Utorak, 1. svibnja. 2007.
Bénévent L’Abbay – Chatelux le Marcheix (20,6 km; 4 sata i 45 minuta)
Kako je današnja etapa prilično kratka, bio sam sinoć odlučio spavati malo duže. Međutim probudio sam se u 6,30 kao i obično. No, ipak sam krenuo nešto kasnije nakon pozdravljanja s gazdaricom, koja mi na rastanku reče da je rijetko kada imala ovako kurtoaznog gosta. E, svašta ću ja još čuti. Jučer mi je gazdarica u Souterraineu rekla da sam zgodan, a sad ova kaže da sam kurtoazan. Ali to ja znam već odavno pa se ne moram uobražavati ponovno. Ha! Ha! Srećom to Marianne ne čuje. Kažem i ja njoj da mi je vratila vjeru u ljubaznost francuskih hotelijera, koja je bila do temelja poljuljana.
Nedaleko od grada skreće u šumu i jako je mokar od jučerašnje kiše. Čak i poneko stablo leži preko puta pa moram opet prolaziti kroz grmlje i kamenje.
No šuma nije baš velika pa uskoro izlazim ponovno na cestu i ulazim u neko malo selo. Seosko groblje je divno uređeno pa ga slikam.
Prodavaonica namirnica je otvorena (iako je 1. svibnja) pa kupim svježega kruha i suhu kobasicu. Kruh je još topao pa odgrizem komad i pojedem iako sam nedavno doručkovao. Nastavim dalje i prolazim kroz nekoliko zaselaka. Slijedim svoj vodič koliko mogu, ali se čini da sam negdje promašio šumski put pa se nađem na raskrižju dviju seoskih cesta bez ikakva znaka i ne znam na koju stranu da krenem.
Ugledam jednog čovjeka kako radi u vrtu pa se uputim prema njemu i pitam ga kojim putem trebam nastaviti. „Only English“! kaže mi uz osmijeh. „Nisam valjda zalutao do Engleske“? odgovorim. „Ne! Ne! Ovo je Francuska, a ja sam se tu nastanio nedavno pa nisam naučio jezik“. U to mu izađe i žena iz kuće i ponudi mi kavu. Dok smo ispijali kavu, pričaju mi kako su ovdje bili na odmoru nekoliko puta i zaljubili se u ovo mjesto. Prodali su kuću u Engleskoj i kupili, puno jeftinije, ovu ovdje. Da, čuo sam da je to postao pravi problem za Francuze, jer ima takvih puno koji su pokupovali kuće pa su cijene naglo narasle i onemogućile Francuzima da ih kupe.
Zahvalim na kavi i informaciji pa krenem dalje. Uskoro nađem svoj put pa se bolje osjećam. Sad ponovno idem šumom, i to uz veoma strmo brdo. Ugledam daleko ispred sebe veliku grupu pješaka i učini me se da sam u njima prepoznao onu grupu koja je bila sa mnom u hotelu. I zaista, nakon kratkog vremena nađem ih kako sjede pored puta i odmaraju se. Zaustavim se i malo s njima porazgovaram. Unajmili su vodiča a i prtljagu im prevozi. Sad su jako umorni, ali kako im je ovo zadnji dan, to nije veliki problem. Sad su jako pričljivi dok su u hotelu izgledali arogantno i zatvoreno.
Slikam se s nekima od njih i nastavimo zajedno.
Pričam s dvjema mladim ženama i kažu mi da već 4 godine svake godine pješače 2 tjedna ovim putom, ali to je više aktivni odmor nego hodočašće. Čude se kako ja mogu izdržati tako dugo sam. Jedna od njih reče da ona mora stalno biti s nekim i pričati te tako izbjeći razmišljanja.
