Utorak, 19. rujna 2006.
Mailly Champagne – Chalon en Champagne (28 km; 6 sati i 30 minuta)
Nisam dobro spavao. Zaspao sam brzo, ali sam se probudio oko 2 sata i vrtio se u krevetu do 5 sati. Digao se u 6,30 pa doručkovao u 8. Krenuo sam malo kasnije. Magla i kasnije oblaci skrivaju horizont.
Idem cestom, jer je put tuda kraći. Cesta je uska ali promet je prilično gust. Valjda ljudi idu na posao. Međutim, ostalo je tako cijeli dan. Francuzi su zaista ljubazni. Čim me vide, obilaze daleko na drugu stranu i često mašu na pozdrav. Dobro napredujem. Krajolik je ugodan. Brežuljci i blage uvale. I vinogradi.
Slušam glazbu, a misli lutaju. Hoću li i sutra imati problema da nađem sobu? Ta berba grožđa postaje veliki problem. U čitavoj su regiji jeftina prenoćišta zauzeta. Jedino se još u hotelima može naći slobodna soba. A hotela ima samo u gradovima.
Zaustavljam se pored Gospinog kipa nedaleko od ceste. Pomolim se i u zaklonu neke ograde ručam – sendvič. Kao jutros, kao sinoć, kao jučer popodne…zaista sam se zaželio tople hrane. Baš kad sam pojeo, kiša počne padati. Preobučem se u kišnu opremu.
Razapnem još i kišobran pa sam dovoljno zaštićen od vremenskih neprilika. Prolazim kroz predgrađe grada. Kao sva predgrađa izgleda neprivlačno. Industrija i kuće od betona i stakla. Kiša pada sve jače. To me sprečava upotrijebiti GPS pa pitam prolaznike. Objašnjavaju prilično jasno pa na kraju stignem do hotela. Zapuštena fasada i prljavi prozori. Ulazim na recepciju i tražim ključ. Soba je na drugom katu. Sve je čisto, ali otrcano. Djeluje kao ono predgrađe. Zaista žalosno. Sad znam što je u Francuskoj „un hotel minable“. Ali što je, tu je. Preživjet ću valjda jednu noć.
Pregledam noge i primijetim ranu ispod desnog palca. Na njemu sam stalno imao flaster pa se pitam otkud sad ta rana. Čudno nekako izgleda – okolo rane naborana koža. Dezinficiram i stavim compeed flaster. To je posljednji tog formata pa brzo idem u grad i kupujem novi u apoteci. Kupujem i novu četkicu za zube zajedno s velikom tubom paste koju i kod kuće upotrebljavam. Malu tubu neke čudne paste, koju sam zbog težine nosio, bacit ću kasnije. Okus više nisam mogao podnijeti. Idem u prodavaonicu namirnica, gdje kupim novu suhu kobasicu i sira. Sir marke “La vache qui rit”, koji poznam. Na kasi me prodavačica pita znam li odakle dolazi taj naziv i skromno priznam da ne znam. Onda mi ispriča:
Za vrijeme rata Nijemci su prevozili meso u kamionima s velikim likom krave nacrtanim na njima. Kako su Nijemci poznati po Walkirie, Francuzi su to zbog fonetske sličnosti i lika krave preveli – La vache qui rit. („Krava koja se smije“). Dobro sam se nasmijao i zahvalio curi na priči.
Izlazim iz prodavaonice i slikam okolne zgrade. Ispred općine ogromna figura King-Kong-a. Možda je to u čast predsjednika općine.
Vraćam se u hotel i na pješačkoj zoni srećem crnca koji mi se čini poznatim. Zaustavim se u čudu i pitam ga odakle ga poznam. Kaže da je radio na kratko vrijeme u Goodyearu prije 5 godina. Drago mu je što sam ga prepoznao. Tu sad živi i radi. E, svijet je zaista jako mali.
Idem u crkvu. Zatvorena je, ali na ulazu nailazim na ploču na kojoj piše da su svi putovi Sv. Jakova u Francuskoj od UNESCO-a svrstani u svjetsku baštinu.
Eto, prešao sam nekoliko stotina kilometara po svjetskoj baštini. Nije to mala stvar, dragane moj. Vraćam se u hotel i pokušam rezervirati sobu za sutra navečer. Nakon nekoliko pokušaja uspijem naći slobodno mjestu u La Chausse sur Marne, udaljenom oko 25 km. Još malo pa ću moći ići na večeru, pravu večeru – s predjelom, glavnim jelom…mmm.
