Nedjelja, 22. travnja 2007.
Bourges – Charost (29,4 km; 5 sati i 48 minuta)
Dogovorio sam se sa Jean-Claudeom da ćemo danas zajedno pješačiti pa smo se našli kod katedrale i krenuli u 8,30. Prolazimo ulicama gdje smo sinoć slušali glazbu i nalazimo ostatke slavlja (prazne ili razbijene boce, papir i ostatke hrane). Ponovno prijeđemo 5 kilometara dok smo izašli iz grada. Uf! Jedva.
Sad idemo uskim cestama, na kojima je promet poprilično gust. Danas Francuzi glasuju za izbor novog predsjednika pa su svi u pokretu. Dok prolazimo kroz sela, vidimo grupice ljudi i slušamo kako raspravljaju o kandidatima. Jean-Claude je strasni pristaša jednog od kandidata pa se često u prolazu priključuje ljudima i komentira kandidate.
Vrućina je velika pa se često zaustavljamo i tražimo vode. Srećom prolazimo često kroz sela pa barem vode imamo dovoljno. Zaustavljamo se u nekom selu i ručamo sjedeći na stubištu u hladu iza seoske crkve.

Provjeravam svoj žulj i ponovno ga bušim. Uspijem istjerati samo malo tekućine. Užasno me peče. Stavljam ponovno flaster i nadam se da će to pomoći.
Međutim sad sam se ohladio pa kad smo krenuli, jedva hodam od bolova. Moj je kompanjon u još gorem stanju – ima i on žulj, a osim toga noge ga užasno bole pa hoda kao po jajima. Dugo nam treba dok se zagrijemo, a kad smo to konačno uspjeli, ide malo bolje. On puno priča pa tako manje mislimo na probleme s nogama i žuljevima.
Prolazimo kroz polja uljane repice koja se presijava na suncu. A ono je na zenitu i nemilosrdno prži. Pogledam na svoj toplomjer i vidim da se živa već popela na 30 stupnjeva u hladu i 35 na suncu. A mi smo najviše na suncu. Hlada ni za lijeka nema.
Ušutio se i Jean-Claude. Nestalo mu daha, a vidim kako sve češće premješta remenje svoje torbe, koja sve više vuče prema dolje. Teška mu je 14 kilograma. Ja sada nosim oko 7-8 kg pa to nije baš moj najveći problem. Probleme mi stvaraju vrućina i žulj.

Napokon stižemo u Charost, današnji cilj. Jean-Claude, koji obično spava u alberguima, danas je odlučio prespavati u hotelu jer želi pratiti rezultate izbora na televiziji. Predložim mu da pokuša naći sobu u mome hotelu pa ulazimo zajedno. Predstavim se vlasnici i kažem da imam rezerviran polupansion. Ona se čudi što smo dvojica. Ja veselo najavljujem da sam joj doveo još jednog gosta misleći da će joj biti drago. „Ali, gospodine, restoran je već zatvoren pa sam samo za Vas pripremila večeru, a za Vašega kolegu ne mogu.“ „A što ste mi to pripremili?“ pitam ja, zamišljajući već kako uživam u ukusnim jelima.
„Sendviče“, reče mi. „E, bravo! Baš sam ih se zaželio!“ odgovorim joj. Do sada sam ih jeo svaki dan samo za ručak, a sad ih eto dobivam i za večeru. „Pa ja sam preko agencije rezervirao i unaprijed platio polupansion“, bunim se. „Ne, gospodine! Mi ne nudimo polupansion za jedan dan“. „Dobro, ako je tako, ja ću to srediti sa svojom agencijom. A u koliko sati mogu sutra dobiti doručak?“ pitam. „Ma, nema doručka, sutra je hotel zatvoren! Pa vi ste u Charostu, gospodine, a ne u Parizu!“ „Prvi i zadnji put“, pomislim u sebi.
Moj suputnik ipak odluči uzeti sobu, bez večere i doručka. Njemu su najvažniji rezultati izbora, pa ga zanima samo ima li u sobi televizor.
Nakon tuša idemo u selo, te u općinskoj zgradi dobivamo pečat od gradonačelnika. Daje nam i ključ od crkve koja datira iz 12. stoljeća. Izvana izgleda dobro, ali unutra je u žalosnom stanju, kao da već stotinama godina nije popravljana.

