke Louise Casterot. Bernadettini su roditelji mlinari, previše lakovjerni i velikodušni, a da bi napravili unosan posao. Koliko bi tavana ostalo praznim da njezin otac nije davao nekoliko vreća brašna, što nikad nije bilo plaćeno. Kao uvijek u takvim slučajevima broj se dobrih kupaca smanjio, a broj loših platilaca povećao. Nove nedaće snalaze obitelj. Bernadette ima deset mjeseci kad joj je majka dobila opekotine na grudima. Nije kćerku više mogla dojiti pa je Marie Laguës, koja je nedavno izgubila dojenče, prihvatila Bernadette i dojila je. Bernadette se vratila roditeljima 1. travnja 1848. Vremena su teška i teško je sklopiti kraj s krajem. Bernadette mora već 1855. pomagati u domaćinstvu i čuvati djecu kod svoje kume, koja ima kabaret. Barem su to bila jedna usta manje koja je trebalo hraniti kod kuće. Kasnije je radila kao pastirica i sluškinja kod svoje dadilje. Kao 14-godišnjakinja Bernadette je slabašno dijete sa krhkim zdravljem. Pati od astme, a onda 1855. oboli od kolere. Najstarija od četvero djece nije mogla pohađati školu i potpuno je nepismena. Nije mogla pohađati katekizam te nije dobila prvu pričest.
Prvo viđenje: 11. veljače 1858.
Bernadette priča: „Kad sam prvi put išla u pećinu, bilo je to 11. veljače. Išla sam sa dvjema djevojčicama skupljati drva. Kad smo došli do mlina, pitala sam ih žele li vidjeti mjesto gdje kanal utječe u Gave. Odgovorile su da žele. Slijedile smo kanal i našle se ispred neke pećine. Ne mogavši drukčije, moje drugarice su prešle na drugu stranu kanala, koji nas je dijelio od pećine. Najedanput počeše plakati jer je voda bila ledena. Ja pokušam malo dalje pronaći neko drugo mjesto, gdje bih mogla lakše prijeći na drugu stranu, uzalud. Vratim se ponovno na isto mjesto i sagnem se izuti cipele. U tom trenutku čujem neki zvuk, koji je sličio na šum vjetra. Okrenem glavu i vidim da se grane na drveću ne miču. Nastavim se izuvati i ponovno čujem isti zvuk. Podignem oči ispred sebe i pogledam prema pećini. Ugledam jednu gospođu obučenu u bijelo: imala je na sebi bijelu haljinu, bijeli veo također, plavi pojas i žutu ružu na svakom stopalu iste boje kao i njezina krunica. Zaprepastim se. Vjerovala sam da sam pogriješila. Protrljam oči i ponovno pogledam. Dama je još bila tu. Uzmem krunicu iz džepa i pokušam se prekrižiti, ali ne uspijem podignuti ruku do čela. Uhvati me veliki strah; ruka mi je drhtala. Ali ostadoh tu.
Gospođa uzme krunicu, koju je imala oko ruke i prekriži se. I ja ponovno pokušam i ovaj put uspijem. Čim sam se prekrižila, strah koji me bio obuzeo nestane. Kleknem i izmolim krunicu s lijepom gospođom. Vizija je svoju izmolila a da nije micala usnama. Na kraju mi dadne znak da se približim, ali nisam se usudila. Ona odjedanput nestade.“ Još uzbuđena zbog „viđenja“, Bernadette pokupi drva i vrati se kući sa svojom sestrom Antoinettom i prijateljicom Jeannom. Slušajmo Bernadettu: „Vratile smo se zajedno. Usput, sam pitala svoje suputnice jesu li one nešto vidjele; odgovorile su da nisu. Pitala sam još jednom i još jednom rekoše da nisu ništa vidjele. I dodaše: – A ti, ti si nešto vidjela? – Ako vi niste ništa vidjele, onda nisam ni ja! Mislila sam da sam se prevarila. Cijelim putem su me njih dvije pitale što sam vidjela. Nisam htjela reći, ali njih dvije su toliko inzistirale da sam im na kraju rekla pod uvjetom da nikome to ne ispričaju. Obećale su apsolutnu šutnju. Ali čim su došle kući osjetile su ogromnu želju to ispričati pa rekoše sve.“ Bernadettina mama se naljuti i istuče dvije sestre, a Bernadetti zabrani ići do pećine. Međutim Bernadette je već sljedeće nedjelje ponovno išla do pećine i ponovno vidjela Gospu. Njezina su viđenja trajala do 16. srpnja 1858., kad je osamnaesti i posljednji put vidjela Gospu. Bilo je to na dan kad je primila prvu svetu pričest i tako ispunila duboku želju primiti Krista.