Šećem poslije večere još malo po gradu i onda se vraćam u sobu. Pišem svakodnevnu poruku braći, a nakon toga zovem Mariannu i podnesem joj svakodnevni raport. Gasim svjetlo oko 23 sata.
Srijeda, 20. rujna 2006.
Chalon en Champagne – La Chausse sur Marne (24 km; 5 sati i 37 minuta)
Doručkujem u 8 sati. Etapa nije duga pa mi se ne žuri. Sretnem četiri Nijemca koji idu biciklom od Frankfurta do Pariza. Razmijenimo malo iskustva.
Krenem u 8,36, a put ide uz rijeku. Ugledam putokaz na kojem piše da do Santiaga de Compostele ima još “samo” 2343 km.
Magla je prilično gusta, a s drveća ispod kojeg prolazim padaju kapljice vode koje su se na lišću nakupile preko noći.
Kad sam se malo udaljio od grada, put skrene preko polja, gdje je trava jako visoka i mokra. Marianne me nazove i podsjeti me da je danas Tomislavov rođendan. Nazovem ga i čestitam. Već mu je 35 godina. Djeca rastu, a odrasli stare.
Magla se digla oko 11 sati i sunce je već vruće. Dolazim na raskrižje a znaka nema, jer nema ni drveća. Najbliža je šuma udaljena oko kilometar. Pođem prema njoj nadajući se da ću naći putokaz, ali od njega ni traga ni glasa. Vraćam se pa pokušam u drugom smjeru. Opet ništa. Treći put Bog pomaže pa, nađoh znak. Ako mi se ovo još koji put dogodi, ići ću ja cestom. Tamo barem ima putokaza.
Opet sam uz kanal gdje je put mjestimično asfaltiran. Prolazim pored sela Pogny i primijetim neke velike silose s druge strane kanala. U vodiču piše da je to najveći silos lucerne na svijetu. Sadrži 110 tisuća tona lucerne u granulatu.
Prema vodiču imam još samo 5 kilometara do cilja. Nekako osjećam da mi nije dosta. Da sam uspio naći prenoćište malo dalje, bilo bi bolje, ali što je tu je. Prolazim pored livade na kojoj pasu krave, koje me u čudu gledaju (kao one prije nekoliko dana). Put je sada pokriven šljunkom i nezgodno je po njemu hodati. Ali ne žuri mi se, pa uživam u krajoliku i samoći. Opet nisam sreo nikoga otkad sam jutros krenuo iz grada. Pustim mozak na pašu i tek ponekad svjesno razmišljam. Ali ne dugo.
Zaustavljam se pored puta i ručam. Skinem cipele i čarape pa kontroliram noge. Dobro je, nema novih žuljeva. A ovi stari me ne muče previše. Barem ne dok su noge vruće, ali kad se ohlade, bit ću onda već na cilju pa se mogu odmoriti. Desni mali prst se još dobro drži iako jutros nisam na njega stavio flaster. Samo nastavi tako, mali. Sutra ću možda probati i bez flastera na lijevome malom prstu. Oni ispod stopala i na peti još nisu potpuno zacijelili.
Stižem do hotela, koji se nalazi u centru omalenog sela. Odmah pod tuš, gdje uživam dugo u hladnoj vodi. Skinuo sam flastere pa hladim noge vodom. Kako im je drago bez flastera, dvojih čarapa i cipela.
Perem rublje i vješam u vrtu. Sunce je još visoko pa se nadam da će se osušiti. Pokušam rezervirati prenoćište. Opet muke. Do Witry le François poljskim putom ima 23 km, a cestom 15. To mi je malo pa pokušam nešto dalje. Do Saint Remy ima 40 km poljskim putem, a 29 km cestom. Pokušam tu naći sobu i uspijem. Ići ću cestom, iako znam da će biti vruće kao i danas.
Idem na terasu i pišem bilješke. Sunce je još toplo iako je već 17,30 sati. Pijem pivo i uživam u odmoru. Bose noge sam stavio na stolicu i tako se odmaraju. Zaslužile su odmor nakon toliko kilometara. Kasnije idem šetati kroz selo, ali stvarno nema ništa zanimljivog. Ugledam pekaru pa zapamtim gdje je, jer sutra će mi trebati zbog sendviča.