Vraćamo se u hotel, gdje smo jedini gosti. Dok sjedim u salonu i pišem svoj dnevnik, Michel i Bernard dolaze u potrazi za nekim otvorenim kafićem ili restoranom. „Ma nema ništa otvoreno, gospodo, vi ste u Charostu“, parafraziram našu gazdaricu, a Jean-Claude se valja od smijeha.
Kad su oni otišli a da nisu popili ništa, jer vlasnica nam je ostavila samo dva piva, koje smo mi u jednom gutljaju već davno popili, Jean-Claude i ja dijelimo ona dva sendviča. On ima kave u prahu pa ćemo uzeti tople vode na slavini i zalijevati sendviče kavom umjesto vodom, kojom smo zalijevali sendviče u podne.
Međutim tople vode nema. Kad je restoran zatvoren, zatvaraju i toplu vodu. A gostima koji se nađu u hotelu valjda nije potrebna.
Ponedjeljak, 23. travnja 2007.
Charost – Issoudin (14,3 km; 3 sata i 20 minuta)
Noćas sam spavao do pola noći, a onda me probudila buka nekog uređaja u kupaonici: Zzzzzzzzz… stavim čepove u uši, ali ne pomaže – zujanje je prejako, a frekvencija tako visoka da je čepovi ne mogu potpuno eliminirati. Pokušam taj uređaj, koji se nalazi iznad vrata kupaonice skinuti, zamotati ručnikom, razbiti, ali sve bez uspjeha.
Palim televizor i smanjim ton toliko da čujem glasove, koji donekle pokrivaju ono zujanje. Iskoristim to nespavanje pa pišem braći poruku u tri sata ujutro.
Ipak nekako zaspim. Prenem se kad su glasovi na televiziji postali nešto glasniji. Još pričaju o rezultatima jučerašnjih predsjedničkih izbora: Sarkozy 31%, a Segolene 25%.
Dignem se i idem u kupaonicu pitajući se kako ću se osjećati pod hladnim tušem. Ali dogodilo se čudo: topla voda je došla. Tada shvatim da je onaj uređaj iznad vrata tajmer koji regulira protok tople vode. Brzo se tuširam dok topla voda ponovno nije nestala.
U 7,30 izlazim iz sobe jer čujem kako netko prolazi hodnikom. Možda se još jedno čudo dogodilo pa će netko servirati doručak. I zaista – na stolu u salonu puši se kava, a svjež kruh i croissant u košarici. Moj suputnik već doručkuje. Njemu se žuri jer danas ima ponovno dugu etapu, dok je moja jako kratka – nekih 14 kilometara, pa se meni uopće ne žuri.
Spremim stvari i idem na recepciju platiti pivo, koje sam sinoć popio. Vlasnica mi pokušava naplatiti i sobu, ali ne inzistira kad joj kažem da sam ja to agenciji unaprijed platio. Naplati mi pivo 3 €! Ni u Parizu ga nisam platio tako skupo. Pita me jesam li tuda već prolazio i kažem da je ovo treći put: prvi, zadnji i posljednji! Malo pocrveni u licu, ali ništa ne reče. Žalim se još na buku u kupaonici i kaže mi da već zna za to i da pokušava riješiti problem. E, odlično! To me zaista umiruje.
Izlazim iz hotela i sela i pokušat ću ih brzo zaboraviti. Sunce grije, ptice pjevaju, noge me ne bole previše, a i žulj zasada šuti. Dakle, moj svijet je ponovno u redu.
Na izlazu iz sela susrećem Jean-Claudea, koji je krenuo prije sat vremena. Zalutao je pa se sada vraća. Ponovno se rastajemo, jer on slijedi žutu strelicu, a ja svoj vodič bez znakova.
Zaželimo jedan drugom sretan put. Možda se opet sretnemo u njegovu mjestu, kuda put prolazi. On se naime namjerava zadržati nekoliko dana kod kuće.
Uskoro se popnem na neki uzvisinu, odakle se pogled preko polja pruža u beskraj. Put je zemljan a u sredini trava. Gledam stalno ispred sebe jer sam čuo da ovdje ima puno zmija. Nisam vidio nijednu zmiju, ali sam sreo lisicu kako prelazi preko puta. Uspijem je čak i slikati. Idem polako, polako da ne bih prerano došao na svoj današnji cilj. Uživam u prirodi i činjenici da ne moram danas žuriti. Ovo je kao dan odmora, pomislim u sebi.