Subota, 1. rujna 2007.
Lourdes – Saint Jean Pied de Port
Nakon doručka idem ponovno do pećine. Masa je ljudi još veća nego jučer, učini mi se. Stanem sa strane i pomolim se Gospi. Molim je da me čuva na putu i dadne mi snage da stignem do kraja svoga hodočašća. Imam još malo vremena, jer vlak ide tek u 12 sati, pa se popnem stepenicama prema crkvi. Sad tek vidim da na svakom katu ima druga kapelica. Popnem se do vrha i uđem unutra. U tijeku je sveta misa – NA HRVATSKOM!!! Ma ne vjerujem svojim ušima u prvi mah, ali svećenik zaista govori hrvatski, a mala grupa ljudi pred oltarom odgovara istim jezikom. Saslušam i ja misu do kraja i onda žurim natrag u hotel po svoje stvari jer vrijeme je ići na vlak. Idem pješice do stanice i pričekam vlak na terasi kafića ispred stanice. Vlak dolazi na vrijeme i sjedam u poluprazan vagon. Gledam kako krajolik prolazi pored prozora i prepustim se mislima. Sjetim se knjiga koje sam posljednjih nekoliko mjeseci pročitao i koje su na mene ostavile dubok dojam. Pročitao sam „Hodočasnik“ Paola Coelha i nisam se mogao baš uživjeti u njegov misticizam. Međutim knjigu koju sam odslušao (audio knjiga) „Ich bin dan mal weg“ njemačkoga komičara Hape Kerkelinga iznenadila me i pomalo uplašila. Iznenadila – jer taj komičar, koji je 2001. hodočastio od St. Jean Pied de Port do Santiaga, i puna je dojmova koje sam i sam često imao. Iskreno je opisao patnje kroz koje je prošao, a i radosti i preporod koje je doživio. Uplašila – jer je opisao dijelove puta koji su jako zahtjevni i opasni, zbog prometa. Već na prvoj etapi morao je tražiti pomoć i dao se povesti jedan dio puta autom. A onda je 3 dana pauzirao zbog bolova u nogama te se vozio vlakom. A bilo mu je 36 godina. Doduše nije se pripremao prije toga. Kasnije sam sreo nekoliko takvih „šampiona“ koji nisu dugo izdržali. Na dan kad je Kerkeling prelazio Pireneje, gusta magla je bila prekrila vrhove planina pa ih nije mogao vidjeti. I u svom tekstu to uspoređuje s postojanjem Boga. Kaže da činjenica što Boga nije vidio ne znači da On ne postoji, jer vrhove planina također nije vidio, ali ne sumnja da postoje.
Čitao sam također nekoliko pripovijesti na internetu o hodočašću i osobito su mi snažni bili dojmovi nekoga mladog Francuza koji je vrlo plastično i uz puno humora opisao svoje fizičke patnje na tom putu. Ali i ljepote krajolika. Sve to nije pridonijelo da se lagodno osjećam prije nego krenem. Naročito se pribojavam prve etape, koja kreće s 200 m nadmorske visine, ide 21 km uzbrdo do 1440 m nadmorske visine, a onda u samo 5 km silazi do 900 m nadmorske visine. Trebat će mi mnogo hrabrosti i volje.
Dolazim u St. Jean u 16,30 i idem u isti hotel u kojem sam prošli put prespavao. Nakon tuša i kratkog odmora idem u grad i šetam se uskim ulicama. Tražim znakove i slijedim ih do izlaza iz gradića tako da sutra ujutro ne moram dugo tražiti put. Dođem do raskrižja nakon kojeg vidim put kako se penje jakom uzbrdicom. Gospe blažena, molim te daj mi dovoljno snage da to svladam. Dok šetam, sretnem jednog Francuza s kojim sam u vlaku malo pričao pa me pozove na piće. Priča mi da se nedavno rastao sa suprugom i da mu ovo hodočašće služi da nekako preboli tu traumu. Predloži mi da sutra zajedno pješačimo, ali objašnjavam mu da ja krećem puno kasnije te da sam odlučio ovaj dio puta pješačiti sam, ali se možemo naći na cilju, jer nam je isti. Dogovoreno.