Na večeri sam jedini gost. Pojedem sve što su mi donijeli pa na spavanje. Još zovem Mariannu. Kod kuće je sve u redu.
Četvrtak, 21. rujna 2006.
La Chausse sur Marne – Saint Remy (30 km; 6 sati i 45 minuta)
Budim se u 6,30 te nakon svakodnevne ceremonije jutarnje toalete i zamotavanja prstiju idem na doručak, pa onda u pekaru, gdje kupim kruh. Krenem u 8 sati cestom. Put se blago penje uzbrdo, a u daljini čujem buku auta. Sigurno je autoput negdje blizu. Promet je slab, a nakon nekoliko kilometara, kad sam skrenuo na sporednu cestu, promet je potpuno nestao. Nažalost kasnije sam se ponovno našao na široj cesti, gdje je promet postao gušći.
A i temperatura je bila sve veća. Nije bilo hlada pa sam bio potpuno izložen suncu. Srećom šešir mi je barem glavu zaklanjao. U selu Couvrot došao sam do kanala i staze koja vodi uz njega. Konzultiram vodič i vidim da ta staza vodi kroz gradić Witry le François, koji je na mom putu. Odlučim krenuti stazom i tako izbjeći 10-tak kilometara široke ceste. Staze uz kanale ostaci su nekadašnjeg puta kuda su konji teglili brodove. Došao sam u grad malo prije podne. Sjeo sam na klupu ispred velike crkve i ručao. Onda sam otišao u crkvu.
Bila je to jedna od rijetkih otvorenih crkava. U manjim su mjestima zatvorene zbog krađe. Pomolio sam se i krenuo dalje. Pitam jednog prolaznika za smjer, a on se ponudi da me isprati do izlaza grada. Nije ni čekao da se složim nego krene sa mnom. Pitam ga odakle je i kaže da je Bretonac, ali da je tu već više od 20 godina. Nije u Bretanji bio jer mu sestra zabranjuje. Strpala ga u ludnicu jer da nije normalan. „Budalaštine!“ kaže mi. „Budalaštine!“ Nema nikoga osim sestre, koja ga niti jedanput nije posjetila. Priča pajdo o svom životu u ludnici. Kako mu daju injekcije svaki dan i uvjeravaju ga da nije normalan. Budalaštine. Budalaštine.
Dovede on mene do izlaza grada i pozdravi se sa mnom. Šteta što na svijetu nema malo više ovako “nenormalnih” ljudi, pomislim u sebi. Nastavim cestom. Promet je sve gušći. Naročito puno kamiona. Vrućina je sve veća. Srećom puše vjetar u lice pa tako malo ublažava veliku vrućinu.
Pet-šest kilometara prije cilja skrećem na sporednu cestu, gdje je promet puno, puno manji. Prolazim kroz selo i čovjek naslonjen na ogradu svoga vrta pita je li mi vruće i jesam li žedan. Kažem da je vruće i da sam žedan. Nudi mi pivo i puni bocu vodom. Zahvaljujem i nakon nekoliko minuta krenem dalje. Više se i ne čudim ljubaznosti koju srećem. Ili su svi takvi, ili ja srećem samo takve.
Stižem na cilj u 15,30. Gotovo sedam sati pješačenja. Međutim, nakon kupanja u kadi ponovno sam svjež. Soba je zaista lijepa. Kuća datira iz 18. stoljeća i sagrađena je u tipičnom stilu te regije, reče mi domaćica kasnije. Strme drvene stepenice vode na prvi kat i pitam se kako se domaćica, koja ima oko 130 kg, penje svaki dan nekoliko puta po njima.
Na večeri srećem ostale goste – 3 umirovljena liječnika koji su tu na odmoru i voze se biciklima po okolici, te mladi par Flamanaca, također na odmoru ali autom. Sjedimo za istim stolom i domaćica nam servira zaista fantastičnu večeru. Uz večeru nam servira i beskonačne priče iz njezina života. Srećom ima i dovoljno vina pa se priče lakše podnesu. Večera se odužila do 23 sata.
Pili smo aperitiv i više od litru vina po glavi, jeli predjelo, jelo, sir i desert i platio zajedno sa spavanjem i doručkom po 36 €. A neke loše sobe sam plaćao 50 eura. I to je Francuska.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