Baš na ulazu u gradić vidim dvojicu pješaka iza sebe pa usporim i pričekam. To su Michel i Bernard. I oni danas idu u Issoudin kao i ja pa nastavimo zajedno do centra, gdje se rastajemo. Dogovorimo se naći na terasi oko jedan sat i ručati zajedno.
Idem u hotel. Moj je kofer već tu. Vlasnik mi kaže da mogu večerati u sedam sati, a doručak sutra u 8 sati. Odlično. Penjem se na kat u svoju sobu, broj 13, gdje me čeka moj kofer.
Tuširam se, operem rublje, povješam ga kraj prozora i idem u grad. Na recepciji me dočeka vlasnik hotela, koji mi reče da mora sa mnom razgovarati. Pitam o čemu je riječ. „Sutra je moj hotel zatvoren pa Vam ne mogu servirati doručak“, kaže mi. Pa neće valjda opet biti ista priča kao jučer, pomislim u sebi. „Ali ja imam rezervaciju za polupansion“, bunim se. „Dobro, učinit ću gestu pa Vam neću naplatiti doručak“, odgovori on uz podrugljiv smiješak. „Zaista ljubazno od Vas, nažalost ja sam agenciji već platio, uključujući i doručak“. „Oh, nisam znao da agencija za vas plaća“, reče on. „Ja se stvarno pitam kako ste vi prihvatili rezervaciju, kad ste znali da je hotel zatvoren.“ Dižem ja glas, jer me njegov izgled – malešan, s crnom dugačkom kosom natopljenom gelom i podrugljivim osmijehom, počeo nervirati.
„Znate, ja imam i privatni život i ne želim dolaziti u hotel samo da bih vama servirao doručak“, odgovori on.
Predložim mu da nazove moju agenciju i da se s njima se dogovori. On to i učini, ali odluku nije promijenio. Uzmem telefon od njega i pričam s vlasnicom moje agencije, Brigittom, i kažem joj da je ovo već treći put kako imam problema s hotelima i restoranima. Malo se začudi jer je jutros je razgovarala s vlasnicom hotela u Charostu i ova joj nije rekla da sam se bunio zbog večere, koja se sastojala od dva sendviča. Brigitte mi predloži da zapišem sve probleme pa ćemo na kraju puta sve sračunati i novac će mi vratiti. Njezin južnjački naglasak i prijedlog malo me smire. Ostavim vlasnika hotela i idem u grad. Nađem Michela i Bernarda pa zajedno ručamo. Kad smo pojeli, konobarica nam reče da moramo na šanku platiti jer ona ne ide od stola do stola da bi naplatila. Fantastično! Još malo pa će nam reći da sami sebi spremimo ručak, ako želimo nešto pojesti. Svi kukaju kako malo zarađuju, a nitko ne želi raditi.
Razgledamo gradić i crkvu. U crkvi su radovi pa se ne možemo dugo zadržati. Rastajemo se oko 17 sati. Michel namjerava sutra pješačiti preko 35 kilometara i takvim tempom nastaviti do cilja, a Bernard ostaje u gradu čekati svoju prijateljicu.
Zovem taksi, koji sutra treba prevesti moj kofer, i kažem vozaču da je hotel sutra zatvoren pa mu moram sam predati kofer. Dogovorimo se da se nađemo sutra u osam sati ispred hotela.
Utorak, 24. travnja 2007.
Issoudin – Neuvy Pailloux (21 km; 5 sati i 10 minuta)
Taksist dolazi točno na vrijeme. Još se ispričava zbog hotela i kaže da ipak u Francuskoj ima ljudi koji rade malo više od 35 sati tjedno. “Kad bih ja radio samo toliko sati, bankrotirao bih za godinu dana“, kaže. „Neće ni ovi hoteli puno duže izdržati, ako ovako nastave“, doda.
Krenem odmah i u prolazu pored jedne pekare kupim sendvič za ručak. Brzo izađem iz gradića idući uskom cestom. Prolazim pored groblja i vidim jedan renault 4. Taj model već godinama nisam vidio na luksemburškim cestama. To je model koji je moj pokojni stric Jozo vozio duvanjskim cestama i njime prešao više od 500 000 kilometara. Pitam vlasnika koliko ga već dugo ima. „25 godina“, kaže ponosno. „I još je kao nov.“ Ne izgleda baš tako, ali drago mi je što je čovjek ponosan na svoj automobil. Sjećam se da je i stric Jozo svima hvalio svoj „renolčić“.