Idem u svoju sobu i spremim se za spavanje. Ali dugo, dugo nije moglo biti govora o spavanju. Misli, uzrujane kao osice zuje glavom. Evo me dakle u finalu – Svi oni dani i kilometri, svi žuljevi i bol u nogama i leđima, svi napori bili bi uzaludni ako ne dovršim ovaj finalni dio puta. Bojazni me opet muče – hoću li imati dovoljno snage duha i tijela i stići do cilja? Jesam li uopće zaslužio da stignem na cilj? Znam da sam se savjesno pripremao duševno i tjelesno. Znam da su tisuće njih prije mene to uspjele. Znam da imam zaštitu odozgor. Zašto onda sumnje? Zašto strahovi? Da, lako je bilo sanjati o putu i zamišljati kako pješačim. Sad, kad još ima tek nekoliko sati prije velikog polaska, sve postaje užasno teško i vjera u vlastitu sposobnost sve je manja. Ali vjera u Božju pomoć gotovo je netaknuta. Znam da me Gospa pratila cijelo vrijeme i ono što sam osjećao u Lourdesu samo mi je potvrdilo sve ono što sam osjećao na dosadašnjem dijelu puta.
Uzmem svoj vodič i još jednom proučim informacije koje sam već nekoliko puta pročitao:
Postanak svetišta u Composteli[1]
Sveti je Jakov bio jedan od 12 apostola, brat Ivana evanđelista, sin Zebedejev. Zovu ga Jakov Stariji da bi ga se razlikovalo od Jakova Mlađeg, kojega kršćanska tradicija identificira kao sina Alfejeva, kao i od Jakova „brata Gospodnjeg“, jednog od „stupova Crkve“.
Apostolski spisi za njega kažu: „Herod ga pogubi mačem.“ Riječ je vjerojatno o Herodu Agripi II., koji je vladao od 41. do 44. godine.
Ako je Jakov bio u Španjolskoj, onda je to dakle bilo prije 44. godine. Je li zaista bio tamo? Mnogi povjesničari sumnjaju u to, a Apostolski spisi to ne spominju. I trebat će 4 stoljeća prije nego sv. Jeronim bude spominjao tu evangelizaciju u Izaijinim Komentarima. U sljedeća dva stoljeća Jakovljevo su putovanje drugi autori jasno potvrdili; jedan od njih je sv. Izidor. Ali gledano samo pod povijesnim kutom, vjerojatnost ostaje mala.
Na to ipak treba prigovoriti da je Krist tražio da apostoli idu svjedočiti po svijetu; da su Spisi izvješće mandata Petra i Pavla i da nisu sveobuhvatni što se tiče drugih evanđelista; i da na kraju, ako ništa ne potvrđuje put sv. Jakova, ništa u datumima i tekstovima to i ne poriče; vjernik je slobodan vjerovati.
Istinski ili mitski, evo Jakovljeva puta: Iskrcao se u Andaluziji, prešao Iberijski poluotok jednim rimskim putom i završio u Galiciji, gdje je napokon našao sljedbenike. Bez sumnje dva od njih, Teodor i Anastazije, pratili su ga na njegovu povratku u Jeruzalem budući da su, nakon njegova mučeništva, krvnicima ukrali njegovo tijelo i ukrcali ga na brod. Anđeo vodi njihovo plovilo do galicijske obale. Nakon iskrcavanja u luku Ira Flavia, današnji Padron, sljedbenici žele pokopati apostola. Kraljica Lupa (Vučica) najprije se usprotivila njihovu planu, onda nakon obraćenja, poklanja svoj dvorac, koji će služiti kao grob.
Grob je kasnije pao u izvjesni zaborav. Doduše ne u potpuni zaborav jer sv. Aldelheim, irski redovnik, spominje ga u VII. stoljeću.
I evo godine 813. objave o otkriću svetišta apostola i njegovih sljedbenika u Composteli, čije ime je čak povezano s tim otkrićem: Campus stellae, Zvjezdano Polje, jer je eremit Pelayo imao viđenje u snu i identificirao mjesto pomoću zvijezda u noći. Teodomir, vizigotski biskup iz Ira Flavia, pohrli odmah na mjesto događaja i dadne očistiti grob. Novost u kršćanskome svijetu odjekne kao grom.
Nedjelja, 2. rujna 2007.