Utom počne padati kiša pa se zaustavim pod nekim drvetom i oblačim kišnu opremu. Oni samo navuku pelerine i nastave. Dok sam došao u sljedeće selo, kiša je prestala. Svratim u crkvu, pomolim se i pojedem svoj sendvič, sjedeći na zadnjoj klupi u crkvi. Dok jedem, razmišljam o razlici između običnog pješaka i hodočasnika. Sjetim se kako u jednoj knjizi Jean Lescuyer, francuski buržuj i hodočasnik, objašnjava što je hodočašće:
„Un véritable pèlerinage consiste à tout laisser. Laisser ce qui rend notre vie de plus en plus rapide et élaborée. Mais aussi laisser – c’est peut-être plus difficile – l’idée que nous nous faison de nous-même est des autres. Il faut quitter tout ce qui nous conforte, tout ce qui nous honore. Tout ce qui nous rassure.”[1]
1 Pravo hodočašće znači napustiti sve. Napustiti ono što naš život čini sve bržim i kompliciranijim. Ali također napustiti – što je vjerojatno teže – mišljenje koje imamo o sebi samima i o drugima. Treba napustiti sve što nas tješi, sve što nas časti. Sve što nas umiruje.
Pitam se u koju kategoriju ja spadam i zaključio sam da sam više hodočasnik nego pješak.
Nastavim dalje. Kiša je doduše prestala, ali put je još jako mokar. Naročito kad prolazim kroz šumu, gdje kišne kapi još padaju s drveća. Vidim da se put stalno spušta pa nazovem Mariannu, jer u dolini vjerojatno opet neće biti mreže. Kaže da mora kositi travu dok joj muž luta kroz bespuće Francuske.
Odjedanput, dok prolazim uskim šumskim puteljkom, naiđem na plastičnu vrpcu kojom je put ograđen. Ne vidim nikakvu informaciju i nastavim nadajući se da nije lov u tijeku, jer znam da lovci (kao kauboji) najprije pucaju, a onda postavljaju pitanja. Uskoro sretnem čovjeka na motoru koji mi kaže da se pokušam skloniti kad naiđu biciklisti, jer u tijeku je trka. I zaista uskoro ih sretnem kako punom parom pedaliraju uzbrdo. Ne znam za koga navijati pa navijam za sve. Vjerojatno im je drago što ima toliko publike ovdje u šumi.
Nakon nekoliko kilometara izlazim iz šume i spuštam se uskom cestom. Već vidim selo dolje u dolini. Izgleda zaista idilično. Nadam se da je i hotel udoban a hrana ukusna.
Prolazim pored groblja i čitam neka imena na grobnicama. Ima ih zaista čudnih: Obitelj Bonnetblanc-Soulier (Bijela kapa-Cipele) piše na jednom od njih.
Stižem pred hotel u 15 sati. Poslije svakodnevnog ceremonijala, koji se sastoji od tuširanja i pranja rublja, prošetah se malim selom. Šetnja je brzo pri kraju jer zaista nema ništa interesantno. Sretnem onu grupu od osam Francuza, koje sam već dva puta sreo u hotelima. Kažu da su i oni u istom hotelu kao i ja.
Srijeda, 2. svibnja. 2007.
Chatelux le Marcheix – Pont du Dognon (15,7 km; 3 sata i 43 minute)
Alarm me probudi u 7 sati. To je prvi put da se nisam probudio prije njega. Protežem se još neko vrijeme u krevetu jer etapa je danas zaista kratka pa mi se ne žuri. Polako se spremam, doručkujem i krenem nešto poslije 9 sati.
Vrijeme je tmurno i prilično svježe – tek 12 stupnjeva, što je idealno za pješačenje. Kasnije je ipak nešto toplije i toplomjer se popne do 20 stupnjeva, što je upola manje nego prije nekoliko dana.