Nastavim nakon toga kratkog razgovora. Žulj na peti lijeve noge sve me više peče. A onda se to pretvori u pravu bol, koja se kao struja penjala uz čitavu nogu. Uskoro me strah spustiti nogu na zemlju jer znam da čim to učinim, bol će proći čitavom nogom kao da sam stao na užareni ugljen.
Pokušavam hodati na prstima, ali ne pomaže. A vrućina je već velika, 31 stupanj iako je tek 10 sati.
Ne mogu dalje. Bolovi su postali neizdržljivi. Zaustavim se pored ceste u hladu i skinem cipele. Podstava se u cipeli izlizala i tu je nastala prava rupa na tenisicama. Skinem čarape i flaster sa žulja. Dezinficiram žulj i stavim novi flaster. Zalijepim rupu na tenisicama također plastičnim flasterom. Sjedim i buljim ispred sebe u prazno. Kroz čitavu me nogu u valovima prožima oštar bol.
„Pa što tu radiš“? pitam se. „Došao si tu tisuću kilometara da bi se pržio na suncu i hodao nekom cestom, kojom samo luđaci pješače po ovoj vrućini. Što želiš dokazati? I kome“?
Gledam oko sebe. Beskrajna polja – ravnici kao da nema kraja. U početku su ova žuta polja bila zaista lijepa dok su se presijavala na suncu. Međutim nakon tjedan dana ne mogu ih više podnijeti – uvijek isto.
Nigdje žive duše. Čak ni automobili više ne prolaze cestom. Tek jedna svraka kriješti na stablu iznad mene: „Kva“! Kva“! – kao da mi se ruga. Osjećam se sam. I usamljen.
„Ma idi kući, budalo jedna! Zašto ti ovo treba“? „Što tu tražiš?“ govorim sebi naglas.
Još dugo sjedim pokušavajući smoći dovoljno snage da nastavim. Jer nastaviti moram. Selo je udaljeno četiri kilometra, a do njega nema ništa. Samo cesta, polja, vrućina i ja. I bolovi.
Obujem čarape i cipele, a dok to činim, bolovi samo postaju još veći. Uprtim torbu i nastavim. Noge više vučem nego što koračam. Iznad ceste i polja usijani zrak treperi. Četiri kilometra! To u normalnim uvjetima nije nikakva udaljenost, koju prijeđem za manje od sat vremena. Danas je to beskonačno. Svaki je korak teži i bolniji od onoga prethodnog. I svaki dodir lijeve noge s cestom prouzrokuje bolove, koji kao elektrošokovi prolaze kroz cijelu nogu. Ipak svemu ima kraj pa i ovim kilometrima. Nakon dva sata, sa suzama u očima od bolova, nekako se dovučem do hotela. Ulazim u sobu i stanem pod hladan tuš. Pustim da mi hladna voda teče na glavu toliko dugo dok nisam počeo drhtati od hladnoće.
Bol malo popusti. Legnem na krevet i pokušam misliti na nešto lijepo – bez uspjeha. Bolovi u valovima prolaze cijelom nogom. Onda slušam Thompsona na MP3-playeru i pustim ton do maksimuma. Pjevam s njime punim glasom sve njegove pjesme koje sam snimio. I nakon nekoliko pjesama bol je sve blaža i blaža dok potpuno ne prestade.
Pojedem sendvič tek u 14 sati iako nisam ni doručkovao. Na glad nisam ni mislio do sada. Zovem Mariannu i ona mi daje savjete kako trebam liječiti žulj (ustvari sad već ranu) na nozi. Pokušam malo zaspati i to mi čak nakratko i uspije. Onda idem na terasu hotela, pijem pivo i gledam vozila kako prolaze cestom. Brza je to cesta pa automobili prolijeću kao ljutite ogromne ose: Vrum! Vrum! Vrum!…
Večeram u 19,30 pa idem u sobu, jer u hotelu nema ništa zanimljivo. Ponovno zovem Mariannu i kažem joj da je sada sve u redu. Bože, daj da je.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…