St. Jean Pied de Port – Roncevalles (26 km; 5 sati i 49 minuta)
Dignem se u 6,30 a krenem nakon doručka u 8 sati. Magla je ovdje u dolini uz rijeku prilično gusta i jako je svježe. Ipak nastojim hodati polako jer znam što me čeka ako u početku budem koračao prebrzo. Put se odmah nakon gradića penje strmom uskom cestom. Ispred sebe nazirem grupicu pješaka. Instinktivno ubrzam korak i uskoro ih stignem i prestignem. Već se znojim i srce mi kuca prebrzo. Nastojim usporiti, ali onda mi se ona grupica koju sam obišao ponovno približi pa opet malo ubrzam. Nakon nekoliko kilometara srce se malo naviknulo na ovakav napor i više ne kuca onako ludo. Međutim znojim se po cijelom tijelu. Znoj curi niz lice i pored moje trake oko glave pa se stalno brišem ručnikom. I sunce je probilo maglu pa grije već dobro.
Pejzaž je veličanstven: sunce obasjava vrhove planina, a u dolinama se još valjaju oblaci magle. Šteta što nemam vremena zaustaviti se češće i duže pa uživati u ovoj Božjoj ljepoti. Pribojavao sam se da će planine biti pokrivene maglom ili oblacima i da neću moći vidjeti vrhove kao što je to doživio Kerkeling, ali srećom vrijeme je divno. A ja se, valjda, napajam ovom ljepotom koja mi daje snagu pa sve brže idem.
Obilazim grupu za grupom između kojih se nalazi poneki pojedinac. Usprkos nastojanju da usporim, čim prođem nekoga i ugledam još jednu grupu ispred sebe, ponovno ubrzam sve dok ih također ne prestignem. Podsjeća me to na vožnju autoputom: voziš izvjesnom brzinom i stigneš nekoga. Što radiš? Usporiš ili dodaš malo gas pa ga prestigneš? Naravno da učiniš ovo drugo. I tako ponovno sa sljedećim koga sustigneš. Barem ja tako činim. Možda sam kao onaj naš konj (ili je bila kobila?) kojeg sam ponekad kao klinac u Kovačima jahao kao Indijanac i koji nije mogao podnijeti nekoga ispred sebe. Čak kad bi ga kamion prestigao, počeo bi galopirati kao lud. E, što sam sve doživio s tim konjem! Sjećam se jedne večeri, bio je već mrak kad sam na njemu jahao uz Gagića ulicu i kad je u punom galopu skrenuo na stranu jer je vidio neku travu koja mu se svidjela. Ja sam, naravno nastavio pravo, zrakom dok nisam pljusnuo na zemlju. Htio sam ponovno uzjahati, ali čim bih skočio i legao trbuhom na njega, on bi zagalopirao punom brzinom tako da nisam mogao prebaciti nogu na drugu stranu. Tri puta sam pokušavao i – tri puta padao. Nisam uspio uzjahati sve dok ga nisam doveo nazad do na Kamenje i pomoću velikog kamena, na koji sam stao, uzjahao. A onda puni galop kući. Vjetar zviždi oko ušiju i imam osjećaj da letim. Doletimo do „prid klanicu“, čija su vrata otvorena. Konj samo malo uspori, a onda uleti kroz njih. Slavko, koji je mislio da će se konj zaustaviti nije ni pomislio sagnuti se, nego glavom u gornji prag, a onda na zemlju. Već je prilično kasno pa uđem u kuću gdje Neva i Marko već večeraju. Osjetio sam da imam krvi na glavi pa sam stavio kapu da se ne vidi. Međutim nakon kratkog vremena krv poče curiti ispod kape pa me Neva upita što mi je to. Eto belaja. Ne sjećam se više kako sam tu krv objasnio, ali eto preživio sam. Da, preživio sam taj put ali jedan drugi put skoro nisam:
Ja sam kao i ostali klinci u to vrijeme upotrebljavao napravu s komadom debele žice savijene u polukrug i na čijem jednom kraju je bila učvršćena poveća brokva (čavao), a na drugom čahura ispunjena istopljenim olovom s malom udubinom veličine brokve. U čahuru bi stavili fosfora sastruganog s glava šibica i začepili s onom brokvom pričvršćenom na drugom kraju žice. Onda brokvom udariš o kamen i – imaš prilično snažnu eksploziju.