Penjem se uskom cestom kroz šumu i nakon nekoliko kilometara nađem se na vrhu. Pogledam mobitel i vidim da je mreža ponovno prisutna pa zovem Mariannu. Kaže da danas ide na Oktavu, hodočašće Gospi u luksemburškoj katedrali, i da će zapaliti svijeću za mene. Molitve nikad nije previše. Te molitve, koje i moja braća mole za mene te one koje ja molim daju mi snagu i vjeru koja me nosi na ovom putu. Na ovome sam putu sreo tolike pješake koji nisu dugo izdržali, jer ih je samo njihova snaga držala. Rijetko pak sretnem kojeg hodočasnika koji traži nešto više od zadovoljstva zbog športskog rezultata.
Pokoji automobil prođe i to je sve. Potpuno sam sâm. Imam osjećaj da mi danas nekako ne ide. Koraci su mi tromi i teški. Srećom ne moram danas dugo hodati. Nešto prije svog cilja, na raskrižju sretnem dvojicu biciklista kako konzultiraju kartu. Pitam ih kamo idu i kažu, na njemačkom, da dolaze iz Padeborna i da idu u Compostelu. Niti jedne riječi francuskog ne govore, pa kad zalutaju, ne mogu pitati za smjer, nego se uzdaju u se i u svoje kljuse. Dok pričamo, kiša poče ponovno padati pa se brzo rastajemo. Kasnije ih opet vidim pod krovom neke kuće, jer voziti bicikl kad kiša pada zaista nije ugodno.
Dolazim u hotel već u 13,30 iako se nisam žurio, a i kasno sam krenuo. Soba je rezervirana, međutim kofer još nije stigao pa se ne mogu presvući u suhu odjeću. Ali za nekih pola sata vidim kroz prozor kako taksi dovozi moj kofer pa brzo siđem po njega.
Iz sobe imam lijep pogled na most preko kojeg sutra nastavljam svoj put. I to je sve što tu ima osim hotela. Provedem popodne što u krevetu što u hotelskom baru. Jedva dočekam večeru u 19 sati. Sjednem za jedan stol u kutu i promatram kako gosti dolaze. U jednom trenutku ugledam poznato lice – Bernard, s kojim sam se rastao prije tjedan dana u Issoudinu. Ugleda me i potrči prema meni. Jedva sam imao vremena ustati prije nego me zagrli. S njim je njegova prijateljica, koja je na odmoru pa zajedno pješače. Sjednu za moj stol i provedemo večer pričajući o svojim zgodama i nezgodama u zadnjih tjedan dana. Oni spavaju u obližnjem kampingu pa se nakon večere rastajemo. Idem spavati u 22 sata.
Četvrtak, 3. svibnja. 2007.
Pont du Dognon – St Léonard de Noblat (18 km; 4 sata i 10 minuta)
Doručak je izvrstan: svježi kruh, croissant, kolači, voće…
Što nisam mogao pojesti, spremim u torbu za kasnije. Vani je magla i prilično hladno – tek 6 stupnjeva, što je upola manje nego jučer u isto vrijeme. Ako ovako nastavi, još ću se smrzavati, a prije tjedan dana sam se pržio na 40 stupnjeva.
Pogled s mosta na rijeku Dognon, prekrivenu maglom, zaista je lijep i tajnovit.
Tek se obrisi stabala uz rijeku naziru. S druge strane mosta, nakon stotinjak metara, put skreće u šumu i odmah se penje strmim brijegom. Nedavne kiše izrovale su zemlju pa moram često preskakati rupe, što nije baš lako idući uzbrdo. Ali barem sam se jako brzo ugrijao. Nakon nekoliko kilometara uzbrdice izađem na vrh i nađem se na ravnici obasjanoj suncem. Brzo mijenjam odjeću i obuću, jer što sunce, što uzbrdica, učinili su da mi je sada prevruće. Put naizmjenično ide cestom i prolazi kroz mala sela, pa opet skrene preko polja ili prolazi šumom. Oko 12 sati, silazeći cestom kroz šumu, ugledam grupu pješaka ispred sebe. Već neko vrijeme čuo sam glasove. Učine mi se nekako poznatim. I zaista kad sam se približio, prepoznam grupu koju sam sinoć ponovno sreo u svom hotelu.