Ali Slavko ne bi bio Slavko da nije probao nešto drugo. Kad sam jednu večer ponovno išao po konja do ćuprije (Nisam siguran je li to bio onaj isti konj ili jedan drugi, mnogo mirniji) pripremio sam svoju napravu i uzeo jedan mali kamen prije nego sam uzjahao na konja. Kad sam prolazio pored groblja, udarim ja brokvom u kamen i – probudim se iz nesvijesti na cesti. Netko je visio iznad mene i pitao jesam li živ. A uplašeni konj je već odavno bio kod kuće. Svačeg se „isan i siti dok ‘vako luta svitom“.
Do podne sam prestigao vjerojatno više od 500 hodočasnika, ali se kolona ispred mene ne smanjuje. To izgleda kao procesija. A ja sam odlučio pješačiti sam. Zaista je to teško ostvariti. Gledam lica ljudi koje prestižem i vidim da velika većina već trpi mučeništvo. Lica crvena od napora, noge teške i jedva se vuku, a leđa sagnuta. Naslanjaju se na štapove i kao da se pomoću njih vuku naprijed. A ja se osjećam fantastično. Sad sam zagrijan i imam osjećaj da bih mogao i trčati ako treba. Moje su se pripreme dakle isplatile. Bojazan je nestala i osjećam se kao na krilima.
Zaustavim se nešto poslije 12 sati na jednom od vrhova i ručam. Sjedim pored puta i gledam kako umorni hodočasnici prolaze. Ispred mene veličanstven pogled na planinske vrhove.
U jednom trenutku ispred mene prođe neka mlada žena koja zaista čudno hoda: teško se naslanja na svoje štapove, a lijevu nogu gotovo ne diže sa zemlje, nego je vuče po njoj. Lice joj se iskrivilo od napora. Smogne ipak dovoljno snage i nasmije se na pozdrav u prolazu. Upozorim je na veličanstven vidik, ali se ona samo umorno nasmiješi i polako nastavi dalje. „E, nećeš ti daleko stići“, pomislim u sebi. Koliko sam se samo u tome prevario, shvatit ću mnogo kasnije. Nastavim nakon kratke stanke i shvatim da ovo nije vrh planine nego samo jedan od vrhova, koji su slijedili nakon prijevoja. Pogledam na svoj Polar i vidim da sam „tek“ na 1300 metara nadmorske visine, a znam da je vrh planine na skoro 1500 metara. Ima dakle još „malo“ prije vrha. Dođem do neke fontane i sjetim se da ju je Kerkeling opisao kad se on probijao kroz maglu i našao fontanu bez vode. Pored nje kamen sa oznakom udaljenosti do Santiaga de Compostele, 765 km, (u Roncevallesu sam pak vidio drugu tablu sa 790 km), a malo dalje granični kamen sa Španjolskom.
Tu se dakle nalazi Roncevaux Passe, gdje je poginuo poznati vitez Roland, kojega je opjevala srednjovjekovna literatura (La Chanson de Roland). Bilo je to u bitki koja se vodila 778. između vojske Karla Velikog, koji se vraćao iz Španjolske, i Baska koji su ga dočekali u zasjedi. Ta je bitka kasnije predstavljena kao bitka protiv Maura (muslimana) da bi se potkrijepili razlozi za križarske ratove.
Put je prekriven šljunkom i okruglim kamenjem pa teško napredujem. Noge se kližu pa nakon svakog koraka kliznem pola koraka unazad. Ali kad pogledam ljude koje prestižem, shvatim da ja brzo napredujem u usporedbi s njima. Ipak je umor tu i kod mene. Noge su prilično teške i mišići me bole. Satima i satima ići stalno uzbrdo ipak nije isto kao ravnicom. Vrh!!! Nakon 21 kilometra uzbrdo evo me konačno na tome pravom vrhu. 1440 metara nadmorske visine. (Jedna stara pjesma kaže da tko ovim vrhom prijeđe na putu za Compostelu, zaslužio je doći u Kraljevstvo nebesko.) A krenuo sam jutros sa 200 metara nadmorske visine. Pored puta velika grupa ljudi sjedi ili leži – svi potpuno iscrpljeni. Iako bih i ja najradije sjeo, odmah nastavim jer sam totalno mokar od znoja, a ovdje puše svjež povjetarac pa se bojim prehlade. Znam da odavde vode dva puta u dolinu, koju vidim duboko dolje, jedan je duži i ide uskom vijugavom cestom, a drugi puno kraći, ali strmiji vodi kroz šumu zemljanom podlogom. Odlučim uzeti ovaj kraći. Bio sam spreman na strm put, ali ovo je nešto drugo: da nemam štap kojim se pomažem, sigurno ne bih mogao ostati na nogama. Više klizim nego hodam a koljenima kočim. Ispred mene nikoga, a nikoga ne vidim ni iza sebe. Posumnjam jesam li na pravom putu jer ovo nije put, ovo je previše i za brdske koze, a kamoli za ljude. Napredujem puževom brzinom jer pazim da ne padnem, a to mi oduzima svu pažnju i snagu. Jedino mi je to cilj – ne pasti. Jer ako iščašim nogu, mogu se oprostiti od daljeg puta. S tom misli u glavi dakle napredujem. Srećom nakon nešto više od kilometra put je nešto manje okomit i prolazi kroz šumu pa sam u hladu. I podloga je nešto mekša i dakle manje opasna. Nekoliko sam puta ipak izgubio ravnotežu i zaustavio se hvatajući se za stabla pored puta. Ugledam ispred sebe dvojicu mladića kako napola klizeći, napola trčeći napreduju prilično brzo – a onda se nađu na zemlji. Imaju problema dignuti se zbog velikih torba na leđima pa im pomognem ispraviti se. Srećom nisu ništa slomili, ali sada puno više paze pa ih ubrzo ostavim iza sebe. Moja koljena drhte od napora, ali još funkcioniraju. Sad mi je žao što nisam ponio oba štapa jer s njima bi bilo lakše održati se na nogama. Put je nakon još dva kilometra postao malo manje strm pa se da gotovo normalno hodati. Zadnji kilometar ide skoro ravnicom pa mi se koljena malo manje tresu kad sam u 14,30 stigao pred svoj hotel. Uf! Kakva etapa!
Brzo se penjem u svoju sobu i legnem u kadu s toplom vodom. Nakon pola sata umor je gotovo nestao, a koljena više ne drhte. Silazim na terasu ispred hotela i nađem onog Francuza kojeg sam jučer sreo. Kaže da je krenuo u 6 sati i došao u 13,30. Eto, skoro sam ga stigao, pomislim. Popijemo nekoliko piva i on mi se požali da nije uspio tuširati se jer u prenoćištu pored hotela postoje samo 4 tuš-kabine za 200 hodočasnika. Ponudim mu da se tušira u mojoj sobi, što s velikom zahvalnošću prihvati. Ja ostanem na terasi i pišem prve dojmove s ove etape. Pascal se brzo vrati i nastavimo neko vrijeme sjediti. Reče mi da u 19 sati u obližnjoj crkvi ima sveta misa za hodočasnike. Dogovorimo se naći pred crkvom. Dok mi pričamo, ponekad pogledam prema putu i pratim pogledom nadolazeće hodočasnike. I ugledam onu mladu ženu koja još uvijek onako čudno hoda. Svratim Pascalu pozornost na nju i kažem mu da sam je vidio na vrhu planine. On mi reče da ju je i on jutros vidio i kaže mi da bolje pogledam njezinu lijevu nogu. Učinim to i – ne vjerujem svojim očima: ima protezu. Zato dakle hoda tako čudno. Kad se zaustavila pored našeg stola, ponudim joj pivo. Prihvati rado i sjedne s nama za stol dok joj prijateljica pokušava naći slobodan krevet. Kanađanka je, zove se Ann, predaje engleski jezik u nekoj gimnaziji u Engleskoj, ima 29 godina i rak na kostima. Zato joj je i lijeva noga amputirana ispod koljena. A pitanje je vremena kad će i druga biti. Što reći na takvo nešto? Da mi je žao? Ne! To bi zvučalo banalno i prazno. „Ja vam se divim!“ kažem joj nakon što nam je rekla da je i ona uzela onaj strmi put kroz šumu. I to divljenje je iskreno i trajno. Ann više nisam vidio na putu, ali sam od drugih čuo da je nastavila svoje hodočašće – 10 do 15 km dnevno, ali nije odustala. I siguran sam da će stići na cilj. Takvi ne odustaju. I ona mi je dala veliku dozu hrabrosti i nade – kad god mi je bilo teško i kad sam teturao od umora, pomislio sam na nju i postidio se svoje slabosti.
Idemo na misu u crkvu koja je puna hodočasnika. Misa se služi na španjolskom, ali nije potrebno razumjeti svaku riječ. Svećenik nas nakon mise pozove pred oltar i dadne nam blagoslov. I zamoli nas na nekoliko jezika da za njega molimo u Composteli. „Priez pour nous à Compostelle“, ( Molite za nas u Composteli) riječi su koje ću još nebrojeno puta čuti.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
Nastavlja se…