I oni su mene prepoznali pa su stali i pričekali me. Nastavimo zajedno. Pričaju kao jato gusaka i kokošiju pa samo čekam trenutak kad se mogu od njih rastati, a da ne budem nepristojan. Znam da oni slijede znakove sa žutom strelicom i u jednom trenutku vidim kako taj znak skreće s ceste nadesno, preko polja. Kažem im da moj put nastavlja cestom (iako to nije istina) pa se brzo rastanem s njima prije nego se odluče slijediti me.
Sad se samo nadam da neću morati obilaziti previše da bih se vratio na svoj put. Konzultiram kartu i vidim da se nakon kilometar-dva mogu ponovno vratiti u blagom luku na prijašnji put. Prolazim kroz mala sela s kućama obraslim zelenilom. Tek je poneki seljak vani. Jedino krave pasu na poljima i psi laju dok prolazim.
Na izlazu iz jednoga takvog „dinamičnog“ sela ugledam u daljini St. Léonard de Noblat s visokim crkvenim zvonikom.
To je gradić okružen šumom i poljima kao da sam opet u Luksemburgu. Idem polako samo da ne bih ponovno stigao onu grupu. Uživam u prirodi i samoći. Lijepo je sresti ljude navečer, nakon pješačenja, ali dok pješačim, najviše volim biti sam. Mogu ići tempom koji mi toga trenutka odgovara. Mogu moliti ili razmišljati. Mogu meditirati.
Dolazim u hotel oko 13 sati. Pitam za kofer, ali mi gazda kaže da još nije stigao. Zovem broj taksija, koji sam dobio od agencije i gospođa pri telefonu kaže mi da ona ništa ne zna o tome da treba prevesti moj kofer. Čak nikad nije čula za moju agenciju.
Zovem Brigite i obećava mi da će ona sama nazvati taksi i taj problem riješiti.
Srećom imam još jednu majicu u torbi pa je oblačim i idem u grad. U turističkom uredu daju mi pečat i turističku kartu na kojoj su naznačeni objekti, koje treba posjetiti – ima ih 14. Krenem dakle od jednoga do drugog slijedeći brojeve kojima su označeni na karti. Vrijeme je lijepo a također je lijepo ponekad izigravati turista. Grad je pun starih spomenika. Ulazim u crkvu i najprije se pomolim, a onda razgledam. Crkva je zaista ogromna i pitam se zašto, jer gradić sigurno nema toliko puno stanovnika.
Malo prije nego sam završio obilazak spomenika, Brigite me nazove i kaže mi da će moj kofer uskoro stići u hotel. Zahvaljujem joj i kažem da je ona moj anđeo čuvar. Budući da moj put prolazi kroz Orthez, koji se nalazi 20 tak kilometara od mjesta gdje ona ima agenciju, dogovorimo se da ćemo ići zajedno na večeru, kad budem u Orthezu.
Vraćam se u hotel i nađem svoj kofer. Šetnja kroz grad više me umorila od jutrošnjeg pješačenja pa prilegnem i malo odspavam. Probudi me zvonjava mobitela. Bernard se javlja i kaže da je i on, zajedno sa svojom prijateljicom Dominique, u St. Léonardu i da su u obližnjoj kavani. Obučem se i pridružim im se. Pričaju mi o svom pješačenju i problemima koje Dominique ima sa svojim mišićima i žuljevima. Dogovorimo se za zajedničku večeru u restoranu moga hotela.
Večeramo zajedno s jednom njihovom prijateljicom i njezinom kćerkom. One tu žive pa nam pričaju o problemima koje imaju s renoviranjem svoje kuće. A tema o kojoj su najviše pričali i s puno emocija jest izbor Sarkozya za predsjednika. Oni su svi njegovi ogorčeni protivnici i nije im jasno kako je mogao dobiti većinu. Ja dolijem još malo ulja na vatru govoreći kako će Sarkozy vjerojatno unijeti malo, toliko potrebne, radne discipline u Francuskoj.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
